Dr. Darko Bekić: Simbolika i značaj 22. lipnja 1941. za sudbinu Hrvatske

Ranko Marinković je davno napisao da – ako se hoće doći do istine – “ključ treba dva puta okrenuti u bravi.”

PIŠE: Dr. Darko Bekić

U aktualnoj raspravi o istinitosti ili izmišljanju događaja vezanih za 22.lipnja 1941., u šumi Brezovica, također bi trebalo “ključ u bravi”  okrenuti dva puta, preciznije rečeno, staviti ga u širi kontekst borbe protiv fašizma ali, u našim uvjetima, i srpskog hegemonizma.

To često zanemaruju čak i veliki znalci, tj. povjesničari. Primjerice, prof. Jurčević ovih dana, ispravno podsjećajući na neke važne činjenice o 22.lipnju, tom danu suprotstavlja epizodu “antifašističke” pobune labinskih rudara iz 1921., koja nije bila drugo do lokalni odjek revolucionarnih događaja u Sovjetskoj Rusiji, Mađarskoj i drugdje u Srednjoj Europi.

Slično prof. Jurčeviću, rezonira i dr. Hasanbegović. On tvrdi da je 22.lipanj 1941.:”…izmišljen događaj (…) Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima. Kako god vrednovali tu baštinu, nije se dogodilo apsolutno ništa.”

Konačno, i dr. Hrvoje Klasić – iako suprotnih ideološko-političkih uvjerenja – lakonski ocjenjuje: »Sisački komunisti 22. lipnja ujutro, nakon što su čuli vijest da je Hitler napao Staljina, znali su da će se u skladu s tim odnos ustaša prema njima promijeniti i da im slijedi hapšenje. Zato organizirano odlaze u šumu pokraj Siska »

Jedan povjesničar svojevremeno je dobro rekao: «Svi mi koristimo isti bazen povijesnih činjenica, ali iz njega najčešće vadimo i interpretiramo one, koje su u skladu s našim uvjerenjima ili s novim povijesno-političkim okolnostima ! »

U skladu s tim, i «sagu« o 22. lipnju trebalo bi staviti u kontekst četvrtstoljetnog postojanja suverene i samostalne Republike Hrvatske i čitati ju «na novi način«, kao i mnoge mnoge događaje iz hrvatske političke povijesti 20.stoljeća.

Jedan od njih je svakako navodni početak antifašističke borbe Hrvata na dan 22. lipnja 1941. Talijani bi za naše rasprave i polemike oko značenja toga dana, mogli reći : “Si non e vero e ben trovato!”

Naime, uvođenjem 22.lipnja 1941., kao Dana antifašističke borbe, u suverenoj Hrvatskoj bo je, među ostalim, odbačen i dotadašnji mit o 27. srpnju kao Danu antifašističkog ustanka kojim se, ustvari, obilježavala inače opravdana i razumljiva pobuna ličkih Srba – većinom pročetnički orijentiranih – koji su se – u dogovoru s fašističkim, talijanskim okupacijskim snagama – podigli na oružje zbog masovnih progona i zločina ustaških vlasti.

Zbog toga, prvo pitanje koje treba postaviti u pogledu opravdanosti obilježavanja 22.lipnja kao «Dana antifašističke borbe » jest što bi se dogodilo da KPJ i KPH tih dana nisu pokrenuli antifašistički ustanak.

U tom hipotetičkom slučaju, jedina relevantna vojna formacija na teritoriju bivše Jugoslavije koja je – barem formalno – bila na strani zapadnih saveznika, ostala bi “vojska u otadžbini” četničkog generala Draže Mihailovića, a jedini relevantni politički čimbenik bila bi izbjeglička vlada kralja Petra Karađorđevića u Londonu.

Riječju, da nije bilo “Tita i Partije”, Churchill bi 1945., i to s pristankom Staljina, u Beograd vratio velikosrpsku dinastiju, a Dražu Mihailovića postavio za premijera. Hrvatski, tj.HSS-ovski ministri u izbjegličkoj vladi, nastavili bi svoju političku karijeru, zalažući se za konačnu ratifikaciju Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939., ali ne bi mogli spriječiti ni Bleiburg a možda ni još puno goru retorziju velikosrpskog kraljevskog režima, koji je uživao punu podršku Londona i Washingtona.

