Tijekom posljednjih se nekoliko mjeseci u žiži srednjostrujaških, što hrvatskih, što bosanskohercegovačkih, što svjetskih medija (ako ne vjerujete, pogledajte na e-adresi https://www.theguardian.com, ponajprije zbog imenovanja dubrovačke zračne luke po Ruđeru Boškoviću, našla istočna Hercegovina.
Budući da je riječ o geostrateški prevažnome prostoru, žalosti činjenica da ga se spomenemo tek onda kad za njegovom hrvatskom baštinom posegnu naši bliskoistočni susjedi. Upravo tad na vidjelo iziđe i koliko je taj prostor Hrvatima koji ondje ne žive ili iz njega ne potječu nepoznat.
Hrvati u istočnoj Hercegovini nekad i sad
Kad biste prosječnoga Hrvata upitali koja mu je prva asocijacija kad spomenete istočnu Hercegovinu, jamačno biste od mnogih čuli kako je riječ o dijelu Hercegovine koji nastanjuje srpsko stanovništvo, rijetki bi se prisjetili da su na zapadnome i južnome rubu toga područja Hrvati i danas većina, još rjeđi da je to područje tisućljetne Trebinjsko-mrkanske biskupije, najstarije biskupije u BiH osnovane nakon hrvatske doseobe i više od dvjesta godina starije od najstarije pravoslavne crkvene ustrojbene jedinice na tome području.
Trebinjsko-mrkanska biskupija jedne od čak deset (nad)biskupija koje su djelovale na području povijesne Crvene Hrvatske (uz Stonsku, Risansku, Kotorsku, Budvansku, Svačku, Pilotsku i Drivašku te Dubrovačku i Barsku nadbiskupiju, s tim da je Dubrovačka nadbiskupija 1828. postala biskupijom), a tek vrlo zanimani da je 1879. u biskupijskome središtu Trebinju živjelo, i u postotku, i brojčano, više Hrvata nego u Ljubuškome.
Naime, te je godine od 790 Trebinjaca bilo 487 (61,65 %) muslimana, 200 (25,32 %) pravoslavaca i 103 (13,04 %) katolika (stanovništvo se tad popisivalo po vjeroispovijesti).
Iste je godine u Ljubuškome popisano 2617 stanovnika, od čega 2156 (82,38 %) muslimana, 131 (5,00 %) pravoslavac i 57 (2,18 %) katolika (u ljubuškome su kotaru, pak, katolici bili izrazita većina s 87,09 %).
Popis je iz 1879. referentan jer odražava stanje prije austrougarske aneksije BiH. Naime, tijekom idućih desetljeća u BiH se doselio velik broj austrougarskih činovnika, pa je i udio katolika u Trebinju 1910. porastao na 17,20 %. Iako se velik dio katolika (poglavito stranih činovnika) iselio iz Trebinja nakon 1918., udio se katolika u gradu nije odveć smanjio nakon stvaranja Kraljevine SHS, pa je 1931. među 6242 Trebinjca bilo 695 (11,13 %) katolika.
Predrasude uvjetovane nepoznavanjem mjesne povijesti dovele su do toga da čak i mjesno stanovništvo s nelagodom izgovara zemljopisnu odrednicu istočna Hercegovina, pa se područje s hrvatskom većinom unutar toga dijela Hercegovine (današnje općine Ravno, Neum i Stolac, istočni dio Grada Čapljine te jugoistočni dio Grada Mostara) vrlo često naziva donjom Hercegovinom.
Bilo je i prijedloga da se Zajednica Hrvata istočne Hercegovine u Zagrebu preimenuje, no njezini članovi nisu pokleknuli svjesni činjenice da su Hrvati donedavna nastanjivali i gore sjeveroistočne ili gornje Hercegovine te da su i danas, iako uglavnom protjerani, vlasnici golemih prostranstava na tome području. Uostalom, 1529. fra Bernardin Pomazanić spominje katolike između Bileće i Gacka, a 1624. fra Blaž Gračanin bilježi 230 katolika u trebinjskome okrugu.
U Trebinju su Hrvati ostali znatnom manjinom do 1953. kad su činili gotovo 8 % u trebinjskoj gradskoj općini iako ih je tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća ubijeno 58 te su 1949. iz grada protjerane franjevke. Nadalje, znatan je udio Hrvata živio u Bjelimićima na granici konjičke i kalinovičke općine, a još 1991. Hrvati su bili većinom u Seljanima (bilo ih je 58 od 100 stanovnika) u nevesinjskoj općini (ondje su i po popisu iz 2013. činili polovicu od deset stanovnika toga sela iz kojega je većina Hrvata 1992. protjerana nakon što ih je 12 ubijeno).
