Hrvatski mediji objavili su kako je nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović ovih dana, na jednom međunarodnom skupu u Moskvi, za raspad Jugoslavije i “antisrpsku politiku u komunističkoj partiji” već od 1928.godine, optužio Josipa Broza Tita.
PIŠE: Dr. Darko Bekić
Među ostalim, Jović je ustvrdio: “Devedesetih godina prošloga stoljeća samo se dogodio kraj, epilog, nečega što je davno odlučeno, a godinama pred našim očima, malo po malo realizirano, nažalost u našoj zabludi da je to bilo u korist svih.Srpska vlast nikada nije reagirala na politiku koja de facto nije bila u interesu srpskog naroda.
Kao hipnotizirano, utrkivalo se da podržava lukave odluke Josipa Broza da bi opstalo u rukovodstvu pored njega.A stvarno rukovodstvo bio je isključivo on, Josip Broz.On je stvorio takav sistem apsolutističke vladavine kojim je bio u stanju provesti svaku svoju ideju, bez obzira na to slaže li se tko s njom ili ne.
Odluke 4. Kongresa KPJ iz 1928. o rasturanju Jugoslavije i o obespravljivanju srpskog naroda bile su, cijelo poluvjekovno vrijeme Titove vladavine osnova njegova rada, sve dok nije uspio stvoriti uvjete za ono što se dogodilo nakon njegove smrti”.
Zbog ovih Jovićevih teza, komentator portala “Dnevno” naivno se zgražao, iako su one grosso modo točne, ali s temeljnim razlikom da razbijanje jugoslavenske države kao i “antisrpska” politika KPJ nije bila Titova, već je bila promišljena strategija sovjetskog vođe Staljina i Kominterne, čiji je Tito bio samo revni provoditelj.Osnivački kongres Kominterne protiv uspostave Kraljevine SHS!Sa stajališta hrvatske diplomatske povijesti, treba odmah naglasiti da je slijed povijesnih događaja 20-ih godina prošlog stoljeća u jugoslavenskom komunističkom pokretu tekao posve drugačije nego što to zamišlja Borisav Jović.
Novi pogled na Balkan i u tom sklopu koncepcija rješavanja „hrvatskog pitanja“ započela se u Moskvi razvijati vrlo brzo poslije Oktobarske revolucije, u svibnju 1918., kada je skupina komunista iz južnoslavenskih zemalja u Sovjetskoj Rusiji formirala Jugoslavensku emigrantsku partiju i pridružila je Ruskoj komunističkoj partiji boljševika, kao sekcija.
Njihov program bio je maglovit: zalagali su se za stvaranje neke južnoslavenske „demokratske federativne republike“.Nakon povratka u zemlju, sredinom studenog 1918., sastali su se s F. Filipovićem, tada još vođom lijevog krila Srpske socijal-demokratske stranke, koji ih je uvjeravao da je: “…jugoslavenski revolucionarni radnički pokret svjestan činjenice o postojanju srpske, hrvatske i slovenske nacije, ali da to nije potrebno isticati, jer su široke mase dobrovoljno prihvatile nacionalni unitarizam kao temelj jugoslavenskog zajedništva. (podvukao D.B.)
Zatim je upozorio da Makedonci i Crnogorci nisu formirane nacije pa se ni njihov nacionalni identitet ne treba isticati.“Ali, F. Filipović i krug oko njega, 6. ožujka 1919., doživjeli su – glede svojih stavova o nacionalnom pitanju u Kraljevini SHS – pravi šok ! U Moskvi je toga dana bio okončan Osnivački kongres Komunističke internacionale (Kominterne), koja je bila zamišljena kao svjetska komunistička partija i štab svjetske revolucije, s tim da su nacionalne komunističke partije postale njene podružnice.
Među najvažnijim ocjenama Kominterne bila je I on da je Kraljevina SHS tvorevina Antante i njezin „kontra-revolucionarni vazal“: “Otvoreno se gazi princip samoopredjeljenja naroda koji je proglasila Antanta i otvoreno se zamjenjuje diobom spornih oblasti među državama-gospodarima i njihovim vazalima.(…) jugoslavenska država i Čehoslovačka stvorene su primjenom oružane sile, o diobi europske i azijske Turske vodi se najbestidnija trgovina (… ) Vršeći nasilje nad malim i slabim narodima, gušeći ih, osuđujući ih na gladovanje i ponižavanje, imperijalisti Antante sada, kao imperijalisti centralnih sila nedavno, ne prestaju da govore o pravu nacija na samoopredjeljenje koje je, u stvari, zgaženo u Europi i u ostalim dijelovima sveta.“
Iz hrvatske perspektive, takvo stajalište vodstva Sovjetske Rusije ima fundamentalno značenje jer je to bilo prvi puta u povijesti da jedna velika sila staje na stranu hrvatskog naroda, u korist njegova nacionalnog i državnopravnog osamostaljenja.
Ako se uzme u obzir da se – zbog pozicije „gubitnika“ u Prvom sv. ratu, naivnosti svojih političara i nedostatka diplomatske vještine – hrvatski narod u Kraljevini SHS našao u još težem položaju nego u razdoblju Austro-ugarske nagodbe, podrška Sovjetske Rusije i osobno, V. I. Lenjina i J.V. Staljina, Hrvatima i Hrvatskoj, sa stajališta političke i diplomatske povijesti, može se smatrati neprocjenjivom.
Međutim, u to vrijeme, u samoj Hrvatskoj, ni građanski niti socijaldemokratski, odnosno, komunistički političari nisu imali kapaciteta, bolje rečeno, snage i jedinstva da sovjetsku ocjenu karaktera Kraljevine SHS, te podršku za stvaranje samostalne i suverene hrvatske (radničko-seljačke) države, realiziraju u praksi. K tome, nakon poraza mađarske revolucije na čelu s Bela Kunom, Sovjetska Rusija je u prvih 15 godina postojanja bila izolirana od međunarodne zajednice i politike pa, osim ohrabrenja i poticanja, hrvatskim komunistima nije mogla djelatno pomoći u ostvarenju njihovih nacionalnih i klasnih interesa.
K tome, treba dodati, među hrvatskim i slovenskim komunistima u to vrijeme prevladavala je „jugoslavenska“ orijentacija, dok je među srpskim komunistima bila vrlo razvijena velikosrpska i državotvorna svijest. Jednostavnim rječnikom, hrvatski socijaldemokrati uoči ulaska u novu državnu zajednicu nisu postavljali apsolutno nikakve uvjete glede hrvatskih nacionalnih interesa u sklopu nove državne zajednice !Iz perspektive povijesti hrvatske diplomacije, takva platforma bila je čak ispod stavova mađaronske stranke u razdoblju Hrvatsko-Ugarske nagodbe.
Ovakva orijentacija nastavila se i 1919. , u raspra-vama na Kongresu ujedinjenja Socijalističke radničke partije (komunista), održane u Beogradu 20-23. travnja 1919., kao i tijekom kampanje u izborima za Ustavotvornu skupštinu potkraj iste godine, u kojima je partija (komunista) isticala samo klasne aspekte svoje političke platforme, dok se nacionalno pitanje gotovo i nije spominjalo.Na Kongresu ujedinjenja prisustvovali su i predstavnici Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, kao i predstavnici nekoliko socijaldemokratskih skupina iz Dalmacije. Njihovo sudjelovanje u raspravi bilo je minimalno i periferno, iako se nacionalno pitanje u novoj državi, pa i u Moskvi već itekako smatralo kritičnim.
Glavnu riječ na Kongresu imali su srpski socijaldemokrati Filip Filipović i Sima Marković, koji su ignorirali stajališta Osnivačkoga kongresa Kominterne i Lenjina te nametali centralističku i de facto velikosrpsku interpretaciju i nove države i nacionalnog pitanja.Zahvaljujući takvoj politici prema nacionalnom pitanju, na izborima za Ustavotvornu skupštinu, SRPJ(k) osvojila je samo dva mjesta, a velik dio odgovornosti za izborni neuspjeh imali su tadašnji najistaknutiji članovi partije iz Hrvatske: Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, Vladimir Ćopić i drugi.
Istu politiku nova komunistička partija nastavila je i 1920.godine, što je rezultiralo vrlo nejednakim rezultatima na općinskim izborima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. U gradskim sredinama, SRP(k) je vrlo dobro prošla osvojivši 490 zastupničkih mjesta, ali, na hrvatskom selu, na kojem je živjelo 90 posto stanovništva, SRP(k) bila je tek četvrta od osam stranaka po broju glasova.