Hrvatski narod bi, možda do danas čamio u Kraljevini Jugoslaviji!

Umjesto toga najcrnjeg scenarija, Tito je na čelu KPJ, NOV i POJ, prvo uništio četnički pokret i svaku pomisao na obnovu velikosrpske monarhije a zatim krvavo obračunao i  vojnom i političkom strukturom NDH.

Pri tome treba naglasiti da je Tito svoju političku liniju počeo ostvarivati još 1937. kada je, osnivanjem KPH, učvrstio svoju vodeću funkciju u KPJ, u potpunosti provodeći stajališta Kominterne i Staljina osobno. On je, naime, Tita vidio kao najpogodniju osobu na vrhu KPJ, koja će konačno «razdrmati» njemu mrsku velikosrpsku Jugoslaviju. Kao proizvod zapadnih sila i dio antiiboljševičkog cordon sanitairea, Staljinu je Jugoslavija bila «kost u grlu »još od Versailleskog mira.

Zato su se, tijekom 20-ih godina, točnije, do dolaska Hitlera na vlast, 1933., Staljin i Kominterna zalagali za potpuno razbijanje Jugoslavije i umjesto nje, uspostavu nacionalnih “radničko-seljačkih republika” pa tako i Hrvatske.

Poslije dolaska Hitlera na vlast, Staljin je ocjenjivao da bi te male državice mogle postati laki plijen naci-fašističke koalicije pa je promijenio strategiju i počeo se zalagati za očuvanje cjelovite, ali federalizirane Jugoslavije. S tim zadatkom, Tito je instaliran na čelo KPJ i odmah osnovao KP Hrvatske i KP Slovenije. Međutim, veliko-srpska većina koja je postojala ne samo u građanskoj političkoj eliti, već i u vrhu KPJ, protivila se uspostavi KP Srbije, znajući vrlo dobro čemu vodi osnivanje nacionalnih partija! Tek 1945. ipak su morali popustiti Titovom pritisku i prihvatiti osnivanje KP Srbije.

Tijekom NOB-a,Tito je nastavio provoditi instrukcije Staljina i Kominterne: uspostavom ZAVNOH-ovske a 1945. i federalne hrvatske republike unutar FNRJ, barem formalno obnovio je državno-pravni kontinuitet i status hrvatskog naroda, pripremajući tako “teren” za ustavne promjene od 1962, 1965. i, osobito 1974., kada su stvorene ustavno-pravne pretpostavke za osamostaljenje i uspostavu suverene i demokratske Republike Hrvatske.

Autoritarni gard i totalitarni oblik vladavine bio je jedini način da se Tito osobno nametne velikosrpskoj većini u KPJ/SKJ i JNA te nametne sustav federalizacije i postupne decentralizacije Jugoslavije.

Uz veliku podršku Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića, Tito je – i sam sazrijevajući politički i strateški – postepeno, ali uporno eliminirao veliko-srpsku prevagu u KPJ i u Armiji: taj proces počeo je 1948. obračunom s «informbiroovcima» (najvećim dijelom, Srbima i Crnogorcima iz vodstva Partije i JNA !), što je 1950.godine, nastavio obračunom da vođama i inspiratorima pročetničkog ustanka na Banovini i u Cazinskoj krajini.

Srpskoj hgemoniji opet se suprotstavio 1954., kada je eliminirao dojučerašnjeg najbližeg suradnika Milovana Đilasa jer se on, u međuvremenu, prometnuo u favorita bogradske «čaršije». Ali vrhunac sukoba sa velikosrpskom većinom u Partiji i vojno-obavještajnom aparatu bilo je smjenjivanje A. Rankovića, 1966. te, konačno, prinudna ostavka tzv. »liberalne», ustvari, anititovske struje u KP Srbije, 1972. godine.

(Sjećam se vijesti koje su tada stizale u Zagreb, koji je već 1971. bio poražen i ušutkan, kako je Titu, nakon cjelonoćne rasprave, Latinka Perović, navodno, rekla: “I što sada, druže Tito? Pa vidiš da smo mi u većini, a ti u manjini ?”, na što je on odgovorio: »Što znači ‘većina’ ili ‘manjina’ u ovoj sobi ? Izađimo na ulicu pa da vidimo ko ima većinu !”)

