Dr. Domagoj Vidović: Tko je maknuo hrvatski jezik s papinskih sveučilišta?

Nedavno je u razgovaraonici (da kušamo prevesti podcast)  Udruge katoličkih intelektualaca, koju vodi sveučilišna profesorica Ružica Pšihistal, gostovao dominikanac Stjepan Krasić, čovjek ne samo razmjerno nepoznat prosječnomu Hrvatu, nego i dijelu struke, što nas ni ne čudi kad znamo da se unutar nje nađe i onih koji bi od Hrvatske učinili zemlju s tisuću jezika ili im je svejedno pa bi sve jezike između Bele krajine i Đerdapa ujedinili u jedan. 

Pravoslavlje i prije Raskola

Za Stjepana Krasića na svoju sam sramotu prvi put čuo tek pišući doktorski rad. Tad me je don Ivica Puljić uputio na njegov članak Zanimljivo iz povijesti, objavljen 1998. u časopisu Mostariensia. U tome je članku stajalo kako je papa Siksto V. (1585. – 1590.) u Zažablje, zavičaj mojega oca, koji obuhvaća istočni dio Neretvanske krajine, središnji dio današnje Općine Neum i jugoistočni dio Općine Čapljina, uputio dominikanca Daniela, koji ga je izvijestio o teškome položaju tamošnjih katolika.

Izvješće mi je, među ostalim, bilo zanimljivo jer je pokazalo kako je danas većinski pravoslavno selo Glušci nedaleko od Metkovića 1589. bilo nastanjeno isključivo katolicima (što su mi poslije potvrdila još tri dokumenta iz XVII. stoljeća). To je izravno proturječilo „predanjima“ dijela naših pravoslavnih susjeda koji su tvrdili, bez ikakvih dokaza, da su sve katoličke crkve istočno od Neretve nekoć bile pravoslavne.

„Predaje“ su išle toliko daleko da su čak i znatno zapadnije romaničke crkve u Makarskome primorju „istoričari“ poput Ljube Vlačića nazivali pravoslavnima iako su ih datirali (a i o dataciji bi se dalo raspravljati, no o tome nekom drugom zgodom) čak tri stoljeća prije Crkvenoga raskola, dakle tri stoljeća prije pojave pravoslavlja. (Pritom valja naglasiti kako je iz katoličkih izvješća razvidno da se u dalmatinskome dijelu tadašnje Makarske biskupije koja se prostirala do Neretve prvi pravoslavci spominju tek u drugoj polovici XVII. stoljeća.)

Slične podatke o starosjedilačkome katoličkom stanovništvu za sjevernu Dalmaciju čitao sam u radovima Slavka Kovačića. Tako je u Otišiću, do Domovinskoga rata najnapučenijemu pravoslavnom selu u Vrličkoj krajini, u kojemu tri stoljeća gotovo da i nije bilo Hrvata, 1630. bilo čak pet srušenih katoličkih crkava.

Kad bi svaki naš učenik pročitao barem nekoliko povijesnih studija o svojemu zavičaju, teško da bi mu se mogle podvaliti srpske bajke o pravoslavnoj crkvi svetoga Spasa (s ulomcima hrvatskoga pletera), pravoslavnom manastiru svete Venerande „na hvarskome ostrvu kad su svi stanovnici toga ostrva bili Srbi i pravoslavci“ (srpskim su manastirom „istoričari“ nazivali, a Eparhija dalmatinska i danas srpskim manastirom naziva bogomolju za grčke mornare u mletačkoj službi na Hvaru) ili o tzv. srpskoj dubrovačkoj književnosti.

Praksa je ipak nešto drukčija. Naime, iako sam osobno više puta upozoravao na vrijednost Krasićevih radova za neretvansku zavičajnu povijest, u njihovu promicanju imao sam znatno manje uspjeha nego što ih je don Ivica imao u istočnoj Hercegovini. Glavni je razlog za to, osim poslovične tromosti mjesnih povjesničara, tradicionalni dalmatinski kampanilizam.