Pritom treba napomenuti kako su u sjeveroistočnoj Hercegovini živjele dvije skupine Hrvata: doseljenici iz zapadne Hercegovine koji su ondje naseljeni po nagovoru mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića nakon 1878. te autohtoni transhumantni stočari koji su sa stokom ljetovali u sjeveroistočnoj Hercegovini, zimovali u Zažablju i Popovu, a jesenili u Školju, tj. primorju od poluotoka Kleka i Pelješca do Bosanke nad Dubrovnikom, o čemu svjedoče i prvi osmanlijski popisi s kraja XV. stoljeća.
Brisanje zemljopisne odrednice istočna Hercegovina iz svehrvatske memorije ostatke bi ostataka istočnohercegovačkih Hrvata i njihove potomke lišilo prava na nadu te ih ostavilo prepuštene isključivo uspomenama.
Iz pisanja se ne samo stranih nego i hrvatskih medija razabire kako je mnogima nepoznat i sastav stanovništva te administrativna podjela BiH, pa su tako i neki naši javnici i strani mediji, pišući o podrijetlu Ruđera Boškovića, Orahovi Do, rodno mjesto Nikole Boškovića, oca glasovitoga hrvatskog znanstvenika, smjestili u srpski entitet u BiH iako je lako provjerljivo da pripada Općini Ravno unutar Federacije BiH.
Radi hrvatske javnosti važno je napomenuti kako Orahovi Do ni danas nije rubno hrvatsko naselje jer je najjugoistočnije naselje s hrvatskom većinom u negdašnjoj Općini Trebinje do 1991. bilo selo Kalađurđevići u Trebinjskoj šumi, smješteno iza zloglasnoga Golubova kamena odakle je sa zaposjednutoga hrvatskog prostora (što se nikad ne naglašava iako je patnja istočnohercegovačkih i dubrovačkih Hrvata tijekom Domovinskoga rata zajednička) granatiran Dubrovnik.
Nakon Domovinskoga rata najjugoistočnije je naselje s hrvatskom većinom Uskoplje tik uz Ivanjicu, iznad Župe dubrovačke, u kojemu živi poveći broj hrvatskih doseljenika.
Prije samo stotinjak godina naselja je sa znatnim udjelom Hrvata bilo i pred samim Trebinjem. Hrvati su i danas većinom u Kotezima i Prhinju u sjevernome Popovu, koje je uglavnom pripalo srpskomu entitetu. Sve to napominjem kako biste stekli uvid u to da Orahovi Do nipošto nije rubno hrvatsko selo, između njega se i Uskoplja prostire visoravan sa selima Golubinac, Belenići i Kijev Do, cjelokupni Bobani u kojima je i hrvatsko selo Grepci, a istočni je hrvatski etnički rub u četrdesetak kilometara udaljenoj Trebinjskoj šumi, gdje smo se nakon Domovinskoga rata čak i pomaknuli još nekoliko kilometara na istok nakon pet stoljeća povlačenja.
Kako je riječ o području pogođenom snažnim iseljavanjem, mala je to pobjeda, ali ipak ohrabruje te je svojevrsnom uvertirom u borbu za strateški vrlo važnu Ivanjicu koja je ključ opstanka Općine Ravno, pa, usudio bih se ustvrditi, i hrvatskoga jugoistočnog ruba u BiH.
Upravo zbog geostrateške važnosti spomenutoga područja ne smije se zaboraviti ni istočna Hercegovina ni svi spomenuti toponimi jer kad ih zaboravimo, onda ih se i odričemo, a kad ih se odreknemo, drugi na njih polažu pravo.
Hrvatin i Hrvoje od XIII. stoljeća i u „srpskim planinama“
Zvonimir Deković, na uobičajene floskule po kojima su suvremeni narodi oblikovani tek nakon Francuske revolucije, običava za bokeljske i svebarske Hrvate odgovoriti kako se oni nisu jedno jutro probudili i odlučili postati Hrvatima, a ista bi se tvrdnja mogla primijeniti i na ostale hrvatske krajeve.
Njegovu je tezu lako oprimjeriti u istočnoj Hercegovini u kojoj su osobna imena Hrvatin i Hrvoje potvrđena od XIII. stoljeća, i to na cjelokupnome području od Zažablja u neumskome zaleđu preko Popova, Trebinja i Bileće do Nevesinja i Foče, a iako se tamošnje Hrvate često nastoji učiniti potomcima Vlaha, udio je vlaškoga sloja, za razliku od unutrašnjosti Balkana gdje su Vlasi očuvali i materinski romanski jezik, u mjesnim govorima, antroponimiji i toponimiji zanemariv, što znači da su Vlasi, koliko god da ih je bilo, zarana jezično i etnički pohrvaćeni.
