To što se po svim anketama ubraja među najmanje popularne političke likove u hrvatskoj politici, nije Milorada Pupovca spriječilo da ima važnu dionicu u funkcioniranju hrvatske demokracije. Ima li on tu nekih emocija, voli ili ne voli Hrvatsku, nikada, međutim, nije bilo jasno.
Jasno je, pak, da prema njegovim zadnjim kritičkim osvrtima, da ih tako nazovemo, stvarnost je u Hrvatskoj crna, da crnja ne može biti. Posljedično, mnogi u Hrvatskoj smatraju da on ne voli Hrvatsku, piše Davor Ivanković za Večernji list.
Godinama je Pupovac bio fini i uglađeni intelektualac čiji je nadmoćni književni hrvatski jezik često činio smiješnima neke njegove saborske kolege, no čovjeka čine djela, a ne samo riječi. Ovotjedni njegov intervju u ljubljanskom Delu govori nešto više o njegovu činjenju i o frustracijama sadašnjom Hrvatskom.
Govoreći u Delu o retrogradnom zaokretu u Hrvatskoj, Pupovac je ustvrdio da se taj proces počeo razvijati “nakon oslobađajuće presude dvojici generala u Haagu i intenzivirao se nakon pristupanja Hrvatske punopravnom članstvu u EU”. Kako su ti događaji dva izrazita simbola nove hrvatske državotvornosti, može se zaključiti da je njemu Hrvatska, samostalna i utemeljena na Domovinskom ratu, crvena krpa.
Što se većine građana Hrvatske tiče, ta 2012., kada je u Haagu proglašena oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, predstavljala je vulkansku katarzu, koju je nacija proživjela sa suzama radosnicama. Ako Pupovac upravo u tome vidi početak regresije koji vodi u ustašizaciju, odnosno fašizaciju Hrvatske, onda ima problem s 1991. – 1995., s “revizijom” tog dijela hrvatske povijesti premda radije govori o 1941. – 1945. No, te 2012. nije Pupovac bio jedini koji je očekivao sasvim drukčiju presudu. Bilo je hrvatskih političkih snaga i jakih medija koji su računali na osuđujuću presudu.
Ako sada Pupovac čak i ulazak u EU ističe kao događaj koji je Hrvatsku još više gurnuo u naciprošlost, onda se moramo groziti “Hrvatske” za kakvom nariče Pupovac. Jedna od odlika tog programa koji je od Hrvatske trebao napraviti zavisnu državu u kojoj bi se provodio društveni preodgoj, bilo je izjednačiti hrvatsko domoljublje s ustaštvom. Vidimo da taj znak jednakosti postoji i ove 2019. Kao i između Tuđmana i Pavelića, kao i između NDH i RH. Da je presuda u Haagu bila osuđujuća, RH ne bi 2013. ušla u EU i onda bi “u EU ušli u regati”, sa Srbijom dakle. A da je Hrvatska izgubila u Haagu, pa 2013. nije ušla u EU, stvar bi preuzele političke snage koje bi “preodgajale” Hrvatsku. Nekako se čini da bi Pupovac tada bio zadovoljniji.
Cijeli hrvatski politički establišment Pupovcu je svih ovih godina dao pravo i titulu prvog i glavnog Srbina u Hrvatskoj. I nitko mu pri tom nije mjerio činjenicu da za njega i njegovu stranku glasa tek manjina Srba u Hrvatskoj. Većina ih, naprotiv glasa za ostale hrvatske političke stranke. Nije još sasvim razvidno zašto je Pupovac provokacijama prešao racionalne političke limite koji su ga sada učinili nepouzdanim političkim partnerom. Ostaje nejasno zašto je to napravio upravo Plenkoviću koji je bio najdobrohotniji prema njemu, a sada mu je Pupovac još povećao raspuklinu unutar HDZ-a.
Projekt Milorada Pupovca nije uspio i bilo bi zapravo logično da se sam povuče i svoje mjesto prepusti novom lideru, kojem bi briga bila da oporavi poremećene odnose te da Hrvati i Srbi žive u normalnoj situaciji. A kamo je to Hrvatska te 2012. “retrogradno, po Pupovcu” krenula, baš simbolično oslikava tada sam Gotovina, pred tisućama ljudi na dočeku u Zagrebu: “Ovo je točka na ‘i’, rat pripada povijesti, okrenimo se svi budućnosti!”
R.I./Foto:pxll
