DR. IVICA GRANIĆ: Bujanec je izabrao svog favorita u HDZ-u! Hoće li mu to pomoći ili odnemoći?

Kandidaturu za šefa stranke neslužbeno je najavio Davor Ivo Stier. Njegova kandidatura ne iznenađuje. Da se nije kandidirao, to bi bilo iznenađenje. Ne radi se u tom kontekstu samo o Stierovom egu, koji već dugo kronično traži javnu pažnju i funkcije, nego i o obvezama prema ‘partijskoj frakciji’ koja iz interesnih pobuda konačno želi utjecati na razvoj događaja.

PIŠE: Dr. Ivica Granić

Jasno je kako pojam Stier ne čini samo on, nego i niz ljudi koji su s njim povezani i žele mu iz posve pragmatičnih razloga ‘sve najbolje u životu i karijeri’.

U toj frakciji alfa i omega nesumljivo je Milijan Brkić, ‘prek njega ide sve’, zbog čega u HDZ-u kao cjelini ima najsnažnije protivnike. Vodeći ljudi stranke trenutno nastoje prigušiti svoje unutarnje razlike i antagonizme, s razlogom procjenjujući kako bi isticanje istih moglo oslabiti poziciju ‘njihovog kandidata’ uoči eventualnog izbora novoga vođe ili izbora uopće.

Medijska retorika stoga ovih dana taktički završava uzajamnim čestitkama na ‘ipak pobjedi’, iako rezultat od četiri naprama četiri više izgleda kao neriješen.

U tom kontekstu angažirani su, što tajno što javno, razni trabanti koji iz interesnih razloga društvenim mrežama drve o pobjedi ili o nekakvom ‘crnom labudu’, ekonomsko – komunikološkoj sintagmi koju nitko ozbiljan, posebice u znanstvenom svijetu, ne uzima kao nešto relevantno. Sklad je, međutim, prividan, no mogao bi, najavi li službeno svoju kandidaturu Stier, ili netko drugi, ubrzo prerasti u eksploziju.

Disonantne tonovi Mira Kovača

U intervju Večernjem listu u povodu ‘izborne pobjede’ primijetio je kako se ‘ne možemo ići na parlamentarne izbore s potporom od 22 ili 23 posto’, te kako su birači poslali jasnu poruku. Pitanje je što svojim javnim, sve agresivnijim, pojavljivanjem sad hoće i Kovač. Sve to skupa proizvodi učinak zbunjenosti, zbog čega se članstvo sve glasnije pita što se događa. Bilo kako bilo, lavina se pokrenula, kako sada stvari stoje jedino otvoreno pitanje ostaje hoće li pretedenti – izazivači imati toliko političke zrelosti pa stati iza jednoga kandidata ili će ‘svatko istaknuti svojega’.

Čime će, rasipanjem glasova dakle, nesumnjivo vodu potjerati na mlin gospodina Plenkovića. Otežavajuća okolnost gospodinu Stieru mogla bi biti svojevremena ‘dragovoljna abdikacija’, odnosno odustanak od rušenje upravo Andreja Plenkovića, kada je na opće iznenađenje napravio kopernikanski zaokret te, umjesto dotadašnje oštre retorike, u kontekstu svoje predsjedničke kandidature, pomirljivo počeo govoriti o ‘kandidaturi ali isključivo na redovitim stranačkim izborima’.

Bujanec kao ‘glavni carski liferant’

O važnosti stranačke, medijske i druge logistike najbolje govori debakl liste NHR-a na netom završenim europskim izborima. Lista kojoj se prije ‘povijesnog razlaza s Bujancem’ prognoziralo najmanje jedno, možda čak i dva, mandata doživjela je značajan izborni potop. Osim što su na taj način demonstrirali totalni politički amaterizam za sobom su povukla i HSP, koji je kao kolateralna žrtva sukoba Hasanbegović – Bruna – Bujanec pretrpio ozbiljan politički udarac u pleksus.

Velimir Bujanec, kao značajan opinion maker desnog krila, kako sada stvari stoje, svrstao se na stranu Mira Kovača, Smatra kako Kovač “može okupiti širi spektar članstva, njega ljudi vole, prilaze mu na ulici, žele se s njim fotografirati i tako dalje. Naočit je i govori šest jezika”, navodi Bujanec.

No, pravo je pitanje što će učiniti ‘capo di tutti capi’, potpredsjednik stranke Milijan Brkić, koji, kako se čini, još razmišlja koga će podržati na unutarstranačkim izborima. Njegov izniman utjecaj na stranačko članstvo, u korelaciji s utjecajem  Željke Markić, koja je bez ikakve sumnje svojom javnom potporom p(r)ogurala infantilnu Marijanu Petir čak do skoro 50 tisuća glasova birača ( za mandat joj je nedostajalo  6.340 glasova) mogao bi presudno utjecati na izbor novoga vođe ili općenito izbora, bez obzira kada će i koji biti održani.

‘Šampion’ i dva – tri izazivača

Gospodinu Plenkoviću ostaje ono u čemu je doista najbolji – taktiziranje! Jasno mu je kako nasuprot sebe ima dva ili čak tri izazivača, jasno mu je i kako tutnji i vrije u žpanijskim organizacijama, čija vodstvo stranku optužuju za izborni debakl, smatrajući kako se ipak ‘skrenulo s puta’, te kako su imali slabašnu izbornu listu.

Na primjedbe o ‘najslabijem izbornom rezultatu’ spremno odgovara kako ‘bi bilo dobro da svi koji hoće pomoći to rade i u vrijeme kad traje kampanja i kad su izbori, a ne kasnije’.