Dijelu je autora, naime, temeljna prepreka u čitanju Krasićevih radova bila to što je navedeni povjesničar rodom Hercegovac. Da na kampanilističku kartu vrlo često igraju jugonacionalisti svih naroda i narodnosti ne samo u Neretvanskoj krajini, zorno je u svojim člancima oprimjerila suradnica

Hrvatskoga tjednika Nataša Božinović.

Prvi hrvatski slovopisci i slovničari

Na općehrvatskoj razini Krasić je vrlo važan za vanjsku povijest hrvatskoga jezika, o čemu je opširno pisao Radoslav Katičić. Prvi put sam ga uživo slušao kad je izlagao o tvorcu prvoga hrvatskoga slovopisa Rajmundu Džamanjiću. Upečatljiva mi je ostala zgoda kad je jednoga izlagača blago upozorio kako bi bilo uputnije da slovopiščevo ime izgovara hrvatski Rajmund, a ne talijanizirano Rajmundo.

Na to je izlagač poprilično burno reagirao upitavši dominikanca tko je uopće on. „Ja sam osoba koja je u rukama imala većinu Džamanjićevih rukopisa, a koliko ste ih, dragi kolega, imali Vi?“, odgovorio je ostavivši ga bez riječi.

Narod ilirski jezika hrvatskoga

Krasićeve su zasluge iznimne kad je riječ o potpunome razumijevanju pojave Bartola Kašića u hrvatskome jezikoslovlju u okviru Katoličke obnove, kojom se Crkva nastojala puku približiti na materinskome jeziku te ekumenskim djelovanjem, poglavito među Slavenima, približiti katolike i pravoslavce. Sve je to bilo odgovorom na Reformaciju koja je uzela maha i u hrvatskim zemljama.

Na temelju ankete, koja je provedena za pape Klementa VIII. (1592. – 1605.) hrvatski je odabran kao najprikladniji slavenski jezik za prevođenje Crkvenih knjiga, a u prvoj polovici XVII. stoljeća pape su posebnim uredbama odredili da se hrvatski jezik ima predavati najmanje dvije godine na Crkvenim i javnim sveučilištima kojima je papa bio osnivačem.

U tim se dokumentima hrvatski jezik najčešće nazivao ilirskim imenom. Da su pridjevi ilirski i hrvatski bili istoznačni, među ostalim, pokazuje zapis pićanskoga biskupa Pompea Coroninija, koji 1628. navodi kako se jezik ilirskoga naroda u Istri obično naziva hrvatskim.

Jezik hrvatski nasuprot jeziku raškome

Na završnim stranicama knjige Počelo je u Rimu (2011.) Krasić je iznio pregršt vrlo važnih dokumenata u latinskome izvorniku i hrvatskome prijevodu, iz kojih bih izdvojio samo jedan iz 1599. U njemu slovački isusovac hrvatski jezik (lingua Croatica) razlikuje od raškoga (lingua Rasciana) tristotinjak godina prije objave prvih hrvatsko-srpskih razlikovnih rječnika. Za hrvatski jezik, među ostalim, tvrdi da je „majka i korijen drugih (slavenskih, op. D. V.) jezika“ i da su „neki pape dopustili da se na njemu obavlja bogoslužje“.

Mene se osobno najviše dojmila sljedeća rečenica: „Za nj se (hrvatski jezik, op. D. V.) kaže da je najrašireniji u turskim krajevima, osobito na dvorovima.“ Ta rečenica pokazuje da Slovak Kristek štokavsko narječje smatra ne samo dijelom, nego i najsnažnijom granom hrvatskoga jezika. Važna je iz barem triju razloga.

1. Izravno proturječi našim svejedničarima, policentričarima i plur(i)centričarima jer pokazuje da se i štokavska inačica hrvatskoga književnog jezika, poput čakavske i kajkavske, nazivala hrvatskim imenom, i to ne samo na domaćemu, nego i na međunarodnome planu.