Proglas Kominterne u prilog hrvatskom narodu, 1920.
Još istog mjeseca, ožujka 1920., bio je objavljen „Proglas Izvršnog komiteta Komunističke Internacionale-IKKI balkanskim narodima“. U tom kapitalnom političkom tekstu, Kominterna, bolje rečen, Lenjinova Sovjetska Rusija, uništavajuću analizu karaktera i ciljeva Kraljevine SHS. Takvo stajalište bilo je, istinu govoreći, nametnuto širim političkim I diplomatskim kontekstom: Sovjetska Rusija, sa svih strana okružena spomenutim cordon sanitaireom, vodila je unutrašnji rat protiv kontrarevolucije, za čije pokretanje je Moskva optužila sile Antante.
Zato se u Proglasu IKKI-ja balkanskim narodima naglašava da uzrok zaoštravanja nacionalnog pitanja na Balkanu vidi u pobjedi zapadnih sila, koje su Rumunjskoj, Grčkoj i Srbiji odobrila velika teritorijalna proširenja na račun raspadnute Austrougarske i poraženih članica Centralnih sila, Bugarske i Turske.Prema stajalištu Kominterne, bolje rečeno, Vladimira I.Lenjina, stvaranje jugoslavenske državne zajednice nije bilo rješenje jugoslavenskog, a najmanje pojedinih nacionalnih pitanja: “Kraljevina SHS nije nova država već proširena Srbija, rezultat kolonijalne ekspanzije srbijanske buržoazije, čijem se širenju ni jačanju suprotstavljaju ugnjetene nacije.
Njihova borba za nacionalno oslobođenje značajan je faktor o kojem jugoslavenski komunisti trebaju voditi računa kada koncipiraju taktičke zadatke revolucije.“Po mišljenju IKKI-ja, najsnažniji otpor hegemonizmu srpske buržoazije pružaju Crnogorci, Hrvati, Bosanci, makedonski Bugari i Albanci, pa upućuje jugoslavenske komuniste da ekonomsko-socijalne ciljeve proleterske revolucije povežu s nacionalno-emancipatorskim težnjama jugoslavenskih naroda.
U tom smislu, IKKI je otvorio i pitanje moguće dezintegracije jugoslavenske države i uspostavu, na njezinu prostoru, neovisnih i suverenih nacionalnih država, koje bi u perspektivi svjetske revolucije, preko Federacije balkanskih sovjetskih socijalističkih republika, ušle u svjetsku federaciju socijalističkih država.Takva stajališta Kominterne ohrabrila su neke od vodećih hrvatskih komunista da pripremama za Drugi kongres partije, 1920., pristupe na novi način.
Dok je srbijanski dio vodstva partije tražio ukidanje samostalnog djelovanja pokrajinskih rukovodstava radničke partije i sindikata, vodstva u Hrvatskoj i Sloveniji prvi puta su digla glas protiv centralističke organizacije partije i počela se zalagati za njezin federalistički ustroj. Ali, na tom, Drugom kongresu, u Vukovaru, 20.-25. lipnja 1920., na kojem je partija preimenovana u Komunističku partiju Jugoslavije, ipak je pobijedila centralistička, točnije, velikosrpska frakcija.
Ona je u svojoj političkoj strategiji nacionalno pitanje marginalizirala do te mjere da je u dokumentima kongresa ono bilo svedeno na „političke sukobe plemenskih buržoazija“ s kojima „klasna borba jugoslavenskog proletarijata ne treba imati ni taktičke povezanosti.
“Stajališta Kominterne registrirali su i Kraljevski dvor i, posebno, ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević ali u to vrijeme nisu ni sanjali da bi ocjene IKKI-ja mogle imati epohalni značaj te da će se ostvariti samo 19 godina kasnije, prvo, famoznim sporazumom Hitler-Staljin iz 1939.godine i na njemu utemeljenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941, a zatim i 1945., proglašenjem federalne hrvatske republike u jugoslavenskoj komunističkoj federaciji.
Tako, dvije posve suprotstavljene ideologije: Wilsonova građansko-liberalna, oličena u njegovih „14 točaka“ i Lenjinova marksističko-boljševička došle su do istovjetnog zaključka glede „prava na samoodređenje“, pa tako i hrvatskog naroda, s time da je ova druga – u Staljinovoj interpretaciji a u “izvedbi” Josipa Broza Tita – taj politički cilj – u povijesnoj praksi i ostvarila.
Velikosrpsko vodstvo KPJ bojkotira direktive Kominterne!
Od 19.srpnja do 7.kolovoza 1920., u Petrogradu i Moskvi održan je i Drugi kongres Komunističke internacionale. Bila je to prilika da svjetski komunistički pokret još jednom analizira rezultate, bolje rečeno, posljedice Prvog svjetskog rata.
S povijesno-diplomatskog stajališta, za Hrvatsku je najvažniji zaključak tog skupa bio da nastanak više novih, manjih država za europskom tlu nije rezultat nacionalnih pregnuća naroda tih država, već su one bile skrojene prema interesima velikih imperijalističkih sila. Zato je posebno mjesto u raspravi bilo posvećeno nacionalnom i kolonijalnom pitanju, pri čemu je Kongres insistirao da se klasna borba proletarijata protiv imperijalizma poveže s borbom ugnjetenih naroda, kako onih u Europi tako i u kolonijama. U tom smislu, Kominterna je naglasila je veliku odgovornost komunista u „ugnjetačkim nacijama“, koji se trebaju zalagati za stvaranje svjetske federacije sovjetskih socijalističkih republika, po uzoru na ruski, tj. sovjetski federalizam.
Potkraj prosinca 1920. bili su održani izbori za jugoslavensku Ustavotvornu skupštinu, na kojem su dvije najveće srpske građanske stranke dobile skoro 40 posto glasova, a KPJ 12,4 posto.
Na čelo prve demokratski izabrane vlade nove Kraljevine stupio je Nikola Pašić, vođa Narodne radikalne stranke, koji je lukavo je uredio da prethodno Ministarsko vijeće, samo dva dana prije njegova preuzimanja vlasti, 1. siječnja 1921., donese “Obznanu”, tj. zabranu komunističke propagande, njihovih stranaka i organizacija:„…koji bi mutili spokojstvo i mir države, propovijedali, opravdavali ili hvalili diktaturu revolucije ili ma kakvo nasilje.
Odmah se imaju uzaptiti svi pozivi na generalni štrajk i do mjesec dana zatvoriti svi, koji ih čine usmeno ili pismeno…“Ipak, „Obznana“ je u prvo vrijeme bila shvaćena više formalno, tako da je „Klub komunističkih poslanika“ u Ustavotvornoj skupštini sudjelovao u ustavnim raspravama još punih sedam mjeseci. Dapače, KPJ, na čelu s dr. Simom Markovićem vodilo je smjernu, “državotvornu” politiku pa se, primjerice, otvoreno suprotstavljala „Proglasu“ Kominterne od ožujka 1920., koja se zalagala za federalizaciju Kraljevine SHS.
Naglašavajući da je federalizam nepodesna forma države za zbližavanje do tada povijesno i politički udaljenih „plemena troimenog naroda”, vodstvo KPJ smatralo je da stvaranje buržoaske Jugoslavije ubrzava proces klasnog ujedinjavanja proletarijata, pa su se založili za unitarističko jugoslavenstvo.Na toj osnovi, vodstvo KPJ tražilo je da se i Kraljevina SHS teritorijalno podijeli prema društveno-ekonomskim kriterijima, a ne prema povijesnim ili tradicijom uvjetovanih cjelina. Ipak, zbog jačanja, radikalno “lijevih” snaga u KPJ i terorističkih napada , 4. kolovoza 1921., bio je donesen i Zakon o zaštiti države, kojim je KPJ bila formalno zabranjena a mnogi njezini najistaknutiji članovi bili su pohapšeni i osuđeni na zatvorske kazne.
Ostali su prešli u ilegalu, izbjegli u inozemstvo ili se odrekli partijskoga članstva. KPJ je, zbog svega toga, upala u tešku krizu, u kojoj su postojala čak tri vodstva stranke: vrhuška, izabrana na vukovarskom Kongresu, pokušavala je iz zatvora slati instrukcije preostalim članovima, tzv. Zamjenički izvršni odbor djelovao je u ilegali, dok je u Beču bio osnovan tzv. Zagranični biro.