Na koncu, tijekom XVII. stoljeća na istočnoneretvanskome području na tadašnjemu je mletačkom ozemlju djelovala tzv. hrvatska milicija sastavljena uglavnom od prebjega iz istočne Hercegovine, a gradački su župnici u XVIII. stoljeću gore sjeverne Hercegovine, u kojima je pretezalo srpsko stanovništvo, nazivali srpskim planinama jasno naznačujući da srpski element ne smatraju svojim.
Hrvatska književna baština u istočnoj Hercegovini
Iako istočnohercegovačka književna i kulturna baština nije toliko bogata koliko dubrovački i bokeljski odvjetak hrvatske književnosti i kulture, poglavito nakon osmanlijskih osvajanja, njezino se mjesto unutar hrvatske kulture ne smije zanemariti.
Koncem XII. stoljeća nastaje Evanđelistar kneza Miroslava koji se, u klasičnoj maniri hrvatskoga ekskluzivnog nacionalizma, desetljećima prešućivao u hrvatskoj filologiji sve dok na njega, kao na djelo koje pripada (i) hrvatskoj kulturi, nije počela upozoravati Benedikta Zelić-Bućan, u čemu je nakon nje dosljedan Milko Brković.
Dotad su se „zapadnim“ uresima (među kojima i motivima hrvatskoga pletera) i „zapadnoj“ antroponimiji (don Ivica Puljić upozorio je kako se Ivan Krstitelj u Evanđelistaru kneza Miroslava nazivao Žvan Batista, a koliko nam je znano, navedena antroponimijska formula nije svojstvena južnoslavenskim pravoslavcima) čudili ruski i srpski paleografi.
Benediktinski samostan svetoga Petra u Polju, osnovan u XI. stoljeću na temeljima porušene starokršćanske bazilike u Čičevo kod Trebinja, bio je duhovno središte Trebinjsko-mrkanske biskupije te je morao imati i skriptorij, a 1906. na njegovu je mjestu podignuta pravoslavna crkva te 1998. Petropavlov manastir. Na povijesnome području Trebinjsko-mrkanske biskupije nastalo je i Čajničko evanđelje pisano hrvatskom ćirilicom i glagoljicom, a cjelokupno je istočnohercegovačko područje prepuno stećaka.
Na mnogima se od njih nalaze hrvatskoćirilični natpisi na temelju kojih je razvidno da se štokavska ikavica nekoć prostirala znatno istočnije od rijeke Neretve, barem do današnje hrvatsko-bosanskohercegovačko-crnogorske tromeđe.
Razvoj su srednjovjekovne istočnohercegovačke pismenosti i zametke književnosti (jer pojedine bismo natpise sa stećaka mogli nazvati prahaikuom hrvatske književnosti) gotovo u potpunosti zaustavila osmanlijska osvajanje koja su demografski opustošila istočnu Hercegovinu.
Da su se zametci istočnohercegovačkoga odvjetka hrvatskoga latinizma već bili uhvatili, pokazuju istočnohercegovački iseljenici iz okolice Nevesinja poput Dubrovčanina Grgura Budislavića (oko 1485. – oko 1551.), doktora teologije koji je predavao Zadru, Cosenzi i Sieni, bavio se prirodoslovljem i crkvenim pravom te je pisao stihove na latinskome jeziku. Njegov je nećak Toma Budislavić (1545. – 1608.), trebinjsko-mrkanski biskup 1606. – 1608., na primjerak Svaštica iz prirodoslovlja spomenutoga mu strica Grgura dopisivao hrvatske nazive biljaka. U
povijesti je hrvatske književnosti zabilježen kao suizdavač Jeđupke Mikše Pelegrinovića (koju je lažno pripisao Andriji Čubranoviću) te prijatelj Didaka Pira, portugalskoga humanista koji je djelovao u Dubrovniku. Vezanost je za zavičaj iskazao stalnim nastojanjima da pomogne preostalim tamošnjim kršćanima. U tu je svrhu liječio čak i sultana Murata III. te za nagradu dobio knežiju Bobani.
Nakon smrti u Napulju oporučno je ostavio svoju imovinu dubrovačkoj Bratovštini svetoga Roka za osnutak zavoda Collegium orthodoxum Budislavum koji je trebao pripremati svećenički pomladak za vjersko-prosvjetni rad u pokrajinama pod osmanlijskom vlašću. Zavod je djelovao 1635. – 1648.
Trag je pismenosti tijekom osmanlijske okupacije zapis na ravanjskoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije iz 1579. pisan hrvatskom ćirilicom. Zanimljivo je napomenuti kako je Popovo XVI. – XVIII. stoljeća iznjedrilo barem četiri biskupa.
