Domagoj Vidović: Nova vlast u Zagrebu odbila tiskati knjigu iz hrvatske povijesti

Na padinama Munjobije sjedio sam i plakao dok mi je vrelo čelo hladio zmorac. Zbog duga puta, naime, zakasnih na sprovod staromu prijatelju, pa sam tek pogledom ispratio posljednjega kacamorta.

Trudan se naslonih na suhozid i kroz bore motrih Crni otok i škojiće razbacane poput zrna krunice po kanalu, a čija su imena zvučala poput teksta kakve stare molitve (Badija, Rogačić, Lučnjak, Baretice, Planjak, Kamenjak, Vrnik, Knežić, Gubavac, Sutvara, Škrpinjak, Bisače, Gojak, Majsan, Majsanić, Stupe, Sestrice…) dok su modrinu mora od modrine neba, poput graničnika, lučili zelenkasti brežuljci i catara koja se u kasno popodne ljenkasto klatila prema portu.

„Zar si mi to došao, zalutala bljedunjavosti?“, prenu me iz preludija sanka prijateljev glas. „Manje pit, Domagoj“, odmahnuh rukom i začudih se snazi vlastite podsvijesti. „Zjenice tvoje neupitnosti postaju upitne?“, pitanje se čulo toliko glasno da se počeh osvrtati, no u mojemu vidokrugu bijaše tek jedan pastijer.

„A mogo si se i naspat“, iskah u mislima drugo tumačenje za susret sa stanovnikom onostranstva. „Memento mori. Spopast će i tebe godovita konačnost“, sad se već pomalo prestraših glasa iz zdenca zvonke tišine dok je mlado kozle meketalo kao da mi se ruga.

Svladavanje prolaznosti i vesele karmine

Ustadoh i počeh hoditi grobljem te u jednome kutku pokraj kolica uzrijeh prijatelja odjevena u kacamorta. Potekoh prema njemu, no iako se nije micao, nikako mu se ne uspjeh približiti. Tek mu s nasmiješenih usana odčitah „Noćna prerušavanja“…

Kad je već padine počeo hvatati mračak i kad mi se činilo da prijatelja nikad neću uloviti, pojavi se preda mnom. Htjedoh ga pozdraviti kad se okrene, no mjesto njegova ugledah nepoznato obličje. „Nešto van triba?“ „Ne, samo lovim vesele utvare“, zbunih kacamorta i nasmijah sebe dok je sjena polako zaposjedala na grob.

Knjiga kao komunalno pitanje?

Negdje uoči prošloga ljeta od Ante Čuvala sam dobio knjigu Wolffyja Krašića On the Road To Freedom – Croatian National Resistence to the Yugoslav Communist Regime (1945–1966), koju je lani objavila čikaška izdavačka kuća CroLibertas Publishers.Naš mi je ugledni povjesničar s profesurom na američkim sveučilištima, neumoran borac za samostalnost hrvatske države i hrvatski povratnik, a u najnovije vrijeme i nakladnik i poticatelj kulturnih zbivanja ne samo u rodnome mu ljubuškom kraju, nego u oba hercegovačka plućna krila, zapadnome i istočnome, u razgovoru ispripovjedio cjelokupnu sudbinu navedene knjige.

Budući da ju je obznanio i hrvatskoj javnosti (https://www.hkv.hr/hkvpedija/iseljenistvo), napomenut ću tek kako je riječ o dodatnim spoznajama obogaćenome prijevodu Krašićeve knjige Hrvatski pokret otpora: hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966. iz 2018.

Autor je u dogovoru s jednom izdavačkom kućom u vlasništvu Grada Zagreba već knjigu priredio za tisak, ali dogodila se smjena vlasti, pa je na vlastitoj koži spoznao kako bi izgledao ideološki moratorij u praksi, a kako se provodi obećanje po kojemu će se nova zagrebačka vlast baviti komunalnim pitanjima, vidimo svakodnevno: komunalni se otpad iz ulica rijetko odvozi, možda zato što je toliko ulica promijenilo ime, pa zbunjeni vozači kamiona lutaju gradom.