U skladu s navodno čvrstom, revolucionarnom linijom, dr. Sima Marković ostao je i glede hrvatskog pitanja “čvrst k’o stijena”: “Politika vladajućih stranaka sije sjeme razdora i ugrožava narodno jedinstvo (…) Iako je danas još teoretski sporno tvrditi da Srbi, Hrvati i Slovenci predstavljaju jedan narod, oni to pod određenim uvjetima mogu da postanu (…)
Nacionalno pitanje danas, kao dio socijalnog pitanja može se riješiti samo kad se bude riješio cio onaj kompleks problema koji sačinjavaju socijalni problem. A socijalni problem može se riješiti samo socijalnom revolucijom. “S takvim stajalištem, Marković je u travnju 1921., sudjelovao na III. Kongresu Kominterne u Moskvi, gdje se zbližio s Lenjinom (po srpskoj legendi: „..objasnio je Lenjinu Einsteinovu teoriju relativiteta !“), i čak bio izabran za člana IKKI, ali je i dalje odbijao njegove stavove o nacionalnom pitanju u Kraljevini SHS, prebacujući krivnju na vođe hrvatske i slovenske buržoazije što se sa srpskom buržoazijom još prije ujedinjenja nisu dogovorili o ravnopravnijim odnosima u budućoj državi, čime bi se izbjeglo sukobljavanje u zajedničkoj državi.
Dr. Marković izrazio je razumijevanje i za odluku Koruških Slovenaca da ne uđu u Jugoslaviju, već su se opredijelili za Austriju:“Ne može se okrivljavati koruške Slovence da nemaju nacionalne svijesti, oni su u punoj nacionalnoj svijesti mogli i trebali glasati protiv reakcionarne buržoazije“ a konačno rješenje problema koruških i tršćanskih Slovenaca, odnosno, istarskih, primorskih i dalmatinskih Hrvata, čiji su krajevi bili pripojeni Italiji, vidio je u svjetskoj proleterskoj revoluciji.”
S Moskvom ili Beogradom: dileme hrvatskih komunista 1-1928.
O tome što se događalo u KPJ od Vidovdanskog ustava, 1921. do 4.kongresa partije, 1928., u Dresdenu, objavit ću u drugom svesku moje “Povijesti hrvatske diplomacije”, u odjeljku naslovljenom “S Moskvom ili Beogradom: partijska diplomacija hrvatskih komunista 1921-1928”.
Tekst knjige još nije potpuno redigiran ali je dovoljno obrađen da se može ponuditi javnosti kao svojevrsna reakcija na moskovske teze Borislava Jovića da je KPJ, pod Titovim vodstvom, još 1928. donijela “smrtnu presudu Jugoslaviji”.
Odmah treba naglasiti da je jednu od prvih reakcija KPJ na Vidovdanski ustav iznio Moše Pijade, jedan od mlađih vođa KPJ, ali i budućih Titovih političkih „ortaka“ unutar srbijanskog komunističkog pokreta. Još u veljači 1921. Pijade se izjasnio protiv nacionalnih pokreta kao mogućih partnera komunistima u pripremanju revolucije: po njegovu mišljenju, taktika svih balkanskih komunističkih partija mora biti usmjerena „stvaranju saveza proletarijata i širokih masa“ – tipičnoj centralističkoj i, u biti, velikosrpskoj floskuli koja se prevladavala tijekom čitave povijesti KPJ/SKJ.
Nešto nijansiraniju poziciju u prvim danima poslije donošenja Vidovdanskog ustava zauzeo je plenum CPV KPJ, početkom travnja 1921. Iako su se prvenstveno bavili problemima partijskog rada u uvjeti-ma njezine zabrane, sudionici skupa – uključujući i one iz Hrvatske – ocijenili su da je glavni krivac za političku krizu u zemlji.“…velikosrpska buržoazija i pristaše njenog koncepta ustava, koji su, po ocjeni Plenuma, izglasali i Obznanu kao jedan od vidova očuvanja svojih političkih pozicija.“Josip Broz u to vrijeme još nije imao nikakvu ulogu u KPJ, ali navedena rečenica bila je doslovno prepisana iz onodobnih dokumenata Kominterne, koja je stajala na poziciji rušenja Kraljevine SHS kao “versajske tvorevine “.
Ali, poslije ove „obvezne rečenice“ kojom su zadovoljili platformu Kominterne o stanju na Balkanu, članovi vodstva KPJ nisu ni pokušali ući u analizu niza neriješenih nacionalnih pitanja u zemlji, već su, naprotiv, konstatirali kako unutar sve utjecajnijih opozicijskih stranaka kod ugnjetenih naroda i nacionalnih manjina (Radićeva HSS-a, na prvom mjestu) treba nametnuti klasnu diferencijaciju i “jačati njihova lijeva krila.“
Treći kongres Kominterne 1921. i hrvatsko pitanje
Na III. kongresu Kominterne (22. lipnja – 12.srpnja 1921.) prvi sekretar KPJ dr Sima Marković opet je istupao s agresivnom velikosrpskom pozicijom glede nacionalnog pitanja u Kraljevini SHS:”KPJ nasljednica je Socijalističke partije Srbije. Kada je Srbija, poslije sloma Austro-Ugarske ušla u sastav Jugoslavije, Srpska socijalistička partija postala je Komunistička partija Jugoslavije. Srpska buržoazija je nasjedila od Austrije velika bogatstva. Mi, srpski socijalisti, to možemo reći: naslijedili smo od Austrije najgori oportunizam austrijske socijaldemokracije i što je još gore, mađarski reformizam Zbog toga smo morali da vodimo tešku borbu protiv ostataka austrijske i mađarske socijaldemokracije. Ovu borbu smo morali voditi od prvog dana i za veoma kratko vrijeme smo odnijeli potpunu pobjedu nad reformizmom…“
Naravno, Marković, u svojoj diskusiji, nije precizirao tko su nosioci tih krajnje „negativnih skretanja“, ali je jasno da je mislio na hrvatske, slovenske, pa i bosansko-hercegovačke socijaldemokrate koji su se pridružili komunistima. Treba reći da je diskusija šefa KPJ bila u skladu s vladajućom atmosferom na Kongresu, na kojem su – u skladu s osekom revolucionarnog vrenja u Europi i stabilizacijom kapitalističkog poretka – socijaldemokratske stranke u Europi bile optužene da su najveći zagovornici protusovjetske kontrarevolucije.
To je omogućilo centralističkoj struji u vodstvu KPJ da nacionalno pitanje u novoj državi „analizira“ shematski, optužujući nacionalne buržoazije i izjednačujući njihove odgovornosti za stanje u zemlji: “…hegemonistička tendencija srpske buržoazije dolazi do izražaja u centralističkoj koncepciji državnih uređenja, kao što je sprovedena u nametnutom ustavu, dok se partikularističko-nacionalna tendencija hrvatskog bloka održava u federalističkoj koncepciji državnog uređenja. Ekonomski promatrano: srpski kao i hrvatski blok u osnovi su kapitalistički blokovi sa srpskim odnosno hrvatskim financijskim kapitalom na čelu. Njihov međusobni odnos jest prema tome odnos konkurencije.“
J. V. Staljin ili S. Marković: dileme hrvatskih komunista
U Hrvatskoj, partijsku „diplomaciju“, usmjerenu prema Beogradu, vodili su Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, August Cesarec i Ante Ciliga. Pod utjecajem stajališta Kominterne, a vjerojatno i izravnim poticajima, počele su osjećati razlike unutar ove skupine.
Dok je K. Horvatin ostao najbliži politici beogradskog vodstva stranke i stajalištima dr. Sime Markovića, s kojim je dijelio ideju o neprihvatljivom stvaranju „nacionalističke psihoze“ u redovima komunista , ostali navedeni počeli profilirati drugačiju platformu nacionalnog pitanja, kako u sklopu unutar. stranačkoga pregovaranja s partijskim vodstvom u Beogradu, tako i za potrebe „rada s masama.“ Slična „diferencijacija“ počela se odvijati i među slovenskim komunistima pa čak i u Bosni i Crnoj Gori, ali na osobnoj razini.
Nova platforma temeljila se na ponovnom čitanju klasičnih djela V.I.Lenjina, a još više na mehaničkom preuzimanju stajališta Kominterne o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. Njezini predstavnici pozivali su nesrpske komuniste u Jugoslaviji da prihvate ova stajališta, što su u Hrvatskoj – vrlo stidljivo – i počeli činiti. Zbog toga, njihovi protivnici u Beogradu ironično su ih nazvali „lijevom frakcijom“, za razliku od partijskog vrha u Beogradu na čelu s dr. Simom Markovićem, koja je jednostavnom analogijom dobila naziv – “desna frakcija“.