2. Najbolji je odgovor našim jezičnim separatistima koji bi jedinstveni hrvatski jezik cijepali na atome i razbili ga na tisuću malih jezika ne rastačući time samo jezičnu, nego i narodnosnu hrvatsku samobitnost.

Krilatica Jedinstvo u različitome možda najbolje opisuje narav hrvatskoga jezika jer se tolikom dijalektnom raznolikošću ne može podičiti ni jedan drugi južnoslavenski, a usudio bih se reći ni slavenski jezik uopće iako ih barem sedam ima više govornika od hrvatskoga. Po dijalektnoj raznolikosti s hrvatskim su jezikom usporedivi romanski jezici poput talijanskoga, no oni imaju znatno veći broj govornika.

3. Rečenica je u kojoj stoji da se hrvatskim govori ponajviše na području pod turskom vlašću, na koncu, najboljim odgovorom onima koji bi hrvatsku jezičnu povijest pripisali vlastitoj baštini te koji niječu postojanje hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj i Vojvodini, odnosno u štokavskim krajevima.

Jedinstvo u različitom nasuprot atomizaciji hrvatskoga jezika

Nažalost, hrvatski jezikoslovci, uključujući i mnoge državotvornoga usmjerenja, na ispitu iz poznavanja naravi hrvatskoga jezika padaju poput nekih hrvatskih Crkvenih velikodostojnika iz hrvatske prošlosti koji su se osobno potrudili da se Kašićevi prijevodi svetih tekstova ne otisnu ništeći tako jedinstvenu priliku da hrvatski ostane jednim od nastavnih jezika papinskih sveučilišta. Zbog taština se, dakle, hrvatski jezik već u drugoj polovici XVII. stoljeća postupno vratio na marginu papinskoga, a time i općega europskog interesa.

Nadam se da će barem s državotvornoga pola hrvatske jezikoslovne pozornice biti dovoljno mudrosti da se shvati kako je izbor štokavskoga narječja za osnovicu hrvatskoga standardnog jezika još početkom XVII. stoljeća bio sasvim logičan potez jer je riječ o najraširenijemu hrvatskom narječju,  što ne znači da nema prostora da se kajkavski i čakavski elementi utkaju u hrvatski standard ili da se nestandardni hrvatski idiomi proučavaju, dakako pod hrvatskim imenom, umjesto da sami sjeckanjem hrvatskoga jezičnog korpusa na sve neznatnije jedinice izravno potpomažemo naše susjede da od hrvatskih govora, poput bunjevačkih, izmišljaju zasebne jezike na što vas, uz moju malenkost, u posljednje vrijeme upozorava još samo Sanja Vulić.

Pluricentrizam i u Zakonu o hrvatskome jeziku?

Ako se želite uputiti u tzv. pluricentričnu teoriju, preporučujem Vam čitanje članka A case study in the termination of the pluricentricity of a language: the Serbo-Croatian linguonym Tomislava Stojanova, jednoga od petorice članova radne skupine Matice hrvatske za izradbu Zakona o hrvatskome jeziku. Objavljen je u zborniku European Pluricentric Languages in Contact and Conflict (2020.), a od hrvatskih je autora u njemu zastupljen i Mate Kapović radom Bosnian/Croatian/Montenegrin/Serbian: Notes on contact and conflict. 

Na početku moram priznati da me rad Tomislava Stojanova blago rečeno, zbunjuje i kao stručnjaka i kao Hrvata. Prva stvar koja upada u oči jest da se autor u sažetku služi konstrukcijom „language(s) of Bosniaks, Croatians, Montenegrins, and Serbs“, dakle, hrvatski jezik naziva jezikom Hrvata, a ne hrvatskim jezikom (što poslije čini, pa mi to nije terminološki jasno), što bi podrazumijevalo da narodni jezik Hrvata može biti i neki drugi.

Druga stvar je podatak o anketi po kojoj se 20,7 % hrvatskih članova akademske zajednice ne slaže s tezom da je hrvatski jezik zaseban jezik različit od bošnjačkoga, crnogorskoga i srpskoga. U rezultate ankete čak ni ne sumnjam, ali ih treba rastumačiti izvanjezičnim okolnostima poput neprovođenja lustracije i lakšega napredovanje poglavito unutar nekih humanističkih fakulteta ako ste zagovornik regionstva i sličnih političkih ideja.

