Vjerojatno je i posljednjem nevjernom Tomi jasno o čemu je riječ nakon što su mediji objavili desetine fotografija do jučer pripadnika terorističkog ISIL-a i drugih islamističkih formacija, sada transferiranih u skrušene i bogobojazne migrante koje leftardi uporno pokušavaju prodati pod svirače violine, dirigente, kardio kirurge ili u najgorem slučaju atomske fizičare.
Koji sreću, umjesto u susjednoj, enormno bogatoj, kulturološki i svjetonazorski bliskoj Arabiji, pokušavaju pronaći u tisućama kilometara udaljenoj kršćanskoj Europi, o kojoj baš ništa ne znaju. Ili znaju točno ono što, po zamislima arhitekata zla, trebaju znati.
Uzaludnost poduzetih mjera policijske prevencije
Analitičarima je odavno jasno o čemu je riječ, u kojem se smjeru situacija razvija, a da se nešto ozbiljnije događa bilo je jasno nakon što su islamski teroristi građane Londona napali eksplozivom, dokazujući uzaludnost poduzetih mjera policijske prevencije. Sposobnost infiltracije terorista i fanatika u gradove Zapada pokazuje se jačom od mogućnosti njihove detekcije kakvima raspolažu razvijeni policijski sustavi. Nemoguće je nadzirati sve mišje rupe kroz koje se ubojice provlače do svojih ciljeva.
Što onda činiti?
Danas je civilizirana Europa suočena s agresijom desetina tisuća opasnih manijaka, koji se, pripušteni s Erdoganovog lanca, polako ali sigurno valjaju prema staroj Europi, koja s mukom (ne)pronalazi načine da se suprotstavi njegovoj prijetnji. Pozornije promatranje pojedinih skupina unutar migrantskih kolona, njihova lica, gestikulaciju, komunikaciju, oči, prva asocijacija je na bandu duhova iz klasičnog Carpenterova filma “Napad na policijsku stanicu”, kojima je “svejedno hoće li živjeti ili umrijeti” i koji bezrazložno ubijaju sve oko sebe, a zapadne zemlje Europe, Njemačka i Francuska prije svih, metaforički se pretvaraju u policijsku stanicu koju opsjedaju ti glorifikatori zla.
Patetika potlačenosti
Ponegdje se spomenute zemlje proglašavaju agresorima a islamski teroristi stranom koja se brani. I u Hrvatskoj, koja bi trebala čvrsto pripadati zapadnome političko-kulturnome krugu, pojedini ultraljevičari pokušavaju prodati ideju o ovim nekadašnjim strojevima za ubijanje kao o nekakvim borcima za nezavisnost. Zanimljivo bi bilo živjeti u takvoj nezavisnosti.
Na djelu je patetika o potlačenosti, koja počiva na tezi kako islamske zemlje imaju naftu, koju im zapadne zemlje žele oteti, i da je terorizam i agresija na Europu zapravo oblik obrane nacionalnih dobara islamskoga svijeta. Osim toga, moralizira se da su Obama i europski saveznici svojedobno nepotrebno otvorili široku frontu i ne trebaju se sad čuditi što im napadnuta strana uzvraća paklenim strojevima. Sve je to bijeg od stvarnosti i nategnuto deduciranje.
Ako se o nafti radi, onda se mora kazati kako državama koje raspolažu izvorima nafte, ona je uglavnom donijela blagostanje. Ne znaju kamo će od novca, osim ako ga ne pljačkaju njihovi lokalni diktatori. U isto vrijeme Zapad je osigurao infrastrukturu za eksploataciju te nafte, i preko vlastitoga industrijskoga razvoja učinio naftu energetskom osnovicom moderne civilizacije.
Nafta ne bi imala ni cijenu ni značenje da nema industrije kojoj je potrebna. Nećemo, dakako, na ovome mjestu ulaziti u suptilnosti svjetskoga naftnoga problema. Već cijelo stoljeće ulažu se napori u osiguranje njezinoga stabilnoga dotoka po predvidljivim cijenama, a ponekad se zbog toga vode i ratovi.
Kad je, međutim, riječ o aktualnim islamističkim teroristima i njihovim glavosječama, oni s naftom imaju veze koliko i istočnjački tribalisti devetnaestoga stoljeća kakve je u svojim pustolovnim romanima opisao Karl May. Njihova je misija, naglašavaju, kulturološka-vjerska, nametnuti svjetski i po mogućnosti terminalni sukob islama i judeo-kršćanske civilizacije, pa kom opanci, kom obojci. U tu svrhu spremni su poubijati neograničeni broj ljudi, bez obzira na vjeru i naciju kojoj ti ljudi pripadaju.