Zbog raščišćavanja tih razlika, u veljači 1922., Đ. Cvijić i K. Horvatin pokrenuli su u Zagrebu teoretski časopis „Borba“, ali razlike u svezi nužnosti ugrađivanja nacionalnog i seljačkog pitanja u strategiju KPJ su se i dalje produbljivale, što je došlo do izražaja na konferenciji Balkanske komunističke federacije (BKF), u lipnju 1922.i još više na Prvoj konferenciji KPJ u Beču, mjesec dana kasnije.
Na tom skupu, problematiku slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja najrječitije je formulirao slovenski komunist Lovro Klemenčič: “Blok hrvatske građanske opozicije nije samo hrvatska buržoazija, to je inter klasni savez nacije, koji nije rezultat samo nacionalističke psihoze, već otpora velikosrpskom šovinizmu i imperijalizmu.(…) Oštro se suprotstavio i teoriji o nacionalnom jedinstvu Slovenaca, Hrvata i Srba, kao maski imperijalizma veliko-srpske buržoazije u borbi protiv prirodnog prava Slovenaca i Hrvata za samoopredjeljenje (…)
Slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje za njega su centralni problemi taktike jugoslavenske proleterske revolucije, koji svoje definitivno rješenje nalaze samo u balkanskoj sovjetskoj federaciji socijalističkih republika.“Polemika o nacionalnom pitanju između hrvatskih i slovenskih komunista s jedne i srpskih s druge strane nastavila i na Prvoj konferenciji KPJ, održanoj, u srpnju 1922., u čijoj je Rezoluciji o političkoj situaciji i najbližim zadacima partije je, možda prvi puta eksplicitno izrečen stav koji će u narednih gotovo 100 godina postati stalni refren jugoslavenskog, tj. veliko-srpskog diskursa na ljevici – da u Hrvatskoj:“..nacionalizam u radničkoj klasi još nije iščezao (…)
KPJ treba svim potištenim nacijama i plemenima najodlučnije da kaže, da se oni mogu nacionalnog ropstva i zapostavljenosti osloboditi samo putem revolucionarne borbe, a ne pozivajući se na mrtva ‘historijska’ prava i kojekakve državno-pravne teorije…“
IV. Kongres Kominterne, 1922.: novo ohrabrenje hrvatskim komunistima.
Od 5. studenog do 5.prosinca 1922., u Moskvi je bio održan već Četvrti kongres Kominterne. Nasuprot gore navedenoj dogmatskoj analizi vrha KPJ o političkom stanju u Kraljevini SHS, te optužbi upućenih hrvatskoj radničkoj klasi zbog navodnog nacionalizma, Kominterna je izvela potpuno suprotnu analizu, ocijenivši da: “..u balkanskim zemljama, naročito u Jugoslaviji, već se vide pojave kakve smo doživjeli u Italiji.(…) Možda je neizbježno da nastane takav period više-manje fašističkih prevrata u cijeloj (…) Srednjoj Europi, i da tako nužno započne razdoblje ilegalnosti naših partija.“
U posebnoj Komisiji za jugoslavensko pitanje, Kominterna je, ne ulazeći dublje u stvarne uzroke i nosioce fašizacije režima, ipak ustvrdila da je:“…za jugoslavensku Partiju od najvećeg značaja, naime nacionalno pitanje, pitanje uzajamnih odnosa legalne organizacije i ilegalne.” (tj. vodstva u emigraciji i onog, zatvorenog u Lepoglavi, op.D.B.)Zbog ovakvog, pomalo oportunističkog zaključka Kominterne, hrvatskim komunistima trebalo je neko vrijeme da se čvršće postave glede nacionalnog pitanja u Kraljevini SHS.
U svibnju 1923., na Drugoj zemaljskoj konferenciji KPJ, donesena je odluka da se u izdanjima NRP(J), legalnog ogranka KPJ, pristupi širokoj raspravi o nacionalnom pitanju.Naime, pripadnici velikosrpske frakcije, osobito, Sima Marković, P. Pavlović i T. Keclerović, u svojim člancima u časopisima „Radnik-Delavec“ i „Borba“, do tada su monopolizirali unutarstranački dijalog, namjerno izbjegavajući spominjati Hrvate i Slovence kao posebne narode. Zato je hrvatskim komunistima osobno ohrabrenje morao opet pružiti predsjednik IK Kominterne Zinovjev, koji je na plenumu IK KI, u lipnju 1923., oštro osudio: „nihilizam prema nacionalnom pitanju pod krinkom internacionalizma“ a sve komuniste balkanskih zemalja pozvao :“…da stanu na čelo čitave nacije.“
„Partijska diplomacija“ hrvatskih komunista u Kominterni, 1924 -1928.
Na Trećoj konferenciji KPJ, održanoj u Beogradu, od 1.do 4.siječnja 1924., konačno je došlo do preokreta ali, ponajviše, zbog odsustva prvog sekretara KPJ, dr.Sime Markovića, koji je bio u zatvoru. To je iskoristila tzv.„lijeva frakcija“, ustvari, koalicija hrvatskih i slovenskih komunista koji su se, u odsustvu dr.Sime Markovića i oslanjajući se na navedena stajališta Zinovjeva, konačno osmjelili da nacionalno pitanje u Kraljevini Balkana postave na posve novi način.U završnom dokumentu, Konferencija utvrđuje da se:“…država Srba, Hrvata i Slovenaca ne može smatrati kao homogena nacionalna država s nešto nacionalnih manjina, nego kao država u kojoj vladajuća klasa jedne (srpske) nacije ugnjetava ostale nacije.“
Na toj osnovi, Konferencija je kao komunističku viziju rješenja nacionalnog pitanja istakla pravo svakog naroda:“…na suverenost u određivanju svojih odnosa, dakle i pravo na slobodno odcjepljivanje i obrazovanje svoje posebne države, odnosno za priključenje svojoj nacionalnoj državi.“ Na državno-pravnoj razini, rješenje nacionalnog pitanja izvodit će se kao borba za ukidanje Vidovdanskog ustava, odnosno, za: “…takav republikansko-federalistički ustav koji će značiti najpuniju ravnopravnost sviju (…) naroda u Jugoslaviji da udruženo žive u jednoj federaciji radničko-seljačkih republika.
“V. kongres Kominterne: Sukob J.V.Staljina i S. Markovića oko hrvatskog pitanja.
Šest mjeseci nakon smrti V.I Lenjina, u Moskvi se vodila teška politička bitka za njegovo nasljedstvo na čelu RKP(b), Sovjetske Rusije i, dakako, Kominterne. U takvoj, napetoj atmosferi, od 17.lipnja do 8.srpnja 1924. održan je i Peti kongres Komunističke internacionale. Na tom velikom skupu komunista iz čitavog svijeta došlo je do daljnjeg zaoštravanja stajališta Kominterne prema velikosrpskom vodstvu KPJ i, osobito, njezinu prvom sekretaru dr. Simi Markoviću.
Polemiku s vodstvom KPJ otvorio je Staljinov pristalica D. Manuilski, u svojem Izvještaju o nacionalnom i kolonijalnom pitanju. Objašnjavajući važnost tog pitanja u uvjetima Kraljevine SHS, on je pošao od činjenice da:“…stanovništvo Jugoslavije broji 11 850 000, od toga Srba oko 5 milijuna, tj. 42,2 posto.
U Jugoslaviji živi 2 80 000 Hrvata, tj. 23,7 posto ukupnog stanovništva, 950 000 Slovenaca, tj. 8 posto, zatim oko 600 000 muslimanskih Srbo-Hrvata (6,3 &), 650 hiljada Makedonaca (5 %), 500 hiljada Mađara (4 %o) i 650 000 pripadnika raznih narodnosti (5,6 %). To je tipičan primjer ‘nacionalne’ države“- ironično je zaključio Manuilski.
U Jugoslaviji živi 2 80 000 Hrvata, tj. 23,7 posto ukupnog stanovništva, 950 000 Slovenaca, tj. 8 posto, zatim oko 600 000 muslimanskih Srbo-Hrvata (6,3 &), 650 hiljada Makedonaca (5 %), 500 hiljada Mađara (4 %o) i 650 000 pripadnika raznih narodnosti (5,6 %). To je tipičan primjer ‘nacionalne’ države“- ironično je zaključio Manuilski.