Upravo rezultati ankete pokazuju kod kojega dijela govornika hrvatskoga jezika imenovanje materinskoga jezika po narodnome imenu ne isključuje pluricentričnu (regionsku) predodžbu, a to što potpisnici tzv. deklaracije o zajedničkome jeziku tzv. zajednički jezik nisu izrijekom nazvali srpskohrvatskim jer, poglavito u hrvatskoj javnosti, nakon 1990. taj glotonim ima izrazito negativno značenje te se službeno ne upotrebljava, pokazuje očitu svijest da su u znatnoj manjini unutar matičnih nacionalnih korpusa.

Uostalom, uporaba glotonima Serbo-Croatian, koja se provlači kroz čitav članak objavljen na engleskome kako bi imao širi doseg, ima pogubne posljedice i na međunarodnome planu te dovodi u pitanje samosvojnost hrvatskoga jezika. Naime, srpsko-hrvatski pluricentrizam samo je novo naličje srpsko-hrvatskoga čudnovatoga kljunaša za koji smo mislili da je izumro, ali je, da parafraziram navod Tomislava Stojanova „Pluricentricity can emerge and also vanish“, očito da se vraća zakrabuljen u metajezično novo ruho. Nije li to sve u potpunome nesuglasju s težnjom za zakonskom zaštitom hrvatskoga jezika?

U pogledu usporedbe „ilirstva“ Kašićeva tipa i jugoslavenstva napomenut ću tek da odjeci Katoličke obnove nisu nimalo utjecali ni na jedan odvjetak „policentričnog jezika“ osim hrvatskoga osim ako netko ne misli da se pridjevi dalmatinski, bosanski ili slovinski ne odnose na hrvatske idiome.

Stojanov, naime, navodi da je Kašićev ilirizam ujedinio različite etničke i jezične skupine, ali još Jovan Skerlić tvrdi sljedeće: „(…) verske razlike bile su tako velike, strah od svega što je šokačko tako silan da pravoslavni Srbi nisu hteli ni da čuju za te knjige katoličkoga duha“, pa je očito na koga nije.

Tek su preporodni (Gajev) ilirizam Srbi, čija se književnost tek u XIX. stoljeću počela ozbiljnije razvijati,  jako brzo odbacili i onda nam ga kao bumerang vratili u obliku vukovštine snažno obojene hrvatskom jezičnom pismenom i usmenom baštinom.

Glotonim srpsko-hrvatski umjetno je nastao te je na smetlište povijesti otišao čim je nestala umjetna tvorevina koja ga je stvorila, a različiti pokušaji njegova oživljavanja ili širenja i na druge južnoslavenske jezike nekoć izravno iz središta moći, a danas pod krinkom različitih jezikoslovnih teorija (nekoć se govorilo o varijantama, danas o policentričnim i pluricentričnim jezicima) i eufemizama (tzv. zajednički ili naš jezik) nije prozrela samo struka nego i hrvatski puk koji vrlo burno reagira na svaki pokušaj vraćanja pod zajednički nazivnik, na što ukazuju upute britanskim turistima koji dolaze u Lijepu Našu: „Hrvati su posebno osjetljivi na svoj jezik. Nemojte ga uspoređivati sa srpskim.“

Vi me možete nazvati nacionalistom ili kako god hoćete, ali to je crta ispod koje ne idem i ispod koje smatram da ni jedan kroatist ne bi smio ići. Ako ide, po mojemu je sudu promašio struku. To je moje mišljenje, a vi si svoje sami stvorite kad i ako pročitate navedeni članak. Na koncu pitam svekoliku hrvatsku javnost ima li mjesta za pluricentrizam i pluricentričare u Zakonu o hrvatskome jeziku.

Domagoj Vidović, HT, 1. prosinca 2022.