Kakav je to ministar kome mjere praćenja puknu za par dana? Kako je moguće da Blaž Curić, koji uopće nije djelatnik MUP-a, za iste nekako dozna? Svaliti odgovornost na nekoga drugoga, a najtajnije informacije cure iz njegovoga resora, za potpisnika ovih redaka je vic. I to dobar vic.
PIŠE: Dr. Ivica Granić/ Foto:Maxportal
U palanačkim predgrađima, ali i u samom centru, metropole naveliko se puca, na političko – itelektualnome planu zahuktava se vruća jesen, Andrej Plenković postojano upada iz jedne afere u drugu, no zanima li to ikoga? Većina ljudi ne bavi se njime nego istraživanjem načina kako preživjeti njegovu eru.
Najnoviji angažman predsjednika vlade tiče se gospodina Milorada Pupovca, na koga je, navodno, izvršen atentat nekonvencionalnim metodama polupojedenih gastro sadržaja.
U obranu su stali gotovo svi, u rasponu od pukovnika Lisice do ministra Medveda, zatim Radnička fronta, obadva Pusića, Teršelićka, Jandroković, i tako dalje. Jedino se još Pavle Kalinić nije oglasio, no to bi se moglo pripisati najavljenoj dobrovoljnoj abdikaciji s mjesta gradaskog ‘belaj efendije’, koju je najavio prije nekoliko dana gostujući na nacionalnoj dalekovndnici.
Vile, raspe i pistole
Ni atentati više nisu što su bili. Nekada su se ljudi bojali ‘vila, raspa i pistola’, godine ljute, danas su u pitanju kruh, salata i meso, te bi budući analitičari mogli zaključiti kako smo, ipak, u ovom vremenu znatno evoluirali od Principa do McDonaldsa. No, šalu na stranu, odavno je jasno kako kod nas jedan i jedan nisu dva, nego tri. Ta je formula još prije desetak godina prvi put službeno plasirana u političku javnost, i to u govoru na kongresu ujedinjenja HSLS-a i LS-a. Doista, tom prilikom je zaključeno, zašto bi jedan i jedan morali tvoriti dva, ako vlast odluči drugo.
Ako su gospoda Jandroković i Plenković odlučili da je trenutak kada je gospodin Pupovac osjetio udarac u desnu stranu tijela, od vrata do zapešća desne ruke te kada se, sada već pogođen, okrenuo i shvatio kako su u pitanju veći i manji ostaci hrane, od kojih su se neki zadržali na njegovoj odjeći, a neki, krupniji i krući, odbili od njegova vrata, ramena i ruku te rasuli po tlu, dakle, atentat, govor mržnje i političko nasilje, a ne, na primjer, politički protest, performans, manifest ili slično, onda je to atentat. Tu rasprave nema!
Navodno je još profesor Pupovac, prema jačini i preciznosti udarca, zaključio kako je ugroza doletjela s jednog od bližih stolova za kojima su bili gosti restorana Amfora, posljedično je natjerao jadnog vlasnika da se danima pravda kako s tim činom nema ništa.
Pravo je pitanje, kada govorimo o ovoj temi, što će biti ako kojim slučajem gospodin Pupovac, prilikom odlaska na more, slučajno svrati u ‘Mali Raj’ u Zdihovu. U Zdihovu je dobra janjetina, a znamo kako janjce peku na ražnju. Nakon zagrebačke traume pretpostavlja se da bi ražanj kod gospodina Pupovca mogao izazvati razne halucinacije.
Možemo zamisliti zabezeknutog konobara koji, s tanjurima naručene hrane u rukama, razrogačenih očiju gleda kako Pupovac i Saša Milošević, nakon što su ugledali ražanj, žurno hitaju prema automobilu i uz škripu nastavljaju dalje prema Rijeci. Ako je razmjerno benigni McDonalds izazvao toliko političke pozornost, o predmnijevanoj konotaciji ražnja ne treba niti govoriti.