U toj borbi za samovlast, politički balans ali i za ravnopravnost naroda, Tito nije štedio ni hrvatske kadrove: prvo je – da bi zadovoljio Srbe kojima je uništio četnički pokret – morao krvavo obračunati i s NDH-azijskom vojnom i političkom strukturom kod Bleiburga, da bi, odmah zatim, «otkačio» i sve HSS-ovce, koji su vodili politiku kompromisa s Karađorđevićima.

Osim militantne, ustaške emigracije, koju je dao sustavno fizički eliminirati, Tito se 1971. riješio i svih domaćih, hrvatskih disidenata i čitavog partijskog vodstva (da bi već 1974., novim Ustavom, ispunio sve njihove zahtjeve !!).

Samo tako, gradeći vlastiti kult ličnosti i totalitarnu vlast, Tito se 40-tak godina mogao suprotstavljati velikosrpskom hegemonizmu u Partiji i Armiji te ostvariti osnovne pretpostavke za nastavak borbe hrvatskog naroda za suverenost i samostalnost. Njegovu strategiju i smišljeni plan – dobro znajući što Tito od njih očekuje – lojlano je provodila većina hrvatskih kadrova u Partiji i Armiji.

(Autoru ovog teksta, nadobudnom mladcu koji se 1971., nije htio izvući s ponuđenom «samokritikom», prilikom izbacivanja iz Partije zbog »hrvatskog nacionalizma i malograđanskog skretanja», potiho su govorili: »Povuci se iz političkog života, uči, doktoriraj i čekaj svoj trenutak!»)

Tako smo i dočekali dramatične dane na razmeđi 80-ih i 90-ih godina.

Nažalost, hrvatski narod svoj suverenitet i demokratsku državu nije uspio ostvariti mirno, kao neki drugi istočnoeuropski narodi: još jedanput nakon Drugog svj. rata – morao je voditi oslobodilački, Domovinski rat, ovaj puta protiv velikosrpskog, filofašističkog režima Slobodana Miloševića.

Upravo jedan od onih koje je Tito politički žrtvovao radi svoje osobne vlasti, dr. Franjo Tuđman nastavio je borbu za osamostaljenje hrvatske države i suverenitet hrvatskog naroda. Zalažući se za jedinstvo domaće i emigrantske Hrvatske, da bi tako izbjegao građanski rat između samih Hrvata – komunista i antikomunista – on se okružio i jednima i drugima te zahvaljujući, prvenstveno, braniteljima u Domovinskom ratu i plebiscitarnoj podršci čitavog hrvatskog naroda uspješno skršio vojnu agresiju i okupaciju zemlje.

U takvim okolnostima, vrlo važna bila je i njegova diplomatska vještina s kojom je iskoristio onaj kratki, epohalni trenutak u modernoj povijesti, u kojem je iz željezne karte Europe – zacrtane 1945. na Jalti – “izrezao” suverenu i samostalnu, demokratsku Republiku Hrvatsku.

Simbolički, u odnosu na 22.lipanj 1941, u tome mu je – možda odlučno – pomogao i jedan od pripadnika “Sisačkog odreda”, navodno osnovanog 22. lipnja 1941. godine.

Najviše rangirani hrvatski kadar u komunističkoj Jugoslaviji Mika Špiljak pružio je Tuđmanu svoju odlučnu podršku te osigurao pomoć i mnogih hrvatskih kadrova iz Armije i obavještajnog aparata.

Na toj crti, Špiljkov sin Vanja, u siječnju 1991., godinu dana prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, organizirao je put predsjednika Tuđmana na Svjetski ekonomski forum u Davos te brojne važne sastanke. Koliko je taj aranžman bio rizičan, govori i podatak da je švicarska policija – valjda prema dojavi nekih obavještajnih službi – pribila uz zid i nasilno razoružala Tuđmanove zaštitare. Usprkos tome, Tuđman se u “četiri oka” uspio sastati čak i sa glavnim tajnikom NATO-pakta, Manfredom Woernerom.

Nakon što mu je objasnio što se zapravo događa u Jugoslaviji, Zapad je ubrzano počeo mijenjati svoj negativan stav prema hrvatskom osamostaljenju pa je samo godinu dana kasnije, RH bila međunarodno priznata zemlja!

O AUTORU:

Dr. Datrko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.)