Sama mi je knjiga bila zanimljiva iz dvaju razloga. Prvi je lokalpatriotski. Autor, naime, obrađuje slučaj hrvatskoga književnika Stojana Vučićevića koji je 1959., s 18 godina, izbačen iz metkovske gimnazije i s još dvojicom sugrađana (među kojima je bio i moj gimnazijski profesor Ante Brečić Feđa) poslan na preodgoj na Sveti Grgur, a spominje i dvije protukomunističke skupine iz sela u okolici Metkovića: tajnu organizaciju Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta u Vidu te jednu skupinu „nepoćudnih omladinaca“ na Dubravici. Opširnije je o djelovanju tih dviju skupina u 292. i 293. časopisa Politički zatvorenik tijekom 2022. pisao Darko Utovac.

Fantomsko jezično redarstvo i stvarna jezična milicija

Kao jezikoslovca su me privukli redci važni za suvremenu povijest hrvatskoga jezika. Naime, u različitim životopisima Branimira Donata i sjećanjima na njega najčešće stoji kako je 1957. zatočen zbog suradnje s Hrvatskim pokretom otpora, no rijetko se navodi kako je za Španjolski državni radio (na kojemu je tad emisiju na hrvatskome jeziku vodio Pavao Tijan) poslao izvješće o jezičnome stanju u Hrvatskoj.

U njemu je izrijekom pisalo kako je hrvatski jezik u javnome i književnome životu podređen srpskom, a istaknuti valja kako je ono sastavljeno dobrih deset godina prije glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Izvješće nikad nije stiglo do Madrida.

Završilo je u rukama UDBA-e, za što je Tvrtko Zane kratkoročno nagrađen jednoipolgodišnjom uznicom u Staroj Gradišci (buduća mu je supruga Zorka Bolfek u istome postupku osuđena na dvije i pol godine), a trajno umjetničkim imenom Branimir Donat kojim se isprva prikrivao od komunističkih cenzora.

Krašić ujedno spominje i do danas sustavno prešućivanoga književnika Zlatka Tomičića koji je 1968. pokrenuo Hrvatski književni list, čiji je 6. broj, kako Tomičić navodi u intervjuu Tomislavu Jonjiću (https://www.tomislavjonjic.iz.hr), zabranjen zbog teksta o teškome položaju vojvođanskih Hrvata umirovljenoga pedagoga Tome Jurkovića, a 19. zbog priloga o mogućoj višejezičnosti u JNA (jer se čudnovatokljunaškim glotonimom srpskohrvatski prikrivao srpski kao jedini jezik kojim se u vojsci službeno općilo) koji je potpisao slovenski general Jaka Avšič.

Za hrvatske svejedničare, najglasniju skupinu protivnika bilo kakva zakona o hrvatskome jeziku i mnogočega hrvatskog u hrvatskome jeziku, koji blagoglagoljivo zbore o današnjim fundamentalistima standardnoga jezika i kroatistima zatočenima u teorijama iz XIX. stoljeća, poučna bi mogla biti izvješća UDBA-e o Ivanu Gabelici, u kojima se u rubrici loših karakteristika navodi zanimanje za hrvatski jezik, posebno onaj „čisti“, s obzirom na to da o tome ni slovca nisu zapisali u poglavljima njihovih djela koja se dotiču tzv. ideologizacije jezika. Narod straše fantomskim jezičnim redarstvom, a o stvarnoj jezičnoj miliciji koja je već zbog puke uporabe glotonima hrvatski hrvatske književnike slala na ljetovanje na Sveti Grgur ili zimovanje u Gradišku Staru ni glasa. Valjda slabo čuju zbog vlastite šizoglosije.

Kako je Marko preživio lomaču

Na jugu su me snašle poklade. U gradiću je ponešto podalje od mora Marko Krnjeval dobio obrise bivšega športaša, a sad uglednoga stihopisca. Nekoliko dana nakon što je nevoljnomu Marku presuđeno, podvornik dvorane susreće vrelo nadahnuća puka pokladnoga te će mu poluglasno: „Zar te nisu neki dan zapalili?“

Domagoj Vidović/Foto: arhiv