Domagoj Vidović: Kajkavsko ili Hrvatsko zagorje? O pokušajima da se stvori ‘kajkavski narod’

Kajkavski se separatizam i srpska posezanja izvrsno nadopunjuju, pa se nadam da će i hrvatska javnost (poglavito Horvati, tj. naši kajkavci) shvatiti u čija ih se kola, namjerno ili nenamjerno, nastoji ugnati.

Novinama sam od sebe odbijao muhe i sav ljepljiv od pota motrio prve onoljetne kupače. Trenutak mi je prije pred nosom utekla catara, pa je moje unezvjereno iskanje kioska bilo tek preludijem za beskonačno poslijepodne jednoga fauna.

Zaludu sam se skrivao jer sunce je bilo visoko na obzorju, a od hladila nije bilo koristi jer odavna probih cjevčicu za hlađenje na Bjeljavama. „I tamo nije žeđala samo duša moja“, mnih te zaklopih oči. Kad ih otklopih, opipah si čelo i spoznah da se ne žari. Uzrijeh zatim kako se rampa spušta.

Polako pokrenuh kola i uljezoh u cataru. Začudi me što nema ulazničara i što je kola tek nekoliko, no pomislih kako će kartu već netko u lađi zaiskati. Plovidba bijaše neobično kratka, a kad se spustiše pokretna vrata, preda mnom izroni maglom optočen kosmat otok. Najednom se oko mene i drugih malobrojnih putnika stvoriše neobična bića koja nas ugnaše u neku zgradu te nas kušaše na različite načine, ponajvećma vraćanjem na naša posrnuća.

Tako i ja stalno prolazih jedan te isti dan u kojemu povrijedih blisko lice. Bijah kažnjen tako što ga svezan gledah uplakana te ostavljen bez glasa kako ga ne bih mogao dozvati. Rekoše mi mučitelji da će plač i škrgut zuba prestati ako se odreknem Svevišnjega, no na bolno mi se rame spusti ptica i šapne da ću biti spašen ako izdržim.

Borih se sam sa sobom i mučiteljima danima dok me jedno jutro ne probudi zvuk kljucanja batakljuna koji mi je driješio užad. Oslobođen krenuh prema supatnicima i oduzničih ih. Krenusmo prema catari na kojoj ponovno ne bijaše nikoga, pa se prepaćeni u tišini primicasmo kopnu.

Kad se napokon zaustavismo i spustismo rampu, uvidjesmo da pristadosmo na onu istu obalu na kojoj su nas dočekali mučitelji. „Stanica Prapratno… Tu… Tu… Što čekaš, Purgeru? Pokreni se“, dozva me mornar.

„Purger ti je ćaća“, odvratih s nokta sretan što sam mokar od pota i jer mi je ulazničar mahnuo da mu priđem kako bi mi otkinuo kartu.

Mi sme si Zagorci navek z Hrvatima dobri bili

Da polemike ne moraju nužno biti neplodonosne, pokazala je moja posljednja s Petrom Mitrikeskim. Naime, nakon što smo u dvije e-poruke riješili nesporazum koji je izazvalo drukčije značenje riječi kodifikacija u makedonskome i hrvatskome, „porukanje“ me je potaknulo da se malo pozabavim fetišizacijom koda.

Dakako da nam je međunarodna oznaka (kod) bila važna kao neka vrsta međunarodnoga priznanja dok se Hrvatska nije osamostalila, no hrvatski je bio jezik sa svim potrebnim priručnicima, što je preduvjet standardizacije, i mnogo prije nego što mu je dodijeljena međunarodna oznaka.

Međutim, u posljednje vrijeme (posebno otkad je kod dobio tzv. kajkavski jezik) dodjela koda postaje sve češće sredstvom razgradnje hrvatskoga narodnog bića, pa neki (https://kajkavski-jezik.eu/) već govore o „Kajkavskom narodu“ (ne znam piše li se tako po zasad nenapisanome pravopisu tzv. kajkavskoga jezika, ali autor tako piše).

Jedini je problem to što se ono što se danas naziva tzv. kajkavskim jezikom nikad do XX. stoljeća nije tako zvalo.

