Nužno je shvatiti da sve što mi odbacimo kao nedovoljno hrvatsko, odmah pokupe naši susjedi iako vrlo često i nije njihovo, ali i da su stalno, nekritičko i netaktično prokazivanje te neuključivost kontraproduktivni!
Vjerujem da se svatko od vas barem jednom našao u prigodi da sugovorniku objašnjava kako neki toponim ili etnik iz njegova zavičaja u mjesnome govoru zvuči drukčije nego u hrvatskome standardnom jeziku, pa i da ustvrdi da bi tu činjenicu i hrvatski standardni jezik trebao uvažiti.
Takve rasprave, govorim to kao osoba koja svako malo odgovara na onomastičke upite, znaju biti iznimno žučne jer smo svi osjetljivi kad nešto smatramo svojim. Dakako, da u skladu s ljudskom naravi, nismo tako široke ruke kad su drugi u našemu položaju.
Negdje od 70-ih godina XX. stoljeća u kroatistici se vodi rasprava o tome trebaju li i mogu li pravopisi i suvremeni normativni priručnici pomiriti dva oprečna gledišta: da se toponimi (te iz njih izvedeni etnici i ktetici) trebaju pisati onako kako ih domaći puk izgovara ili da se prihvate ustaljeni likovi bez obzira na značajke mjesnih govora.
Delnice ili Dionice? Split ili Spljet?
Time je oživjela rasprava iz XIX. stoljeća između pripadnika zagrebačke filološke škole, koji su u oblikovanje standardnojezičnih toponimnih likova nastojali uključiti barem neke mjesne i narječne značajke krajeva u kojima su nastajali, te vukovaca, koji su nastojali ukloniti sve mjesne i narječne značajke (posebno neštokavske) te toponimne likove uskladiti s novoštokavskom (i)jekavskom normom (tako su i Delnice trebale postati Dionice, a Split je, čak i u nekima od najljepših hrvatskih pjesama, postajao Spljetom).
U oživljavanje su se te rasprave uključila mnoga poznata kroatistička imena poput Ljudevita Jonkea, Slavka Pavešića i Stjepana Babića tražeći načina da se hrvatski standardni jezik barem donekle vrati na postavke zagrebačke filološke škole. Raspravu je, usudio bih se reći, zaključio tek Petar Šimunović četrdesetak godina poslije.
U knjizi Uvod u hrvatsko imenoslovlje (2009.) najznamenitiji je hrvatski onomastičar naznačio kako se standardizacija treba provoditi na ortoepskoj, ortografskoj, fonetskoj, morfološkoj i tvorbenoj razini uz poštivanje tradicijskoga načela i načela potvrđenosti u uporabi te poznavanje značajka mjesnih govora unutar kojih su toponimi nastajali, a sve uz nastojanje da se izvorna imena uščuvaju.
Šimunović je usto, kao izraziti praktičar, bio itekako svjestan potrebe poštivanja mjesne imenoslovne baštine pri standardizaciji imena, jer su imena „najintimniji izraz svekolikog sadržaja vezanog za jezik i zavičajnu povijest“, te je tražio način kako da standardnojezični lik, kad god je to moguće, bude što bliži izvornomu.
Noći istarske, istrske, istrijanske ili istrinske?
Jedan je od zornih primjera kamo nas ta rasprava može odvesti pitanje koji je hrvatski standardnojezični etnik za stanovnika Istre. Kako bismo na to odgovorili, krenimo od samoga toponima. Zavirimo li u Akademijin i Skokov rječnik, doznajemo da je najstarije hrvatsko ime našega najvećeg poluotoka Istrija. Ono je zapisano 1325., a u idućim su ga stoljećima upotrebljavali leksikografi Jakov Mikalja, Ivan Belostenec i Josip Voltić. Od starijih hrvatskih književnika ime su Istrija upotrebljavali Franjo Glavinić, Petar Kanavelić i Jerolim Kavanjin.
Etnik su, pak, etnik Istrijan(in) upotrebljavala trojica od gore navedenih (Voltić, Glavinić i Kavanjin), a hrvatski se protestantski pisac Stjepan Konzul Istranin nazivao Stipanom Konzulom Istrijanom. Važna je pritom činjenica da su lik Istrijan(in) rabili rođeni Istrani, dakle Stipan Konzul iz Buzeta, Franjo Glavinić iz Kanfanara (potomak prebjega iz Glamoča) i Josip Voltić (iz Tinjana). Etnik Istrijan i ktetik istrijanski obilato su potvrđeni i u zbirci Narodne pjesme istarske.
K tome, Otac je Domovine Ante Starčević pri transkripciji Istarskoga razvoda 1852. taj drevni pravni spomenik nazvao Razvod istrianski. Pripomenimo na koncu ovoga odjeljka i da je u XVI. stoljeću uz ktetik istrijanski potvrđen i ktetik istrinski. Na temelju svega iznesenoga razvidno je da su svi likovi izvedeni iz povijesnoga toponima Istrija tijekom više stoljeća potvrđeni u hrvatskim štivima.