Iz Rupnoga Dola potječu skadarski i sofijski biskup Dominik Andrijašević (1572. – 1632.) te nikopoljski i sofijski biskup te trebinjsko-mrkanski administrator Marko Andrijašević (oko 1670. – 1740.), a iz Orahova Dola potječu barski nadbiskup Toma Medvjedović (1573. – 1608.), lješki biskup Benedikt Medvjedović (? – 1654.), a možda i skopski biskup Toma Tomičić (spominje se 1736. njegov pohod u Popovu). Svi su oni, uz neke župnike poput fra Blaža Gračanina, ostavili i pismene zapise, ponajprije o položaju mjesnih katolika i brojnosti svojih župljana.
U istočnoj Hercegovine uščuvane su ujedno najstarije hercegovačke matične knjige, i to župa Rupni Do (u Popovu) i Gradac (u Zažablju, u neumskome zaleđu) koje se vode od 1708. odnosno 1709., a vjerojatno su postojale i starije, iz druge polovice XVII. stoljeća.
U XVIII. stoljeće matične su knjige bile gotovo jedini prežitak višestoljetne pismenosti najvjerojatnije zbog toga što su stalni mletačko-osmanlijski sukobi raselili stanovništvo, dodatno osiromašili i onako ubog puk te ugasili središta pismenosti u Popovu koja su opstajala ponajprije zahvaljujući blizini Dubrovačke Republike. U XIX. stoljeću književna se i publicistička pozornica budi. Najstariji je u nizu hrvatskih književnika i publicista iz istočne Hercegovine koji su svoje djelovanje otpočeli u XIX. stoljeću Martin Đurđević (1845. – 1913.), rođen u Doljanima, selu na samoj granici s Hrvatskom, nedaleko od Metkovića, koji u Memoarima s Balkana (1858. – 1878.), knjizi objavljenoj 1910., Dubrovnik naziva hrvatskom Atenom te, kao izravan svjedok vremena, opisuje zbivanja tijekom Hercegovačkoga ustanka i ulaska austrougarske vojske u BiH.
Nešto je mlađi od njega Neumljanin Nikola Buconjić (1865. – 1847.), koji je uz etnografsko djelo Život i običaji Hrvata katoličke vjere (1908.) te Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca (1910.) pisao pjesme, spjevove i roman Grob do groba (1942./1943.). Godine 1936. svoju prvu pjesničku zbirku Vidopoljska noć objavljuje Stočanin Mak Dizdar (1917. – 1971.), a nakon njega na pozornici stupaju Popovac iz Zagorca Anđelko Vuletić (1933. – 2021.), Višićanin Nikola Martić (1938. – 2013.) te Popovac rođen u Turkovićima i hrvatski uznik Stojan Vučićević (1941. – 1989.).
Hrvatskoj književnosti je podrijetlom (otac mu je Hrvat rodom iz Ravnoga) i vlastitim izborom pripadao i Mirko Kovač (1938. – 2013.) rođen na bosanskohercegovačko-crnogorskoj granici, koji u mnogim svojim romanima često opisuje život u hercegovačkome zaleđu Dubrovnika, a u Trebinju je rođen i hrvatski književnik, inače Ličanin, Pero Budak (1917. – 2008.).
Istočna je Hercegovina tijekom posljednjih desetljeća postala rasadnikom suvremenih hrvatskih pjesnika poput Hrašnjanina iz Cerovice sa zagrebačkom adresom Mile Maslaća (1949. – 2007.), Gračanina s neumskom Pere Pavlovića (1952.) i Hutovca s čapljinskom Ljube Krmeka (1969.).
Žrtvama izborena dubrovačka sloboda
Za kraj ću se tek prisjetiti razgovora sa Stanislavom Vukorepom kojemu je pred Domovinski rat u Čepikućama u Dubrovačkome primorju jedan mještanin rekao da živi u kući staroj 300 godina, na što mu je Stanislav odgovorio kako kuće udaljene tek nekoliko kilometara od Čepikuća gore svakih tridesetak godina, a njihovi vlasnici bježe u nepoznato, pa vas pitam, dragi čitatelji, kao potomak istočnohercegovačkih izbjeglica iz Popova, jeste li voljni zaboraviti prekrasne evanđelistare i stećke, prestati tragati za benediktinskim skriptorijima u kojima je neki brat po peru Popa Dukljanina pisao retke neke svoje još nepoznate kronike, prešutjeti dobrotvore našega školstva, kroničare Hercegovačkoga ustanka te velikane suvremenoga hrvatskog pjesništva i pustiti da naše stoljetne crkve od Dubljana do Hrasna i Gradca u crvenicu propadnu?
Sve je to iznjedrila jedna malobrojna, ponosna i svako malo progonjena zajednica Crvenih Hrvata čijim je žrtvama i trudom Dubrovnik u velikoj mjeri plaćao sjaj svojih crkava, zidina i palača te najveće blago – slobodu.
Domagoj Vidović/Hrvatski tjednik