Plenković kao Travolta
U HDZ-u je veselo! Prije otvaranja afere oko lažnih SMS-ova veselo je društvo proslavilo ovogodišnje 53. Vinkovačke jeseni, zabavu je osobno predvodio gospodin Plenković, koji se za prigodne potrebe narodne rekreacije transformirao u John Travoltu. Pred televizijskim je kamerama nadahnuto izveo nogama i rukama seriju pokreta, nešto što bi se, da je riječ o srednjoškolcu ili studentu, moglo protumačiti kao pokušaj koreografskoga zavođenja ženske publike.
No u konkretnome slučaju, skupa sa odjevnom kombinacijom ministrice Žalac, radilo se naprosto o komediji situacije. Potvrdilo se, osim toga, i pravilo da hrvatske tradicijske skupove uvijek mora pratiti snažna doza politikanstva, kako bi običan čovjek imao dojam da je došao na svoje.
Čulo se i kako je ministrica Žalac nezadovoljna tretmanom na javnoj TV, gdje se više govorilo o ‘ambalaži nego sadržaju’, simbolički rečeno. Ah, ta televizija, uvijek je tamo gdje ne treba. Namjerno su joj smutljivci to podmetnuli, tih pola minute krupnog plana, na žalost uz ton.
Odakle je izvučen ministar Božinović
Svaki novi hrvatski ministar, bilo kojeg resora, za ministarstvo učini otprilike koliko i njegov prethodnik ili prethodnica. Dakle, ništa. Jasno je i kako niti jedan od njih ne smije postati netko samouvjeren, stručan i autoritativno revolucionaran, koji će se baviti strukom i ustrojem iznad mjere koju dopušta premijer. No, promatračima se u slučaju Ministra unutarnjih poslova, Davora Božinovića, nameće samo jedno pitanje: odakle ih samo izvlače?
Osim atentata na gospodina Pupovca, i slavonskih pučkih zabava, publiku zadnjih dana sve više intrigira afera s lažnim SMS-ovima, koja je potaknula razne reakcije. Premijer Plenković je pao u afekt izrazivši zaprepaštenje, prijekor, ljutnju, negodovanje, žaljenje, te na kraju i osudu. A u jačini afekta s državne strane u stopu ga prate suradnici, gospoda Jandroković i Božinović.
Na slučaj su reagirali i mnogi protagonisti nižega ranga, među njima i politički tajnik Kuščević, koji je, predstavljajući se kao veliki zaštitnik nacionalnih interesa, na račun gospodina Brkića ispustio mlaz nezgodnih asocijacija, a aferu nazvao skoro pa političkim prevratom.
No, ono što nikako nismo uspjeli razumjeti jest pitanje: na koji je način gospodin Brkić povezan sa spomenutim fabriciranim SMS-ovima, osim što mu je jedan od protagonista, inače dugogodišnji suborac i snajperist iz ‘Alfi’, kršeteni kum djetetu. Za razliku od Božinovića i Kuščevića, premijer izuzima stranku iz cijelog slučaja, pomalo se bizarno upustio u velike geste, te pilatovski perući ruke poziva institucije neka rade svoj posao.
Za sada nije jasno hoće li spomenuta afera, osim što će srušiti Državu, u konačnici dovesti do trećega svjetskog rata, to je pitanje na koje autor ovog članka nema utjecaja, niti se time želi baviti, osim što bi postavio pitanje: a što je s odgovornošću ministra Božinovića?
Svaliti odgovornost na nekoga drugoga, a najtajnije informacije cure iz njegovoga resora, za potpisnika ovih redaka je vic, i to dobar vic.
Za nekoga drugoga možda i nije, neka bude tako. Doživljaji odgovornosti ionako nisu kod svakoga isti. No, kod aktualnoga sukoba oko SMS-ova nalazimo se, međutim, na terenu koji nije samo doživljaj. Odgovornost je teško definirati po individualnoj mjeri, postoje činjenice koje su ‘takve kakve jesu’, njih se ne može mijenjati.
