Domagoj Vidović: Naturalna mistika od istočnijeh strana

Spustio sam se na lopar Rata u potrazi za ocem i njegovim prijateljima. Kola su ostala negdje podalje od mora, u sjeni rogača kako bih lakše na pipavicu potražio kutak tihe uvale djetinjstva. Šturci su cvrčali pristojno, ispod glasa da nas ne bi omeli, nego samo upozorili na prve dane žege. Upravo bijaše prestao dažd, pa su mi sa zažarena čela padale krupne kapi u još nezamućeni batun te moj odraz u njemu prometale u titrajuću figuru.

Baš kad ushtjedoh odvratiti pogled s batuna, učini mi se da je moj odraz nestao te da su vodenu površinu napučili nepoznati likovi. „Svebore, otkad već plovimo iz Zaljeva? Jesi li siguran da si zapamtio put?“ „Jesam, Paskoje, kad zamaknemo za Mirca, već smo jako blizu. Poznajem ova žala kao svoj špag.“ „I vas ovi put činimo samo radi slike ove Crne Gospe?“ „Nije li bilo i uzaludnijih putova u naših životima“, nasmije mu se stariji pomorac.

„Baarka se nasukaaalaaa, na stini prokletoj“, pojio je Grdan dok su se Sveborove misli gubile u beskrajnome plavetnilu. „Gospa bježi od bijesnih Turaka, a mi ćemo se, čim je ostavimo fratru, vratiti? Je li i Gospa od nas dignula ruke?“, više će za sebe Gnjilanoga.

Preponosan sam da se molim, a preslab da mislim. Činim samo ono što nam je biskup Marko naložio“, vratio se u stvarni svijet Svebor. „Žene su plakale kad smo sliku ukrcali na brod. Govorile su kako je s Gospom otplovila i zadnja nada da naše crkve neće biti oskvrnute, a kuće porušene.“ „Možda nismo zavrijedili živjeti u nadi, a ljudi kojima ovu sliku nosimo jesu. Tko zna kakvi su grijesi naših otaca i zbog čega su, ako su, naša djeca osuđena na patnje i progone. Ne znam. Moje su lađe davno potonule, pa mi je možda i zato suđeno da nekome donesem nadu.“

U nevjerici sam slušao razgovor u batunu i upravo kad je brod trebao zamaknuti za rt Lovište, neki je balavac bacio bovan u vodu.

„Gosparu, da vam nijesu ključi upali u lokvu? Mogu vam hi ja zaiskat. Tek ćemo popodne za Grad. Ođe sam u dunda.“ „Hvala ti, mali gosparu od utišenja (Odakle li su mi samo izišle te riječi?), kao da jesi“, pogladih klapca i polako krenuh prema kolima. „Tiho, đe si? Nijesi cijeli dan ništa izjeo“, odjekivao je rivom glas klapčeve matere dok sam negdje u bošku pogledom iskao oca.

I Svebarje na hrvatskome kulturnom zemljovidu

U posljednjih sam mjesec dana dvaput odlazio u Boku kotorsku i Svebarje, pa su mi bokeljske i svebarske teme još svježe. Hrvatskoj je javnosti jamačno nepoznato kako je razmjerno nedavno otkriveno da su prvi poznati tekstovi pisani hrvatskim jezikom u Baru napisani 1629., samo 12 godina nakon prve pjesme napisane hrvatskim jezikom u Boki kotorskoj, čiji je autor Maro Dragović.

Prvi je spomenik hrvatskoga jezika u Svebarju kratko pismo Petra Samuelija, generalnoga vikara barskoga nadbiskupa (vjerojatno kosovskoga Hrvata) Petra III. Mazareka od 26. rujna 1629., koje, iako pisano po dubrovačku (nahode se u pismu čak i ikavizmi svojstveni dubrovačkomu odvjetku hrvatske književnosti kao što su kriposti i prid), sadržava i neke mjesne barske značajke (npr. zamjenički lik svojijeh te zamjenu h > k u primjeru ktije < htje i kti < hti, oboje u značenju ‘htjedne’), o čemu piše vrsni crnogorski povjesničar i novovjeki barski kroničar Savo Marković.

Iz 1828. i 1833. potječu dva pisma Stijepa Obradovića iz Spiča, zapadnoga dijela Svebarja, upućena Antu Obradoviću. Ta su pisma pisana dalmatinsko-dubrovačkim slovopisom te se u njima, uz jezične konstrukcije svojstvene tadašnjemu hrvatskom književnom jeziku južnohrvatske stilizacije, također ogledaju neke značajke mjesnih govora (od zamjene mn > ml u mlogo ‘mnogo’ i zamjene h > k u bik ‘bih’, preko čuvanja starih množinskih padežnih likova kao što je Crnogoracak < *Crnogoracah i „tvrdojekavskih“ likova đeci, đevojka, nijesam, sasvijem i starijeh do zamjene poluglasa s e u primjeru sem ‘sam’).