Kaosom protiv konsolidacije
Pojedine terorističke organizacije u nekim umjerenijim muslimanskim državama, na primjer, masovno ubijaju umjerene muslimane, i neprestanim izazivanjem kaosa nastoje spriječiti da te države počne funkcionirati. Životi njezinih umjerenih građana bezvrijedni su, vrijedno je jedino to što se njihovim ubijanjem narušava regionalni američki savez.
Teško je, dakako, boriti se protiv takve sotonističke ideologije koja je zadivljena smrću u njezinim najokrutnijim formama, za koju je život samo besmisleno odgađanje stapanja s nadnaravnim bićem kojem se divi i koja je kao idealan oblik borbe proglasila princip samožrtvovanja, prijevozna karta je, osim kalašnjikova, najčešće pojas pun dinamita a idealne početne postaje su tržnice, šetnice ili koncertne dvorane.
Hodati tisućama kilometara kako bi izveli terorističku akciju ili masakrirali ljude koji su ih kao dobri domaćini primili, ili ući u zrakoplov, hladnim oružjem poubijati posadu, zabiti se njime u poslovni toranj i tisuće civila povući u smrt, to mogu zamisliti i izvesti samo opsjednuti luđaci. Georg Bush je svojedobno ispravno procijenio da je otvaranje široke fronte jedini realan odgovor na takav lunatički napad.
Europa i svijet moraju prihvatiti bitku
Amerika je nakon njujorške tragedije svrgnula s vlasti talibane u Afganistanu, skupinu fanatika koja je žene kamenovala do smrti ako nisu nosile veo. Cijeli svijet preklinjao je ISIL-ovu vladu da ne uništava grandiozne kršćanske ili budističke spomenike u stijenama, pustinjama ili oazama, no uzalud, razorili su ih puškama i topovima jer nisu islamskoga porijekla.
Nakon udara saveznika preostale su im špilje i planine, ali i od tamo su bili opasni.
Bush i Obama su ih pronašli, likvidirali glavešine, poput Bin Ladena, no sada je teroristički karcinom metastazirao te ispružio pipke do bilo kojeg kutka Europe, i to je činjenica s kojom se Europa i svijet definitivno moraju suočiti. Apsolutne sigurnosti nema.
Napadi su mogući od Džakarte do Osetije, od New Yorka do Moskve, od Manile do Razdrtog u Gorskom Kotaru. Svojevremeno smo se pitali je li Bush morao napasti Irak? Danas znamo da jest, makar i pod lažnim povodom. Na taj je način, u duhu stiha T. S. Eliota, “pokazao snagu da isforsira trenutak do njegove krize”. Rat u Iraku bio je posljedica terorizma, a ne njegov uzrok.
Sultan Erdogan
Uvijek se mislilo kako će svaka nova pobjeda saveznika protiv terorizma biti njihov univerzalni poraz. Najprije smo mislili kako je globalni terorizam poražen u Iraku, zatim u Libiji, onda smo mislili kako je porazom ISIL-a i pobjedom saveznika u Siriji stvar gotova. No, nije tako.
Sada je najnovije na sceni Recep Tayyip Erdogan, političar koji je odavno napustio principe sekularnog kemalizma i koji europskim novcem, umjesto da ga koristi za zbrinjavanje izbjeglica s ugroženih područja, naoružava islamske teroriste, koje onda po potrebi transferira ili u Siriju ili Europu. On i njegova Turska su se do kraja razotkrili, on sanja utjecaj i moć nekadašnjeg Otomanskog imperija, što čak u pojedinim segmentima nama susjednog Sarajevu nailazi na neskrivene simpatije.
Sultan Erdogan u pričuvi ima milijune pripravnih za pokret, na kapaljku ih pripušta prema Europi, iscrpljujući na taj način politički razjedinjen stari kontinent.
Europa konačno mora prestati biti taoc politike Angele Merkel, a osovina Pariz-Berlin–Rim će se morati pred sve očitijom nadolazećom ugrozom konsolidirati, potpuno zatvoriti granice Italije, Grčke i Bugarske te biti spremni na činjenicu da kako proces konsolidacijen bude napredovao, da će tako i nasilje rasti. Ideja je da se svaki oblik savezničke konsolidacije mora u začetku prekinuti novim nasiljem, a u takvom kontekstu Europi i svijetu ne preostaje drugo nego da se prestanu zavaravati i – prihvate bitku.
