Posebno je zanimljiv Andrićev opis Sarajeva kao sredine koja se iz zagrebačkih kulturnih salona vrlo često doživljava kao ideal južnoslavenskoga bratstva i jedinstva koju su 90-ih uništili nacionalizmi.
Kažu da je znak ulaska u starost povratak na teme iz djetinjstva. Bez obzira na zabrinutost za vlastito duševno stanje, podijelit ću s vama kako sam se čitajući nedavno jedno štivo Miljenka Jergovića (reći ćete da samo njega čitam, ali što ću kad mi zna pogoditi žicu) o odnosu Zagreba i Beograda prema jedinome hrvatskom nobelovcu Ivi Andriću prisjetio studentskih dana kad nam je Krešimir Nemec potanko opisivao Andrićeva duševna stanja u maglovitome i hladnome Zagrebu tijekom piščevih mladih dana koje je u hrvatskoj metropoli proveo kao Napretkov stipendist.
S Andrićevim sam se oćutima, kao zakleti Mediteranac kojemu nikad nije dovoljno sunca i mora, vrlo lako mogao poistovjetiti, no s tezom da su Zagreb svojim podnebljem (koje je čak i blaže od travničkoga, sarajevskoga ili višegradskoga) i Zagrepčani (poglavito zagrebačka kulturna elita s Krležom na čelu) doslovno potjerali Andrića i izručili ga Beogradu, nekako se nisam mogao složiti jer koliko god Andrić bio tankoćutan, njegov životopis ne upućuje na to da ga se tako lako dalo otjerati iz nekih banalnih razloga, a i sudbine drugih hrvatskih intelektualaca pokazuju kako ih je Beograd vrlo cijeno (da ne rečem jeftino) kupovao za tek nešto više juhe i mekši kruh.
Uostalom, sam je Jergović osobno živ dokaz kako bosanskomu Hrvatu nije nemoguće postati ne samo pohoditeljem zagrebačkih kulturnih salona, nego i oblikovateljem književnoga ukusa, pa i kulturnopolitičkim arbitrom.
Ono što je meni posebno zanimljivo jest Andrićev opis Sarajeva kao sredine koja se iz tih istih zagrebačkih kulturnih salona vrlo često doživljava kao ideal južnoslavenskoga bratstva i jedinstva koju su 90-ih uništili nacionalizmi.
Pročitajte sad sa mnom Andrićev opis Sarajeva i Sarajlija u romanu Gospođica (a slično piše i u Pismu iz 1920., kako mi je pripomenuo Marito Mihovil Letica):
“Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu, a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, u toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i ceo vek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru.
Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećajima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svoga besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama a opscenim pokretima.“
Nisu nebitne ove rečenice jer mnogi, poglavito strani, tumači Andrićevih djela, koji pate od neizlječive jugonostalgije, uglavnom preskoče ovaj manifest južnoslavenskoga razbratstva i razjedinstva koji zorno pokazuje kako Bosna i Hercegovina pati od svih boljetica koje su osušile Lijepu im Bivšu te kako se znakovi tih boljetica nisu pojavili 1990. nego stoljećima prije te ih Andrić kao vrhunski pisac nije mogao ne primijetiti ako ih je i prikrivao kao diplomat i političar.
Domagoj Vidović/Arhivska fotografija