Da ponovimo gradivo, kajkavsko je narječje naziv koji je u opću uporabu ušao iz jezikoslovlja u XIX. stoljeću, nije ga proizveo puk nego znanost. Koji su glotonim Hrvati kajkavci upotrebljavali, jasno pokazuju djela starijih hrvatskih kajkavskih pisaca, koji svoj jezik nazivaju h(o)rvatskim, slovenskim (u smislu slavenskim) i slično, ali nikad kajkavskim.

Svezu je „Kajkavski narod“, koliko mi je poznato, prvi početkom XXI. stoljeća upotrijebio neznani autor teksta čiju sam vam poveznicu gore ostavio, a etnonim H(o)rvat još Antun Vramec 1578., pa sami odlučite tko je tu lud. Još je veći problem to što jedan od najvećih zagovornika tzv. kajkavskoga jezika Mario Jembrih (https://www.academia.edu// Zakaj Sme Dobili Mednarodni Iso Kod KJV Za Kajkavski Knjizevni_Jezik_), koji inače nije jezikoslovac, čisto da se zna, likuje nad podatkom da je hrvatski standardni jezik u nekim međunarodnim bazama dijelom čudnovatoga kljunaša označenoga kraticom hbs.

Pritom se Jembrih poziva na Pergošićev Decretum, djelo prošarano štokavizmima i ikavizmima te očito namijenjeno i nekajkavcima, djelo kojemu je svrha bila nadilaženje hrvatskih narječnih razlika.

Ukratko, kajkavski se separatizam i srpska posezanja izvrsno nadopunjuju, pa se nadam da će i hrvatska javnost (poglavito Horvati, tj. naši kajkavci) shvatiti u čija ih se kola, namjerno ili nenamjerno, nastoji ugnati.

Ponovno ne zna ljevica što čini desnica i obrnuto

Druga je tema koje ću se dotaknuti još nedoneseni Zakon o hrvatskome jeziku. U posljednje se vrijeme od jezikoslovno-političke ljevice da pročitati kako se moramo držati standarda, ali da ne smije biti nametanja „odozgo“.

Zadržite načas misao jer vas kanim podsjetiti kako se neke jezične priručnike iz suprotnoga jezikoslovno-političkoga, čak i u najnovije vrijeme, naziva oktoriranim, hrvatski nametnutim.

Dakle, ljevica bi standard bez nametanja, a dio bi desnice zakon iako se navodno protivi oktroiranju, hrvatski nametanju (neka se sami kazne zbog uporabe strane riječi), odnosno njima oktroiranje smeta samo ako osobno ne oktroiraju. E sad kako odabrati priručnike za opću i školsku uporabu tako da se „odozgo“ ne nameću i kako se buniti protiv „oktroiranih“ priručnika „oktroiranjem“, ne brine ni jednu ni drugu stranu.

Svoju tezu da se oni koji se bune protiv nametanja, bune zato što sami više ne nameću, oprimjerit ću činjenicom da je najžešći protivnik „oktroiranja“ izdavač koji je tiskao priručnike koji su također svojedobno bili „oktroirani“. Kad je on oktroirao, nije bio toliko sklon demokratizaciji postupka, ali quod licet Iovi, non licet bovi.

Zaključno, Zakon o hrvatskome jeziku ne može se donijeti bez odluke „odozgo“ kao što je i svako odobrenje kakva priručnika (kad je riječ o pravopisima, tako je od 1892.) za školsku uporabu donijela neka vlast, nije se, dakle, o tome odlučivalo na referendumu. Kako u Poljskoj ili Francuskoj, tako i u Hrvatskoj.

Nadvojvoda Ferdinand

U jednoj se zagrebačkoj četvrti nadvojvoda mostarski Ferdinand za ulazak u 9. desetljeće odlučio počastiti novim kolima. Kupnja kola utjecala je i na njegovo samopouzdanje. Naime, u mjesnome je kafiću uočio mladu djevojku, sjeo do nje i prije nego što se ona snašla, zaustio: „Oprosti što si toliko dugo čekala!“

Domagoj Vidović/ Identitet