Neposredni smisao Plenkovićeve primjedbe može se načelno dovesti u pitanje, jer po istoj logici za šefa HDZ-a bi bilo najbolje da nije ništa radio tijekom ukupnog mandata ili same kampanje, jer je stranka upisala – najgori izborni rezultat ikada! Vjerojatno je njegova izjava refleks tinjajućeg nezadovoljstva vodstva stranke mogućnošću da Brkić indirektno preuzme HDZ, koja je kroz Plenkovićeva usta u alegorijskoj formi posebno došlo do izražaja.

Brkićevo demonstrativno napuštanje ‘neprijateljskog okružja’, dakle sjednice Predsjedništva održane dan nakon izbora, može se shvatiti kao naznaka nezadovoljstva većeg dijela aktualnog stranačkog vrha prema Brkićevim javnim ili prikrivenim ambicijama.

Umjesto da sudjeluje do kraja na spomenutom sastanku, čovjek je poslao poruku tako što je radije otišao na nekakvu jogging-seansu pa potom u zagrebačku središnjicu, sugerirajući kako mu je komunikacija s lokalnim simpatizerima važnija od internih partijskih polemika, obrane vlastitoga lika i djela i bistrenja stranačke taktike i strategije.

Plenković kao ‘zmija u njedrima’

Uzimajući u obzir sve važnije odluke koje je donijela njegova Vlada, realno govoreći, Plenković nije oblik strateške opasnosti samo za HDZ nego i za Republiku Hrvatsku. Sve veći dio ljudi u stranci toga je svjestan. Dopuštajući Plenkoviću da se razvije u snažnu i autonomnu partijsku figuru članstvo je samo sebe dovelo u politički položaj doktora Frankensteina, koji nije u stanju kontrolirati ponašanje ‘svoga proizvoda’.

Kada je HDZ u pitanju to nije prvi put, sjetimo se euro Sanadera, čiji bi politički klon mogao biti upravo Planković. Tako da proročanski zaključak pokojnog gospodina Račana o ‘stranci opasnih namjera’ nikada nije bio aktualniji. Siromaštvo je pokucalo na velika vrata, iseljavanje je poprimilo oblik teške pošasti, istanbulska konvencija, marakeški sporazum, prodaja strateških državnih monopola, poput vode, strancima i tako dalje, s tim da za bilo koji negativan trend nema naznaka suprotnog smjera, pogubni su za Hrvatsku. Ogromnu, najveću odgovornost za nastalu situaciju snosi upravo HDZ i njihov enfant terrible Andrej Plenković.

Podvrgavanje stranke utilitarnome europskom podaničkom mentalitetu

Gospodin Plenković snažno se trudi ostaviti dojam uljuđenog, građanski orjentiranog kršćanskog demokrata, iako je svima jasno kako je riječ o osobi koja je iznimno oboružana interesnim pragmatizmom i koja, manje-više, nije zainteresirana za vrijednost velikih ideja ako mu one ne donose opipljivu političku korist.

Položaj hrvatskog premijera Plenković je iskoristio za sklapanje niza političkih dealova za svoj račun a na teret hrvatskih građana, i u tom procesu postao je politički milijunaš, obuzet osjećajem svemoći. Na jednoj strani on ljudima prodaje demagogiju o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, na drugoj isključivo trži i pregovara o svojoj političkoj budućnosti nakon što abdicira ili na neki način postane bivši hrvatski premijer.

Manevarski prostor za takvo inokosno i bahato ponašanje kreirao je najprije formiranjem svoje privatne interesne skupine u vodstvu HDZ-a, na čelu s Jandrokovićem, zatim Capellijem, Božinovićem, Žalac i drugim beskrvnim biljojedima, zatim tu su novinari, privrednici, direktori javnih poduzeća i druge osobe koje je doveo na ključne položaje u Zagrebu i Hrvatskoj.

Ta Plenkovićeva skupina, izvana potpomognuta još i Martinom Dalić, u HDZ-u funkcionira kao stranka unutar stranke, podložna je u prvome redu vođi zatim i vlastitim interesima i internim pravilima djelovanja, a tek formalno pravilima koja nameće stranka.

Sam Brkić, kao jedini sposoban za kakav-takav otpor, pomalo nagrižen najprije kvazi aferom oko plagijata diplomskoga rada a zatim i SMS aferom Varga, bio je preslab da se odupre, tako da je falanga nakon njegove privremene političke ‘eutanazije’ ne samo zadržala nego i proširila svoju moć. Gospodin Plenković svakako je udarna igla tih pretenzija, bez njegovih briselskih veza to ne bi bilo moguće.

Članstvo ipak poslalo poruku

No, s druge strane, protiv njega je sve veći broj i članstva i birača, jasno im je što za imidž HDZ-a, ali i za cijelo društvo, znači podvrgavanje stranke ili naroda utilitarnome europskom podaničko – podrepaškom mentalitetu. Svojedobno je gospodin Plenković, što u šali što u zbilji, zaključio kako je ‘najveća konkurencija sam sebi’, i u tome je bio u pravu. Dobar učenik Vlade Šeksa po političkoj je prodornosti i organizacijskim sposobnostima u stranci jednostavno nezaustavljiv, a u Europi, kod Junkera, Merkel i Macrona, osobe poput Plenkovića na osobitoj su cijeni.

Konkurenti su za sada slabi, ali psihološki bolje korespondiraju s članstvom i izbornom bazom od njega. I Brkić, i Stier i Kovač ipak su, za razliku od gospodina Plenkovića, u stanju ipak na životu održati nekakvu kritičku nacionalno-demokršćansku suverenistički crtu, nasuprot opasnoj i retrogradnoj tzv. europeizaciji stranke i države, kakva se skriva u podtekstu Plenkovićeva političkog nastupa.

Dr.Ivica Granić/Foto:pxll