U tim je pismima jasno izražena bojazan od upada Crnogoraca, poglavito zimi, što upućuje na to da se mjesno katoličko stanovništvo nije poistovjećivalo s etnonimom Crnogorac. Činjenica da u Svebarju postoje štiva pisana hrvatskim jezikom pred gotovo 400 godina te da se, na temelju pisama iz Spiča i pisama uščuvanih u pismohrani obitelji Vicković iz Zubaca (kojima se u svojim istraživanjima o hrvatsko-srpskome etničkom razgraničenju u srednjovjekovlju služio Vinko Foretić i koje je nedavno rekontekstualizirao Vinicije Lupis), koja potječu iz XIX. stoljeća, nazire dosad gotovo nepoznati svebarski odvjetak hrvatske pismenosti (pa i književnosti) na narodnome jeziku (o Baranima koji su stvarali na latinskome jezikom i prijateljevali s drugim hrvatskim književnicima pisali su u prvoj polovici XX. stoljeća hrvatski književni povjesničari poput Mihovila Kombola) još čvršće utiskuju Svebarje u hrvatski povijesni zemljovid.

Pritom treba imati na umu da su misao o Svebarju kao dijelu hrvatskoga etničkog prostora još koncem XIX. stoljeća pronijeli hrvatski jezikoslovci i književnici, u XX. stoljeću hrvatski povjesničari umjetnosti, početkom XXI. hrvatski povjesničari, a ove godine napokon i hrvatski političari službenim posjetom Baru te druženjem s hrvatskim pukom u barskoj konkatedrali.

Revizionizam u Zupci Timesu?

Koliko je važno imati svoje ljude na terenu, vidi se i na primjeru 144. broja (iz ožujka ove godine) časopisa Zupci Times koji izlazi u Zupcima u okolici Bara. U 144. se broju upozorava na jednu nedosljednost koju nisu uočili povjesničari (umjetnosti).

Naime, autor jedne od barskih monografija zubačku je katoličku crkvu svetoga Ivana Krstitelja proglasio dvooltarnom (katoličko-pravoslavnom) crkvom posvećenom i svetomu Ivanu Krstitelju i svetomu Vasiliju Ostroškom iako se gradnja crkve povezuje ili s Jelenom Anžujskom ili s Jelenom Balšić.

Nevolja je u tome što su obje Jelene živjele znatno prije rođenja svetoga Vasilija Ostroškoga (1610. – 1671.), Jelena Anžujska (oko 1236. – 1314.) četiristotinjak, a Jelena Balšić (1365./1366. – 1443.) dvjestotinjak godina. Usto u obzir treba uzeti podatak da crnogorski pravoslavci Vasilija Ostroškoga smatraju svecem od 1768., a u Srbiji je on bio nepoznat do 1861.

Kako je katolička crkva mogla postala dvooltarnom i suposvećenom jednomu pravoslavnom svetcu kanoniziranomu najmanje trista godina nakon njezine gradnje, ostaje tema za emisiju Na rubu znanosti.

U toj emisiji uskoro očekujemo i Gorana Šarića koji je moje prezime (a i više-manje sva katolička istočno od Neretve) proglasio pokatoličenim u drugoj polovici XIX. stoljeća iako su ga pune zažapske i popovske katoličke matice s početka XVIII., a bokeljske (točnije lastovske) od druge polovice XVII. stoljeća.

Ako mu ni to nije dovoljno, valjalo bi mu se prošetati do crkve svetoga Jeronima u Rimu u kojoj je 1584. pokopan Blaž Vidojević (tako su se zažapski i popovski Vidovići vrlo često pisali do 1900.), potomak člana pratnje bosanske kraljice Katarine Kosače.

Na tvrdnju da Vidovića nema zapadno od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag odgovaram da mi je prezime zarana i vrlo obilno potvrđeno u Hrvatskome zagorju, Međimurju i Modrušu te na Cresu, da dalje ne idemo, a kad se već pita od kakva je hrvatskoga imena moglo nastati to prezime, upitao bih ga komu je posvećena katedrala u rodnoj mu Rijeci. Kao teolog bi to morao znati.

Znam da mistici poput Šarića nemaju vremena za proučavanje matičnih knjiga i druge teške literature, ali njihova bi im težina katkad dobro došla u održavanju na prihvatljivoj nadmorskoj visini dok lebde na mitovima i legendama nebeskoga naroda.

Petrarkizam u ugostiteljstvu

U posljednje se vrijeme često družim sa Slobodanom Prosperovim Novakom, pa mi se vjerojatno zbog toga u misli vraćaju stari pisci hrvatski i njihovi stihovi. Jedan je od tipičnih parodirao i nedavno preminuli hrvatski književnik Luko Paljetak (Obrati, Flora, proć meni pogled tvoj.), no iako se stihovi te vrste (od kojih je većini jamačno najpoznatiji klapski Na me pogled tvoj obrati) uglavnom tumače kao ljuveni, meni se čini da im je izvorom ipak pragmatika.

Uhvatio sam, naime, sam sebe uhvatio kako ih ponavljam dok kao ozebao sunce u kafiću čekam prvu jutarnju kavu.

Domagoj Vidović/Identitet