Lik je, pak, Istra potvrđen od 1395. Dok etnik Istrijan(in) Petar Skok smatra učenim, etnik Istranin drži pučkim iako je razmjerno rijetko potvrđen do druge polovice XIX. stoljeća kad se standardizira i današnji toponimni lik Istra. Međutim, treba napomenuti da Antun Dalmatin u XVI. stoljeću Istru naziva Istrska, a ktetik istrski, potvrđen u XVI. stoljeću, Skok povezuje sa suvremenim istarski te je, vjerujem, samo pitanje trenutka kad ćemo pronaći starije potvrde za etnike Istranin i Istranka.
Postoje li Istrijani i istrijani?
Sad kad smo iznijeli temeljne činjenice, vrijeme je za razradbu. Etnici Istranin i Istranka te ktetik istarski pravilno se izvode iz imena Istra, službenoga imena najvećeg hrvatskog poluotoka. Te bi likove trebalo upotrebljavati u javnoj komunikaciji te ih učiti kao pravilne tijekom naobrazbe. Etnici Istrijan(in), Istrijanka i istrijanski odraz su hrvatske čakavske imenoslovne baštine. Izvode se iz lika Istrija, koji je u hrvatskim štivima zapisan punih 700 godina.
Etnik je Istrijan(in) u uporabi barem od XVI. stoljeća te su ga upotrebljavali hrvatski književnici i leksikografi (pri čemu je važno napomenuti da su među njima bila trojica podrijetlom iz Istre) dok nije standardiziran lik Istranin. Uporaba je mjesno potvrđenih likova, tj. likova kao što su Istrijan (lik Istrijanin odavna nije u uporabi u istarskim mjesnim govorima), Istrijanka i istrijanski dopuštena pri pisanju stručnih i znanstvenih članaka, ali i prikladna za uporabu u mjesnim glasilima ili u prigodama tijekom kojih se želi naglasiti mjesna jezična baština.
Treba pritom naglasiti kako lik Istrijan ne može biti standardnojezičan ni ako ga izvodimo iz talijanskoga Istriano (kao što hrvatskomu standardnom jeziku ne pripadaju ni etnici Murterin, Spalatin ili Zaratin) ni ako držimo da je riječ o krnjoj inačici povijesnoga etnika Istrijanin (hrvatskomu standardnom jeziku ne pripadaju etnici Gospićan ili Karlovčan), dakle on nije činjenicom hrvatskoga standardnog jezika, ali jest hrvatskoga jezika kao ukupnosti svih hrvatskih idioma.
Što prije postanemo svjesni činjenice da to što neka jezična jedinica ili pojava ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku, ne znači da ne pripada hrvatskomu jeziku kao ukupnosti svih hrvatskih jezičnih jedinica, teže ćemo se odricati vlastite jezične baštine i bit ćemo manje skloni prokazivanju navodnih nehrvatskih ili nedovoljno hrvatskih elemenata u hrvatskim govorima koji nam nisu materinski.
Nužno je shvatiti da sve što mi odbacimo kao nedovoljno hrvatsko, odmah pokupe naši susjedi iako vrlo često i nije njihovo, ali i da su stalno, nekritičko i netaktično prokazivanje te neuključivost kontraproduktivni!
Istrijani i Bunjevci
Mjesne hrvatske etnike Istrijan i Istrijanka te ktetik istrijanski (koji je upotrebljavao i Ante Starčević) ne treba povezivati s istrijanskim pokretom Ivana Krstića s konca XIX. stoljeća niti s oživljenim istrijanstvom s kraja XX. stoljeća koje je služilo podjeli hrvatskoga narodnog bića baš kao što ni uporabu etnika Bunjevac ne treba povezivati sa srbijanskim pokušajima da hrvatsku subetničku skupinu u Bačkoj izdvoje u posebnu naciju kako bi se Hrvate što brže asimiliralo.
U tu bi se svrhu moglo razlikovati Istrijane (stanovnike Istre) od istrijana (zagovornika istrijanstva, tj. izdvajanja istarskih Hrvata iz hrvatskoga narodnog bića) konačno zato što su Istrijani poput Bokelja tisućljetna činjenica hrvatskoga podneblja, a istrijani tek povremen i ne tako star izgred, kojim se svojevrsnom emocionalnom ucjenom, preko zavičajnoga imena, namjeravalo i namjerava zbuniti mjesno stanovništvo te rastočiti istarsko hrvatstvo baš kao što se bokeljstvom danas kani rastočiti bokokotorsko.
Ja san Istrijan aš nisan manje Hrvat
Zaključno, etnici Istranin i Istranka te etnik istarski pripadaju hrvatskomu standardnom jeziku, a likovi su Istrijanin, Istrijanka i istrijanski odrazom višestoljetne hrvatske čakavske imenoslovne baštine te su kao takvi vrijedan spomenik raznolike hrvatske imenoslovne baštine koja je u Istri najzornije notirana još u Istarskome razvodu, u kojemu se hrvatsko ime, kako je izbrojio Darko Žubrinić, spominje 25 puta.
Jaki pokrajinski identitet koji gaje istarski Hrvati (i ne samo oni) mogao bi se svesti u krilaticu Ja san Istrijan aš nisan manje Hrvat te ga, za naše dobro, trebamo promatrati kao još jedan primjer jedinstva u različitome svekolika hrvatstva.
Domagoj Vidović/ Hrvatski tjednik, 7. veljače 2025.
