SDP-ovci su, mirne duše, okruženi jugoslavenskim zastavama u srcu Zagreba 2017. poručili da ne će dopustiti da se promijeni ime trga koji nosi ime diktatora i masovnog ubojice. Dokaz je to da nema hrvatske socijaldemokracije već samo žal za komunističkim totalitarizmom.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Jer Tito nije sljednik domoljubne hrvatske antifašističke borbe već vođa komunističke partije koja je svojim metodama i djelovanjem identična fašizmu.
Davora Bernardića kao i još nekolicinu SDP-ovaca jako muči to što je policija privela nekoliko ljudi koji su na facebooku prijetili smrću javnim osobama. Štoviše, Bernardić se u javnom prostoru zapitao znači li to da se uvodi verbalni delikt? Pa je brzinom munje pozvao predsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova da najhitnije objasne ove postupke.
Jer, smatra Bernardić, nije još viđeno da se pod krinkom prijetnje uhićuju mladi ili stari ljudi. Bernardić, tako, primjerice iznošenjem stajališta, a ne prijetnjom smatra i poruku upućenu premijeru: “Treba likvidirati i tebe i cijelu hrvatsku Vladu. Kad mi dođemo na vlast u Rijeci…”
Zanimljivo je kako i dio medija nije imao dosljedno stajalište kad su u pitanju javne prijetnje. Tako su jednog od njih, osobu koja je prijetila biskupu Košiću, prikazali kao onemoćalog starčića kojem je sad žao što je prijetio, ali, eto, dogodilo se. A svjedok da je tomu tako bila je njegova supruga. Taj navodni onemoćali starčić biskupu Košiću je među ostalim poručio da će ga uskoro zaklati kao i sve takve idiote.
Da to nije izolirani slučaj kod navodnog onemoćalog starčića, već da čovjek zbilja može predstavljati opasnost, dokazuje dio poruka koje je uputio Željki Markić: “Smrt fašizmu i tebi, kurvetino… Obisit će mo te za jaja od konja bana jelaćića.”
Nakon te, Željki Markić su stigle još dvije gnusnije poruke, a o čemu je obavijestila i policiju. I trebala je jer je, na stranu što navodni onemoćali starčić ne poznaje pravopis i gramatiku, ovakav stil komunikacije zastrašujući. Zato je još nevjerojatnije, ali i sramotnije, da predsjednik SDP-a umjesto principijelne osude takvoga govora mržnje i pohvale policiji što radi svoj posao, okreće pilu naopako. Pa na silu nameće tezu da tobože živimo u državi s represivnim sustavom.
Zapravo, istina je puno drukčija. Naime, ako je zaključiti po onome što je objavljeno, najmanje dvoje privedenih zbog gnusnih prijetnja smrću bivši su ili sadašnji članovi SDP-a. A kad si član SDP-a, ili pripadnik lijevog korpusa, moraš biti zaštićen kao kakva endemska biljka. Možeš govoriti što god hoćeš, prijetiti kome god hoćeš, možeš najavljivati klanja i krv do koljena i to je normalno. A ako se netko usudi bilo što reći odmah će postati ustaša i fašist.
Nije tomu bilo tako davno, u vrijeme mandata Zorana Milanovića, na facebooku je došlo do grubog dopisivanja između Marka Franciškovića i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Obojica su koristila neprimjereni rječnik, no uhićen je samo Francišković. Nakon uhićenja okarakterizirali su ga kao psihički bolesnog i smješten je na prisilno liječenje koje je trajalo preko šest mjeseci.
O svemu je Francišković kasnije napisao knjigu, a Ostojić nikada nije pojasnio optužbe da je iskoristio svoj politički utjecaj i prisilno maknuo iz javnosti političkog protivnika. Za vrijeme SDP-ove vladavine bilo je još nekoliko sumnjivih pritvaranja zbog pisanja na facebooku, dakle nije bila riječ o upućenim prijetnjama, već o političkim stajalištima, no nitko se u javnosti nije oglašavao.
To Bernardić, kao i hrvatska javnost, vrlo dobro zna i zato se ne mora čuditi padu ugleda i katastrofalnim rezultatima stranke kojoj je na čelu.
Ista stvar je i s tezom o navodnom verbalnom deliktu. Zanimljivo, Bernardić verbalnim deliktom smatra kažnjavanje onih koji prijete smrću i krvlju do koljena u javnom prostoru, no istodobno kliče diktatoru Titu koji je zbog stvarnog verbalnog delikta ubio i zatvorio stotine tisuća ljudi, čemu svjedoče brojni materijalni dokazi i živi svjedoci.
Bernardić tako nastavlja tamo gdje je stao Milanović, s poticanjem podjela i huškačkom retorikom, krivotvorenjem činjenica i povijesti te primitivnom razinom komunikacije. Da je imalo drukčije, Bernardić bi osudio prijetnje prolijevanjem krvi, a članove SDP-a koji to čine ekspresno bi izbacio iz stranke.
Iako vodstva SDP-a za stranku vole reći da je progresivna, daleko je to od istine. Jer progresivnost nije zalaganje za propalu državu kao ni mahanje istim onim zastavama s kojima se krenulo u agresiju, okupaciju Hrvatske te protjerivanje, pokolj i pljačku nesrpskog stanovništva.
Ali SDP-ovcima to ne smeta i zato su mirne duše okruženi jugoslavenskim zastavama u srcu Zagreba 2017. mogli poručivati da ne će dopustiti da promijeni ime trga koji nosi ime diktatora i masovnog ubojice. Dokaz je to da nema hrvatske socijaldemokracije već samo žal za komunističkim totalitarizmom. Jer Tito nije sljednik domoljubne hrvatske antifašističke borbe, već vođa komunističke partije koja je svojim metodama i djelovanjem identična fašizmu. I to je jedina istina.
I zato tvrdnje onih koji govore da je micanje imena komunističkog diktatora sukob antifašista i ustaša – lažu i manipuliraju. To može biti samo sukob propalih komunističkih totalitarista s uljuđenim demokratskim svijetom, napad sljednika komunističkih sinekura na domoljubni hrvatski antifašizam i na hrvatske branitelje koji su jedini zaslužni za demokratsku Hrvatsku kakva je danas.