Na toj osnovi, Peti kongres Kominterne donio je neobično oštre ocjene nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, koje su se svodile na zahtjev za razbijanjem države. Primjerice, u Rezoluciji o nacionalnim pitanjima u Srednjoj Europi i na Balkanu, Kongres ustvrđuje:“Mirovni ugovori iz Versaja, San Žermena i tako dalje, diktirani snagom pobjedničke Antante, stvorili su za borbu protiv proleterske revolucije nove male imperijalističke države – Poljsku, Čehoslovačku, Jugoslaviju, Rumunjsku, Grčku, koje su osnovane na aneksiji znatnih područja s dijelovima drugih naroda i predstavljaju žarišta nacionalnog ugnjetavanja.(…)
Time je nacionalno pitanje u Europi poslije svjetskog rata dobilo novi značaj i trenutno je postalo jedno od najvažnijih političkih pitanja za srednju Europu i Balkan.(…) komunističke partije srednje Europe i Balkan stoje pred zadatkom da svim sredstvima podrže nacionalno-revolucionarni pokret ugnjetenih narodnosti. »U posebnom odjeljku “Jugoslavensko pitanje”, ista Rezolucija otvoreno poziva na uspostavu nezavisne republike Hrvatske:”Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita naroda.
Teorija o jedinstvenom troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca, jeste samo maska za velikosrpski imperijalizam.(…) Zbog toga se opća parola u vezi s pravom na samoopredjeljenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranje nezavisnih republika.(…) U vezi s hrvatskim i slovenskim stanovništvom u oblastima koje je okupirala Italija, talijanska KP mora u kontaktu s jugoslavenskom bratskom Partijom razvijati propaganda i agitaciju u duhu spomenutih parola.”
U stavovima Kominterne, nacionalna država srpskog naroda se ne spominje : nju, naime nisu spominjali niti je tražili dr. Sima Marković i njegovi sljedbenici : oni su bili posve zadovoljni s postojećim državnim okvirom, tj. Kraljevinom SHS. Ali, ostaviti po strani „srpsku naciju i nacionalne manjine“, može se tumačiti i drugačije : kao Kominternino priznavanje srpskim komunistima i narodu prava na „veliku Srbiju“, budući da su im „u prvoj fazi razvitka revolucije u našoj zemlji“ ostavljene „na brigu“ sve manjine, tj. BiH-Muslimani, Crnogorci, kosovski Albanci a možda i Srbi iz bivše hrvatske Vojne krajine!Bez obzira na sve to, ocjene i instrukcije Petog kongresa Kominterne izazvale su u Kraljevini SHS i osobito u redovima KPJ, pravi šok.
Na nekoliko, na brzinu sazvanih skupova legalnog derivate KPJ – “Nezavisne radničke partije Jugoslavije”, održanih do konca 1924., duboko prožeta centralističkim i unitarističkim, KPJ je nastojala je verbalnom ekvibrilistikom barem formalno i tekstualno “provariti” navedene instrukcije Kominterne, ali ih nikada nije iskreno prihvatila. Poslijeratna jugoslavenska partijska historiografija spekulirala je čak da su odluke i instrukcije Petog kongresa Kominterne bile rezultat (tajnog) dogovora Stjepana Radića i vođa Seljačke internacionale, odnosno, Kominterne.
Primjerice, još 1978., gotovo s nevjericom G. Vlajčić ustvrđuje: ”Koliko je takav stav Petog kongresa Kominterne bio rezultat razgovora između S.Radića i članova Seljačke internacionale koncem lipnja i srpnja 1924. godine u Moskvi, teško je reći (…)
Nedostajanje adekvatne suvremene arhivske građe onemogućava donošenje konačnih sudova o povezanosti tadašnje taktike HRSS-a s taktikom Kominterne u pristupu hrvatskom nacionalnom pitanju.”
U svakom slučaju, sa stajališta povijesti hrvatske diplomacije i bez raspoloživih primarnih izvora koji su – ako su i postojali u pisanom obliku – zacijelo uništeni i zauvijek nestali, s velikom dozom vjerojatnosti, može se zaključiti da su Hrvatska republikanska seljačka stranka i Stjepan Radić osobno a s njim – ili neovisno od njega – i manja skupina vodećih hrvatskih komunista, na Petom kongresu Kominterne izborili jednu od najvažnijih, hrvatskih diplomatskih pobjeda 20.stoljeća!
Nažalost, ubrzo će se pokazati da ni Radić, pa ni hrvatski komunisti nisu bili na visini povijesne šanse koju im je, u datom, povoljnom međunarodno političkom trenutku, pružila Kominterna!
Peti plenum IKKI o stanju u KPJ, 21.3.-6.4.1925.
Naime, jedno je bila pobjeda u Moskvi, na razini političkih deklaracija i dokumenata Kominterne, a drugo je bilo pobijediti na tvrdom političkom terenu u Kraljevini SHS, u odnosima tradicionalno slabijeg Zagreba s jačim i odlučnijim Beogradom! To je bilo odmah jasno vodstvu Kominterne i osobno, prvom sekretaru CK RKP(b) Josifu Visarionoviču Staljinu.
Zbog toga je on osobno preuzeo zadatak da politički eliminira najvećeg protivnika stavova Kominterne o „hrvatskom pitanju“ u Jugoslaviji a to je, dakako, bio prvi sekretar KPJ, dr. Sima Marković. Prilika za obračun pokazala se na Petom proširenom plenumu Izvršnog komiteta Komunističke internacionale (IKKI), održanom u Moskvi, tijekom ožujka i travnja 1925.Staljin nije govorio prvi: on je, po svom običaju, sjedio po strani, pušio i pažljivo slušao govornike. Prvi među njima bio je G.Dimitrov.
On je ustvrdio da, suprotno Kominterni koja ocjenjuje da je na Balkanu sazrelo vrijeme za revoluciju:“Drug Simić (dr.Sima Marković, op.D.B.) govori dalje: buržoazija se učvrstila, ona je danas jača nego ranije(…) Danas kada postoje duboke suprotnosti između Srba, Hrvata i Slovenaca, kada se među njima vodi borba, drug Simić govori:buržoazija se učvršćuje, ona je jača nego ranije.
To zaista nisu ‘emigrantska nastrojenja’, nego je to neshvaćanje položaja od druga, koji na Balkanu živi i treba da zna ta elementarna fakta.“Poslije Dimitrova riječ je uzeo Manuilski. On je optužio i Markovića i njegovog pristašu iz vodstva KPJ, Životu Milojkovića da: “…principijelno odbija da je Jugoslavija mnogonacionalna . Kad Života Milojković i opozicija to ne vide, onda je to krajnji oportunizam i zatvaranje očiju pred jasnim i nepobitnim činjenicama (…) u Jugoslaviji, vrše se iste metode nacionalnog ugnjetavanja, kojima se nekada služila caristička Rusija. To je nepobitna činjenica imajući u vidu građanski rat, koji danas vode srpski vlastodršci protiv Radićeve partije.(…) Ako vi kao zastupnici proletarijata zauzmete takav stav prema jednoj potlačenoj narodnosti, tada ni pojma nemate o azbuci (A.B.C.) komunizma…“
Poslije Manuilskog, govorio je Skripkin, član CK RKP(b). On je Markoviću dodatno „zasolio“ riječima: “Dozvolite da upitam, kakve zadaće stoje pred nama u Hrvatskoj. Potrebno je da se radnici i seljaci uvjere, da je KP pravi predstavnik njihovih težnji za uništenjem nacionalnog ugnjetavanja od strane srpske buržoazije.(…) Čime je dolazio drug Marković hrvatskim seljacima 1920.godine?
S propovijedanjem da je neophodno stapanje Hrvata sa Srbima u jedno, da je ‘viši interes svake proleterske partije da potpomaže stapanje srodnih naroda’(…) Mi nismo uspeli da zadobijemo hrvatske radnike i seljake, a kada su se oni ujedinili oko Radićeve partije, mora da gledamo da ih pridobijemo iako i kroz tu partiju.
Radićeva je partija, razume se, šareni konglomerat raznih socijalnih elemenata: siromašnih, srednjih i bogatih seljaka, gradskih radnika i buržoazije. Naš je zadatak da dođemo u vezu s tom partijom, da nađemo putove kako ćemo uticati na sitnu buržoaziju, gradske radnike, zanatlije i većinu seljaka…“Nakon još nekoliko diskusija, kada je dr. Sima Marković bio već dobro „uzdrman“, za riječ se javio i J. V. Staljin, svojim čuvenim govorom o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, koji je u jugoslavenskoj historiografiji, pa čak i u suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj, uporno i sistematski prešućivan, čak i od strane vodećih političara i ideologa SDP-a!