Milijan Brkić godinama nije unutar sustava, nakon njega se na mjestu ministra MUP-a, naravno i drugim čelnim mjestima, promijenilo nekoliko desetaka ‘garnitura’ koje su, bez ikakve sumnje, kadrovirale po vlastitim interesima. Kako je onda moguće, kada su afere u pitanju, da tamo sjede isključivo ljudi gospodina Brkića i Tomislava Karamarka?
Kakav je to ministar kome mjere praćenja puknu za par dana? Kako je moguće da Blaž Curić, koji uopće nije djelatnik MUP-a, za iste nekako dozna? Netko se našalio da, kad bi naši obavještajci poduzimali opasnije akcije poput ruskih trovanja radioaktivnim polonijem, vjerojatno bi kod protivnika maksimalno izazvali proljev, a prilično je vjerojatno da bi na koncu otrovali same sebe.
Institucije su nam trule, sigurnosti aparat ‘pušta’ na sve strane, to su činjenice. I sve to pokušati svesti pod odgovornost ili umreženost nekih šofera ili bivših djelatnika nije normalno, još manje vjerodostojno.
Odgovornost ministra Božinovića neupitna je. Morao je, makar na simboličnoj razini, Premijeru ponuditi mandat na raspolaganje, iako svi znamo kako ne bi bio prihvaćen.
Ratno stanje unutar HDZ-a
‘Ratno stanje’ koje se trenutno odvija unurat HDZ-a vrlo je dobro u svojoj najnovijoj kolumni opisao Nino Raspudić, tvrdeći kako je eliminacija gospodina Brkića ništa drugo nego uobičajeni višegodišnji modus operandi, kada je ova stranka u pitanju. Naime, Raspudić tvrdi da onaj tko je ‘uzrok’ tome da je netko postao moćan – propada. Jer će ga uništiti taj novi moćnik kojem je omogućio uspon.
U HDZ-u to izgleda ovako: Glavaš je bio ključan za Sanaderovu pobjedu u Lisinskom protiv Pašalića i preuzimanje HDZ-a. Što je učinio Sanader čim se učvrstio? Eliminirao Glavaša. Koga je Sanader instalirao na čelo stranke i države kad se povukao, misleći da će iz pozadine i dalje moći kontrolirati stvari? Jadranku Kosor. Što je ona učinila kad se pokušao vratiti? Izbacila ga je iz stranke.
Kome je Jadranka Kosor svečano uručila stranačku iskaznicu? Karamarku? Što je on učinio kad je postao predsjednik stranke? Eliminirao je. Bez koga Plenković nije mogao uzjahati na čelo HDZ-a? Bez Milijana Brkića. Što se danas događa s Brkićem? Izdaja političkog ‘dobročinitelja’, tj. onoga koji ti je omogućio doći na vlast, logičan je preduvjet zadržavanja moći u iskvarenoj zajednici.
Stoga, ako su u bazi mlitavci, a prema gore proždrljivci, kurvari, lopovi, ubojice, pohlepnici, prevaranti, sodomiti, heretici, korumpirani, licemjeri, sijači razdora, na samom vrhu su izdajice dobročinitelja.
Zaključno, ‘prodavati’ priču kako je ekstremno krilo HDZ-a, putem obavještajnog podzemlja, pokušalo srušiti Plenkovića i družinu, može se samo maloj djeci ili naivcima koji nemaju pojma o tome kako vlast funkcionira. A ona još od starog Rima do današnjih dana funkcionira na jednoj temeljnoj pretpostavci, platformi ili paradigmi: onda kada je politički protivnik na koljenima, moraš ga ‘zatući’ toliko jako da više nikada ne ustane! Jer, ako ustane, ti si slijedeći koji ćeš – na koljena! Gospodin Brkić i gospodin Plenković jesu politički protivnici, unatoč činjenici kako su članovi iste stranke.
