Milanović je sposobniji na lažima postizati rezultate nego Karamarko na istini.
Piše: Dinko Dedić
Mnogi moji facebook prijatelji sljedbenici su HDZ-a i bojim se ću se zamjeriti onima koji za svoju stranku imaju samo pljesak. HDZ mi je osobno drag po onome što je trebao biti, ali nije postao, jer njegovi članovi kritiku čuvaju samo za protivnike.
Čak i sada vidim kako se krivce za izborni neuspjeh traže svuda samo ne kod sebe a trebali bi se okrenuti sebi i pogledati što je i zašto je otišlo u krivo.
Kukuriku koalicija nije mogla dobiti izbore jer u svom mandatu nije ostvarila ništa na osnovu čega bi ih mogla pobijediti. Prekršili su sva obećanja, predizborna kampanja im je bila bazirana na obmanama i lažima – priznajem spretno plasiranim – ali ipak lažima i obmanama, koje je HDZ trebao u predizbornoj kampanji stući u prašinu.
Most nije mogao dobiti glasove na osnovu neke svoje vizije i programa, koji se može rukom ispisati na pola stanice, niti na kvaliteti svojih kandidata, među kojima su najpoznatija dva najnegativnija a ostale nitko niti ne poznaje osim onih u njihovom najužem krugu. Za sigurno, samo ljepuškasta pojava Bože Petrova i njegov mesijanski nastup nije mogao biti dovoljan da odnese glasove koji su trebali pripasti HDZ-u ali nisu.
Istina s kojom se HDZ mora suočiti je da SDP niti na prošlim niti na ovim izborima nije pobijedio. Na prošlima ih im je HDZ poklonio a na ovima je HDZ značajan broj svojih glasova predao u vlasništvo Mosta u formi protestnih glasova. Rezultati ovih izbora leže isključivo na HDZ-ovoj polovini igrališta.
Krivce tražiti drugdje, pa čak i narod optuživati, samo je bježanje od istine. Narod nikad nije u krivu, jer narod ne može biti u krivu. Volja naroda je ta po kojoj se određuje što je pravo a što je krivo. Slobodno možete reći da je narod u pravu i onda kad je u krivu i nećete biti u kontradikciji.
Ako se kritički osvrne prema sebi i suoči se sa svojim nedostacima, ponovljeni izbori mogu ići u korist jedino HDZ-u i već bi trebao biti u ofenzivi da se koncentrira na ono što je u predizbornoj kampanji propustio.
Naime, predizborna kamapanja mora predstavljati procjenu uspjeha ili neuspjeha postojeće vlade, usporedba obećanog i ostvarenog a to je najvećim dijelom izostalo jer HDZ nije na tome inzistirao. Umjesto da upotrijebi svoju najveću municiju, a to je da za neuspjehe iz prošlog mandata odgovara isključivo vlada a opozicija ih poziva na odgovornost, HDZ je u kampanju ušao s uvjerenjem da izbore ne može izgubiti i da se nema potrebe naročito truditi, jer pobjeda je već u džepu.
Umjesto da u svakoj prilici pred kamerama ponovo i ponovo ponavlja i ukazuje na sva prekršena obećanja vladajuće koalicije, Karamarko je uporno ponavljao da je pobjeda njegova i sve oko sebe uvjerio da nije potrebno ulagati nikakva posebnog truda.
Koncentracijom na ideološke razlike s Tuđmanom u centru, HDZ je ostao propovijedati obraćenima. Sve druge, umjesto da ih se usmjeri na propuste postojeće vlade u prošlom mandatu, naveli su na donošenje općih zaključaka o dosljednosti na osnovu svih mandata nakon Tuđmana, gdje ni HDZ ne kotira naročito visoko.
Idući veliki nedostatak HDZ-a je podatak da Karamarko, ako bi i mogao biti dobar premijer, definitivno nije pogodan za voditi predizbornu kampanju. Slab je govornik i nerazgovjetan, dikcija mu ostavlja dojam neuvjerljivosti, nije karizmatičan pa i u rijetkoj prilici kad se pred kamerama nasmije, to izgleda usiljeno.
Dobar kandidat pliva među narodom i pred kamerama kao riba u vodi, argumente sipa kao iz vreće, polemike vodi žustro, temperamento i uvjerljivo, iz neprilika se izvlači spretno i nikad ne ostavlja dojam da se našao u neobranom grožđu. Kad sam vidio kako je sposobna, jasna i karizmatična Kolinda tijesno pobijedila, pomislio sam da će se Karamarko naći u velikim poteškoćama.
Za uspješnog kandidata nije dovoljno biti u pravu, nego mora biti viđen da je u pravu i mora one koji nisu donijeli konačnu odluku, uvjeriti da je u pravu.