Svoj govor, Staljin je započeo teorijsko-političkim uvodom, u kojem je naglasio da se u post-oktobarskom razdoblju, nacionalno pitanje:“…iz pitanja unutarnje državnog pretvorilo u svjetsko pitanje, nacionalno pitanje smatra se već kao dio općeg pitanja proleterske revolucije (…) Ja mislim da sa svim tim drug Simić (tj. dr. Sima Marković, op. D.B) još nije potpuno na čisto. Otuda i njegov pokušaj da svede nacionalno pitanje na ustavni teren, tj. da ga tretira kao pitanje reforme.“
Oštra Staljinova kritika vodstva KPJ i, osobno, dr.S ime Markovića imala je dvojake korijene: s jedne strane, i Staljin je, kao i drugi sovjetski vođe, bio pod velikim dojmom Stjepana Radića koji ga je, upravo tih dana, očarao svojom pučkom retorikom i argumentima u korist „hrvatske stvari“ ili – kako bi danas rekli – populističkim nastupom, daleko od intelektualnog cinizma jednog Trockog i Lenjina, pred kojima je Staljin osjećao nelagodu, a na koje ga je dr. Sima Marković neodoljivo podsjećao.Nas ovdje ipak zanima njegova političko-diplomatska motivacija za kritiku vodstva KPJ i dr. Sime Markovića osobno.
Staljin je, nesumnjivo, bio izuzetan strateško-politički analitičar i odličan poznavalac Machiavellijeva djela; on je nacionalno, pa tako i „hrvatsko pitanje“ u Kraljevini SHS, bez poteškoća situirao u epohalni proces, a zatim i u – tekuće međunarodne odnose.Naslanjajući se na poznatu Lenjinovu tezu da je:„…od imperijalizma velike nacije, gori samo imperijalizam male nacije“, Staljin je svoju kritiku velikosrpskih tendencija u vodstvu KPJ obrazlagao riječima : “…Nesumnjivo pogrešnim treba smatrati i pokušaj druga Simića da nacionalno pitanje u Jugoslaviji tretira izvan veze s međunarodnom situacijom i s predstojećim perspektivama u Europi. Drug Simić polazeći od toga da što u današnjem momentu kod Hrvata i Slovenaca nema ozbiljnog narodnog pokreta za nezavisnost dolazi do zaključka da je pitanje o pravu naroda na odcjepljenje – akademsko, i da ni u kojem slučaju nije aktualno.
To razume se nije točno.“ Ispravno predviđajući razvoj događaja na europskoj političkoj sceni, Staljin je zaključio da nacionalno pitanje:“…može postati veoma aktualnim čim izbije rat ili ako u Europi bukne revolucija odnosno čim ona bukne. A da će rat neizbježno izbiti i da će se oni tamo međusobno pokrviti u to se ne može sumnjati, ako se ima u vidu priroda i razvitak kapitalizma.“Staljin je zatim nastavio:
“Treba uzeti u obzir i tu okolnost da Jugoslavija nije sasvim nezavisna zemlja, da je ona svezana s izvrsnim kapitalističkim grupacijama i da se ona prema tome ne može izdvojiti iz ogromne igre sila koja se danas vodi izvan Jugoslavije.(…) program (KPJ, op.D.B.) treba da polazi od onoga što će se razvija i što će neizbježno doći, silom međunarodnih odnosa. Eto, zbog čega ja mislim da pitanje o pravu nacija na samoopredjeljenje treba smatrati pitanjem aktualnim, gorućim i neodloživim.(…)
Bezuvjetno je potrebno da u nacionalnom programu bude i specijalna točka o samoopredjeljenju do državnog odcjepljenja (…) i specijalna točka o nacionalnoj i teritorijalnoj autonomiji za one narodnosti u Jugoslaviji, koje ne budu smatrale nužnim da se odijele od Jugoslavije.(…) Da bi izbjegli svaki nesporazum treba da kažem da pravo na odcjepljenje ne treba shvatiti kao dužnost, kao obavezu na odcjepljenje. Jedna narodnost može to pravo da iskoristi u smislu odcjepljenja, ali može i da ga ne iskoristi i ako neće, to je onda njena stvar i s time treba računati. »
Dr. Sima Marković u raspravi na Petom kongresu Kominterne nekoliko se puta javio za riječ i, treba priznati, teorijski potkovano i politički hrabro, oštro replicirao Staljinu, i Manuilskom i Zinovjevu. S druge strane, ni jedan od dva raspoloživa izvora – tj. izbora govora na Petom proširenom plenumu IK KI ne sadrži istupe hrvatskih članova izaslanstva CK KPJ, iako su se oni javljali za riječ, a posebno, Đuro Cvijić.
U prvom, već navedenom i citiranim tiskanom izdanju iz 1925., objavljena su dva govora dr.Sime Markovića, u kojima on polemizira sa stajalištima Đure Cvijića, optužujući ga za „menjševizam“. Tako na primjedbu Đure Cvijića da „opozicija“, tj. dr. Marković, širi ideologiju: “…srpske aristokracije u radničkom pokretu“, Marković reagira tvrdnjom da je:“…srpski proletarijat jedini proletarijat Jugoslavije koji ima za sobom 20-godišnje marksističko školovanje.“Na primjedbu po nacionalnoj osnovi Đ. Cvijića, S.Marković posprdno odgovara da, osim srbijanskog radničkog pokreta, svi ostali radnički pokreti u jugoslavenskoj državi vuku breme reformizma, posebno onog austro-ugarskog porijekla.
U drugom, raspoloživom arhivskom izvoru, zapisniku Jugoslavenske komisije Petog proširenog plenuma IK KI, koji je pohranjen u Arhivu Predsjedništva CK SKJ u Beogradu, nedostaje prvih deset stranica koje su obvezno morale sadržavati istup Đuke Cvijića (‘Krešića’) u ime tadašnjeg CK KPJ. Ovo bjelodano potvrđuje kako su iz povijesti KPJ, ne samo politički prešućivana, već su i u partijskim arhivama bila sustavno brisana ili/i uništavana svjedočanstva o stajalištima hrvatskih komunista.
Uostalom, već na samom Petom plenumu IK KI, 1925.godine, jedan od vođa velikosrpske, „desne frakcije“ F. Filipović izjasnio se da:“..o nacionalnom i seljačkom pitanju nije potrebno previše diskutirati“, a njihov glavni ideolog dr.Sima Marković je smatrao da o:“..budućoj rezoluciji Predsjedništva IK KI ne bi trebalo cjelokupno partijsko članstvo upoznati s korijenima i razvojem sukoba u vodstvu pokreta.
“Nakon burne i, po svemu sudeći, ne baš principijelne rasprave, u prijedlogu Rezolucije Petog Proširenog plenuma IKKI o jugoslavenskom pitanju zaključeno je da: “KPJ treba da vodi odlučnu i dosljednu borbu za pravo samoopredjeljenja do odcjepljenja svih ugnjetenih nacija. To znači: dužnost je komunista, prvo, da ugnjetavanje potlačenih nacija od strane srpskih vlastodržaca najodlučnije suzbijaju i drugo, da svaki zahtjev tih nacija za ostvarenjem svega onoga što ograničava (valjda: osnažuje, op.D.B.) njihovo pravo samoopredjeljenja, stvarno potpomažu, brane i stalno naprijed upućuju.(…)
Legendu o narodnom jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca treba demaskirati kao masku nacionalnog ugnjetavanja od strane velikosrpske buržoazije. Nijedan komunist ne smije pomagati održavanje te legende(…)
Cjelokupna pak Partija treba do krajnjih mogućnosti da razvije svoju propagandu i agitaciju da bi uvjerila radne mase ugnjetenih nacija Jugoslavije da je slom velikosrpske buržoazije jedini put ka rješenju nacionalnog pitanja…”Ovako oštar tekst o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji nije bio prihvatljiv dr. Simi Markoviću i velikosrpskoj, „desnoj frakciji“ pa su se predstavnici KPJ o njemu izjasnili samo „načelno“ pozitivno, s tim da je konačna redakcija teksta bila prepuštena Predsjedništvu IK Kominterne. Postavlja se pitanje, zašto IK KI nije jednostavno izbacio idejnog vođu i zastupnika velikosrpske, „desne frakcije“ s vodstva KPJ.