Znam da među mojim prijateljima Karamarko ima puno idolopoklonika ali prvenstveno baš oni moraju progutati gorku pilulu i ako svojoj stranci žele uspjeh, od lojalne mase koja sve odobrava, pretvoriti se u njezine kritičare. Ne može se biti veći štetočina nego kad postaneš stranački nacionalist a Hrvatska ti je samo polje djelovanja. To su ti koji uvijek imenuju udbaše iz protivničkog tabora a svoje toleriraju. Umjesto da čiste svoje redove oni svoje ignoriraju i u protivničke upiru prstom a narod zaključuje: “Rugala se tava loncu…”
Sve ankete već godinama Karamarka i Milanovića imenuju kao dva najnepopularnija političara u Hrvatskoj. Samo za primjer: Australski Prime Minister Tony Abbott je u pola svog mandata izgubio 5% popularnosti i bio je smijenjen. Naslijedio ga je Malcom Turnbull, popularniji predstavnik njihove stranke da si pojačaju šanse za izbore koji dolaze tek za godinu dana.
HDZ je platio cijenu jer nije imao kandidata koji bi mogao stati pred tv kamere u debati pred cijelim narodom i argumentima Milanovića baciti u prašinu, bez obzira tko postavljao pitanja, jer argumenti su tu, samo treba nekoga tko će ih jasno, razgovjetno, argumentirano i uvjerljivo iznijeti. Na žalost, Karamarko nije bio taj čovjek.
Milanović je sposobniji na lažima postizati rezultate nego Karamarko na istini.
Poplašio sam se identičnih izjava Karamarka i Milanovića: “Nudimo suradnju svima.” Već sam bio pomislio da je zajednička. Na sreću, sad vidim da je HDZ ispravio izjavu i dodao “uz jedan uvjet – interes Hrvatske mora uvijek biti na prvom mjestu!”.
Ovdje su svi izgledi da će veći kompromitaš odnijeti pobjedu a dosljedniji izgubiti, ali na dulji rok, pobjednik će biti onaj koji ne proda dušu. Ponovljeni izbori ne mogu ići u prilog vladajuće koalicije. Ako im se pristupi s pravim argumentima, oni ne mogu pobijediti. Nema ni jednog aspekta njihove vladavine u kojem su pokazali uspjeh. Štoviše, proizvodili su fijasko za fijaskom.
Nezavisna skupina Most također ne bi smjela dobro proći. Oni su krivo procjenili svoju poziciju. Glasovi koje su dobli nisu odraz njihove kvalitete nego su odraz nedostatka kvalitete u drugima. Umjesto da su svoju poziciju iskoristili pametno, projektirajući odgovornu skromnost, istog časa su se njhovi najpoznatiji predstvnici, Prgomet i Petrina, počeli ponašati bahato i arogantno, s dozom osvetljivosti u svojim nastupima. Krajnja je arogancija izjaviti: “Mi ćemi odlučiti tko je najbolji voditi hrvatski narod!” Za to ti treba država Titovog tipa. Hrvatska država nije ničija prćija i nitko nema pravo na apsolutnu istinu.
Ako ima što dobra u onome što su pokazali ovi izbori je da arogancija neće biti napalaćena, ni Milanovićeva kojim su oni Bogom dani uz papinu privolu Hrvatskom vladati u beskraj, ni Karamarkova kojom je pobjeda u džepu, pa se može s rukama u džepovima prošetati kroz predizbornu kampanju, uzimajući podršku Hrvata zdravo za gotovo, ni Mostova čiji najpoznatiji akteri na sve načine žele pokazati da su se došli osvetiti a ne povesti narod u bolju budućnost.
Aka ništa drugo, ovo je velika lekcija za HDZ, kako se Hrvate ne smije uzeti kao gumeni štambilj. Ovo što se dogodilo nije od jučer, već se od prve zamisli dvostranačke države, kuha na stranačkom eksluzivizmu i bogomdanom pravu vladati.
Hrvatska nema ni ljevice ni desnice, nego jugoslavensku, titoističku ljevicu, HDZ u centru koji se godinama koprca između Jasenovca i Bleiburga, ćirilice i latince te Pupovčevih Srba i Starčevićevih pravaša, i razbijenu desnicu koja je poslana na dno bačve da muti vodu, koja zna što će ali ne zna kako će, koja se već godinama na dnu koprca i nikako da ispliva na površinu.
Ta desnica je trebala biti treća opcija, da je jasna, načelna, starčevićanska i radićevska, povijesna i ponosna, usaglašena i jedinstvena ali nije, pa treća alternativa postaje neartikulirana skupina koja je slobodno, umjesto “Mosta” mogla biti nazvana “zbrda-zdola”.