Po našoj ocjeni, Staljin je, kao budući totalitarni vlastodržac, strateg sovjetske države i međunarodnog komunističkog pokreta, političku, pa i fizičku egzekuciju vođa i „desne“ i „lijeve“ frakcije u KPJ samo odgodio do „povoljnije prilike“!Također, uvijek treba držati na umu i činjenicu da se Staljin za rješenje „hrvatskog pitanja“ putem uspostave suverene hrvatske radničko-seljačke republike nije zalagao samo zbog Hrvata, već mu je „hrvatsko pitanje“ služilo i kao „case-study“ u ideološko-političkoj bitci za Lenjinovo nasljedstvo, s glavnim rivalom – Lavom Trockim.
U to vrijeme, naime, Trocki se zalagao za svjetsku proletersku revoluciju, što su Staljin i pripadnici njegove frakcije u Politbirou SKP(b) smatrali običnim avanturizmom. Oni su naglašavali da je u borbi protiv imperijalizma i kolonijalizma daleko efikasnije oslanjati se na oslobodilačke pokrete u kolonijama, odnosno, nacionalne stranke ugnjetenih naroda u višenacionalnim državama, u kojima hegemonistički vlada buržoazija najveće nacije.Hrvatska, odnosno, antimonarhistički i protu hegemonistički pokret koji je u njoj sve više jačao, bio je upravo takav slučaj, gotovo identičan daleko većem nacionalno-oslobodilačkom pokretu u Kini, pod vodstvom Čang Kai Šeka.
On se, u nastojanju da oslobodi Kinu od japanske okupacije, morao prvo obračunati s ustankom šangajskih komunista koji su svojim sektaštvom samo ometali ujedinjenje i zajedničku borbu svih nacionalnih snaga za oslobođenje. Riječju, Staljin je izvodeći paralelu između stanja u Kraljevini SHS i u Kini, ocjenjivao da je za konačni uspjeh svjetske revolucije prethodno potrebno podržati nacionalno-emancipatorske pokrete, pogotovo u zemljama na nižem stupnju gospodarskog razvoja, u kojima nije bilo dovoljno brojnog i dobro organiziranog proletarijata.
Hrvatski komunisti u tzv.“frakcijskoj“ borbi u KPJ, 1925.-1928.
Nakon dramatičnih političkih istupa sovjetskih vođa na Petom kongresu Kominterne, 1924., kao i na proširenom plenumu IK KI-ja, 1925., Kominterna je smijenila partijsko rukovodstvo izabrano na Trećoj konferenciji KPJ i u travnju 1925.godine, postavila Đuru Cvijića za sekretara Privremenog rukovodstva KPJ. On je odmah počeo pripremati Treći kongres KPJ, koji je bio održan u Beču, svibnja 1926. godine, ali u nepovoljnim političkim uvjetima.
Naime, u frakcijskoj borbi koja se vodila i u Moskvi za Lenjinovo nasljedstvo, privremenu prevagu nad Staljinom, u to vrijeme, stekao je Buharin koji je na kongres jugoslavenskih komunista poslao Bugarina G. Dimitrova, a on je bio zagovornik S.Markovića i velikosrpske „desne frakcije“.
Ipak, pod utjecajem Staljinove analize aktualne situacije u Jugoslaviji, Kongres je, u Rezoluciji o glavnim zadacima komunista naglasio da: “…Sporazum’ između Radića i Pašića ne znači rješenje hrvatskog pitanja, jer njime niukoliko nije uklonjen izvor nacionalnog ugnjetavanja.’
Sporazum’ će donesti nesumnjivo koristi jednom dijelu, ali široki slojevi seljaštva koji, pod duhovnim utjecajem buržoazije, zbunjeni i neobaviješteni, za sada odobravaju politiku ‘sporazuma’, neće od takvog ‘sporazuma’ imati nikakve koristi. Zato će se odnos snaga u krilu hrvatskog naroda nesumnjivo pizmeniti na štetu ‘sporazuma’ i nacionalno će se pitanje u prvoj pogodnijoj situaciji, postaviti u još oštrijoj formi nego ranije.(…)
Računajući s tom perspektivom, radnička klasa mora nastojati da svojom samostalnom nacionalnom politikom, čije se težište sastoji u dosljednoj i odlučnoj borbi za pravo na samoopredjeljenje sviju nacija do odcjepljenja, malo pomalo stekne povjerenje širokih slojeva radnih masa ugnjetenih nacija.”U Rezoluciji o nacionalnom pitanju, Treći kongres se, također, uvažavajući stajališta Kominterne, nedvosmisleno izjasnio:”Imperijalistički režim vladajuće srpske buržoazije zasnovan je na politici nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iscrpljivanja nesrpskih naroda (…) u raznim oblicima: urušavanje političkih i građanskih prava, parceliranje pokrajina, privilegiran položaj Srba u vojnom i birokratskom aparatu, zabrana upotrebe materinjeg jezika, zatvaranje i zabranjivanje nacionalnih škola, nasilna kolonizacija, mnogo jače porezno opterećivanje nesrpskih oblasti(…) KPJ je jedina partija u Jugoslaviji koja se najdosljednije bori za neograničeno pravo samoopredjeljenja do odcjepljenja od današnje države (…) KPJ postavlja zahtjev za Federacijom radničko-seljačkih republika na Balkanu.”
Samo nekoliko mjeseci kasnije, Kominterna, bolje rečeno, Staljin, morali su se opet uplesti u kadroviranje, pa je na Plenumu CK KPJ u studenom 1926., vođa umjerenog dijela „lijeve frakcije“ Đuro Cvijić reizabran za političkog sekretara. Ali, Buharin, uz asistenciju Gorkića, uspio je raspustiti netom iza-brani Politbiro i na njegovo čelo opet postaviti dr.Simu Markovića. Ne za dugo ! Već 1927. opet se zaoštrio sukob dviju frakcija oko nacionalnog pitanja, pa je Sima Marković po tko zna koji puta smijenjen a na njegovo mjesto političkog sekretara opet postavljen Đuro Cvijić.
Uviđajući bezizlaznost frakcijskog sukoba, ustvari, nepomirljivih interesa Hrvata i Srba, vodstvo Kominterne odlučila se za dvostranu akciju: u zemlji da izabere novo, frakcijskim borbama potpuno nekompromitirano vodstvo i, istovremeno, u Moskvi, da uspostaviti paralelni centar KPJ.U tom cilju, u siječnju 1928., jedan od vođa hrvatskih komunista Đuro Đaković bio je odabran da Kominterni napiše pismeno „Obrazloženje spora u KPJ“ u kojem će se, u ime zagrebačke organizacije KPJ, jedne od najjačih u zemlji, distancirati od obje frakcije.
Ali to nije bilo po volji velikoj grupi pripadnika „lijeve“ frakcije koji nisu pristajali da ih se jednako kritizira, kao i „desnu“, točnije, velikosrpsku frakciju.Sva navedena stajališta Kominterne, bolje rečeno, J. V. Staljina osobno, koji je do 1928., ostvario konačnu pobjedu u frakcijskoj borbi unutar SKP(b), imala je veliku važnost u međunarodnim odnosi-ma, pa i u diplomaciji, jer su svi vodeći komunisti svijeta, od onih iz zapadnih, visoko razvijenih zemalja do onih s krajnjeg azijskog Istoka ili Južne Amerike, bili upoznati s hrvatskim pitanjem i značajem njegova rješavanja. Hrvatski komunisti, međutim, u vlastitoj partiji bili su i ostali manjina koja nije bila spremna ili/i sposobna da veliku i trajnu podršku Kominterne iskoriste za suprotstavljanje unitarističkoj i, u krajnjoj liniji, velikosrpskoj većini u vodstvu Komunističke partije Jugoslavije, te tako doprinesu rješavanja hrvatskog pitanja.
Osma zagrebačka konferencija-prekretnica u komunističkoj strategiji.
U takvoj atmosferi, u veljači 1928., održana je Osma zagrebačka mjesna konferencija KPJ, kojoj su, ustvari, nazočili svi najistaknutiji jugoslavenski komunisti, pripadnici oba sukobljena krila, onog tzv.„desne frakcije“, ustvari, velikosrpske, pod vodstvom dr.Sime Markovića i prof. Ljube Radovanovića i „lijeve“, uvjetno govoreći, hrvatske -predvođene Đukom Cvijićem.Izlaganja i jednih i drugih pratio je delegat Kominterne Vladimir N. Sakun, alias „Milković“. Pod predsjedanjem do tada, također nepoznatog hrvatskog kadra Andrije Hebranga, zapaženim govorom, istakao se org. sekretar zagrebačke ćelije KPJ, Josip Broz, alias „Georgijević“. Izbjegavajući spomenuti vođu KPJ Simu Markovića, kao i pravi, velikosrpski karakter njegove politike, Broz je – prema naputcima Kominterne – koristio termin „frakcija“, tada uobičajen u unutrašnjim obračunima u Sovjetskoj partiji, odnosno, u Kominterni.
Zato je Broz oštricu svoga izlaganja uperio protiv „frakcionaštva koje ometa rad među masama“, posebno navodeći samo Dušana Grkovića, zagrebačkog eksponenta beogradskog vodstva KPJ. Na kraju, Josip Broz predložio je da se Kominterni pošalje “Otvoreno pismo“ jugoslavenskih komunista, koji osuđuju frakcijske borbe u KPJ. Uz njega svrstao se, dakako, predsjedavajući Andrija Hebrang i 27 članova Mjesnog komiteta i sudionika Konferencije nasuprot samo tri glasa protiv.
Za pretpostaviti je da je „Milković“, tada 36-godišnjeg partijskog i sindikalnog Josipa Broza, a valjda i njegova sudruga, trgovačkog pomoćnika Hebranga, uz pomoć rezidenta sovjetske obavještajne službe OMS, Karla Štajnera – „otkrio“ još godinu dana ranije, dok je obilazio ćelije KPJ, ocjenjivao stanje u Partiji i regrutirao nove kadrove, s kojima je Kominterna namjeravala zamijeniti dotadašnje vodstvo KPJ.Nakon što su dvojica najviđenijih vođa KPJ u Zagrebu, Blagoje Parović i Đuro Đaković, pred policijskim progonom, bili prisiljeni emigrirati u SSSR, čini se da se upravo Josip Broz Štajneru i „Milkoviću“ učinio pogodnom osobom da ga postave na čelo zagrebačke organizacije KPJ. O svojem izlaganju na tom skupu, sam Josip Broz kazao je:“Ja sam išao protiv obje frakcije, i lijeve i desne. Moram da priznam da sam više simpatizirao ove na lijevo, jer su imali revolucionarnije parole. Ali ta je politika ipak bila frakcionaška, iživljavali su se u borbi s desnicom, umjesto da se dolje u masama sprovodi politika. Znači to su bile samo riječi. Zaključio sam: ne valja ni jedno ni drugo, moramo novim putem iti i započelo je razračunavanje s frakcijama.“U svoje dvije knjige posvećene međuratnom dijelu Titove političke biografije, W. Klinger i D. Kuliš ocijenili su da je Josip Broz bio „kadroviran“ od samoga vrha Kominterne, točnije, SKP(b), s ciljem da se – pod izlikom borbe protiv frakcionaštva – „dezavuira samostalno vodstvo KP Jugoslavije.
S ovom ocjenom ne možemo se složiti, obzirom da dotadašnje vodstvo KPJ na čelu s dr. Simom Markovićem ne smatramo „samostalnim vodstvom“, već jugounitarističkom i, u biti, velikosrpski orijentiranom frakcijom u KPJ. U tom smislu, ocjenjujemo da je Kominterna, bolje reći, Staljin osobno – nastojeći fokus političke borbe KPJ staviti na rješavanje nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji – za vođe „nove“ KPJ izabrala dva Hrvata, Andriju Hebranga i Josipa Broza.
Riječju, kao što je na desnom rubu hrvatske političke scene, političke emigrante „kadrovirao“ i „instruirao“ talijanski diktator Mussolini i njegovi doglavnici, tako je i na njezinu lijevom rubu, vodstvo KPJ u emigraciji, pa čak i lokalnih organizacija u zemlji, postavljao i smjenjivao vođa SSSR, J. V. Staljin, preko Kominterne, tj. njezina predstavnika za Balkan, Vladimira Nikolajevića Sakuna – „Milkovića“.
U tom smislu, Osma konferencija zagrebačkih komunista možemo smatrati prekretničkim događa-jem u hrvatskoj diplomatskoj povijesti koju je označio početak razvoja jedne od tri diplomatske strategije (komunistička, HSS-ovska i ustaška) koje će – svaka na svoj način – težiti osamostaljenju hrvatskog naroda i, u konačnici, uspostavi suverene i neovisne hrvatske države. To je s vremenom postalo jasno i svim ostalim jugoslavenskim komunistima, pa je tako E. Kardelj o Osmoj zagrebačkoj konferenciji pisao: “Nije slučajno da su se klice nove koncepcije rodile baš u Zagrebu.(…)
Zagreb tada nije bio samo grad s velikom koncentracijom radništva (…) već i najosjetljiviji seizmograf narastanja isprepletenih demokratskih i socijalnih potresa (…) masovni otpor protiv sistema nacionalnog ugnjetavanja i neravnopravnosti, sve to i mnogo drugih procesa te vrste pokazivao je da zemlja stoji pred velikim odlukama.”Iz navedenog, razvidno je da su hrvatski komunisti već 20-ih godina uživali političku podršku vodstva Kominterne ali nisu imali snage izboriti većinu, odnosno, prihvaćanje svojih stajališta u vrhu KPJ.
Tako se i priča o Đuri Cvijiću, kao vodećoj ličnosti hrvatskog komunističkog pokreta počela završavati. On je, u travnju 1928., bio među prvim koji su na moskovskom savjetovanju podržali „Otvoreno pismo IK Kominterne Komunističkoj partiji Jugoslavije“, u kojem se pozdravlja politička platforma i izbor novog sekretara mjesne organizacije Josipa Broza, kao jedini izlaz iz stanja u kojem je KPJ svoj politički rad svela na intelektualno nadmudrivanje i pretvorila se u „debatni klub.
“Četvrti kongres KPJ, Dresden,1928.; istup P.Togliattija
Četvrti kongres KPJ, održan u emigraciji, u njemačkom Dresdenu, u studenom 1928., bio je u znaku novog odnosa snaga u SSSR-u, odnosno, u Kominterni, ali i pod dojmom što ga je izazvao pokolj u beogradskoj Narodnoj skupštini. Po instrukciji Staljina, na kongresu su sudjelovali vodeći talijanski komunist Palmiro Togliatti i Dimitri Manuilski.
U ime Kominterne, oni su Komunističkoj partiji Jugoslavije potvrdili tezu se hrvatsko-srpski prijepor u zemlji, a posljedično i unutar KPJ, neće moći riješiti dok god postoji velikosrpska, monarho fašistička vlast u Beogradu. U vatrenom govoru, Togliatti je rekao da KPJ:„…ne samo da ima pravo već i dužnost apsolutno odbaciti (velikosrpske) teze Sime Markovića o nacionalnom pitanju“, a da Marković mora „dati samokritiku“ i obećati da više neće zastupati takva stajališta.
S. Marković je doista napisao pismo beogradskoj organizaciji KPJ u kojem je priznao svoje greške, nakon čega ga je Togliatti „pomilovao“ pa je Markovića ipak ostao član Partije.Zato je drezdenska „Rezolucija o privremenom i političkom položaju Jugoslavije i o zadacima KPJ“, započela dramatičnim riječima:“Sve veće ugnjetavanje hrvatskog naroda i strahoviti slom kapitulantske (HSS-ove, op. D.B.) politike ‘sporazuma’ (…) ustalasali su široki pokret hrvatskog naroda za pravo na samoopredjeljenje i nacionalnu nezavisnost.“
Zatim se, u dijelu Rezolucije o glavnim zadacima Partije, zadaci i konkretiziraju: “Budući da mase naroda teže ka odcjepljenju, dobila je parola samoopredjeljenja do odcjepljenja u posljednje vrijeme naročito aktualni značaj, i konkretiziranje ove naše parole znači najpunije pomaganje svih akcija masa koje vode ka obrazovanju nezavisne Hrvatske.”
Kao vrhunac Staljinove političke strategije spram nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, u „Akcionom programu“- najvažnijem dokumentu 4. Kongresa KPJ, pomno redigiranom u moskovskoj centrali Kominterne, pozivaju se sve nacionalno-revolucionarne organizacije u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Kosovu i VMRO u Makedoniji na: “… progon srpskih okupatora, srpskih trupa, činovnika i žandara, kao i srpskih četnika iz Hrvatske, Slovenije, Dalmacije, Vojvodine, Bosne, Crne Gore, Makedonije i sa Kosova.“
Toliko o nesuvislim tezama Borisava Jovića o osobnoj odgovornosti Josipa Broza Tita za raspad Jugoslavije, 1928. godine, ali i o ulozi Staljinova SSSR-u na povijesnom putu hrvatskog naroda prema suverenoj i samostalnoj hrvatskoj državi.
NAPOMENA UREDNIŠTVA:
Iz praktičnih razloga iz teksta uklonjene bilješke i reference na citate drugih autora.
