Burni su događaji iza nas. Predsjednik Vlade poslao je izaslanika na Tjentište, na obilježavanje 76. obljetnice Bitke na Sutjesci. Izaslanik je položio vijenac i zapalio svijeću poginulim partizanima, na vijencu je pisalo ‘Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske’.
Piše Dr. Ivica Granić
Drugi važan događaj svakako je službena najava predsjedničke kandidature gospodina Zorana Milanovića, aktualnog savjetnika albanskog premijera Edija Rame.
Savjetnička funkcija stranog premijera njegovu kandidaturu čini krajnje bizarnom, no to je još i najmanje što se može očekivati od osebujnog tipa poput Zorana Milanovića.
No, vratimo se kratko obilježavanju tzv. bitke na Sutjesci, jednom razmjerno benignom događaju tijekom drugog rata, dakle događaju koji u globalnim okvirima nije značio puno, no bez obzira apologeti Tita i Jugoslavije vole mu tepati kako je riječ o ‘jednoj od najvećih bitaka drugog svjetskog rata’, što je notorna glupost.
Potpisnik ovih redaka ima sugestiju glede navedenog historijskog događaja pa ako gospodin Plenković slučajno pročita, molio bih uvrštenje. Naime, donekle slična ideja već se pojavila u susjedstvu, a kako bi citirani historijski događaj bio temeljito obilježen diljem lijepe naše i šire, predlažem da Vlada uvaženog Plenkovića donese odluku kojom bi građanima sa prosječnim ili ispodprosječnim primanjima Država pokloni po 100 eura, kako bi se mogli uključiti u akciju obilježavanja spomenute obljetnice tako što će svatko na svojoj novčanici ispisati ‘Herojima Sutjeske’.
Građani koji zadovoljavaju uvjete bi se trebali javiti u najbližu poštu, gdje bi mogli predati dokumentaciju za ostvarivanje prava na besplatnih 100 eura. Kada eure podignu obvezni su, prije trženja, dakle puštanje u promet, iste potpisati, fotografirati se te fotku staviti na fejs ili druge društvene mreže.
Ako fotka dobije preko deset tisuća lajkova, šerova, komentara ili retvitova, osoba postaje službeni influenser Vlade Republike Hrvatske. Time bi, nesumnjivo, standard općinstva bio podignut malo prema gore a obljetnica ‘bitke na Sutjesci’ bila bi dostojanstveno, temeljito i nadasve upečatljivo obilježena.
A sad ozbiljno. Bivši premijer i bivši predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, jednoglasno je potvrđen kao kandidat te stranke za mjesto predsjednika republike, a SDP, po riječima aktualnog predsjednika Bernardića, očekuje pobjedu. Sjednici predsjedništva, na kojoj je Milanović potvrđen, nisu nazočili potpredsjednik Zlatko Komadina te europarlamentarka Romana Jerković.
Milanović je poručio kako želi biti predsjednik ‘moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske’, te podvukao kako će Hrvatska, ako uspije osvojiti predsjedničku fotelju, biti ‘zemlja sa stavom’. Još je nešto gospodin Milanović palamudio, no to, baš kao i citirano, nije vrijedno spomena.
Pravo pitanje je: tko je doista gospodin Zoran Milanović?
Milanović je personifikacija tragedije hrvatskoga građanstva. Bio je stranački mediokritet, koji je vlast koncem 2015. godine bez borbe prepustio HDZ-u, jer se nije, to je bio opći dojam, osjećao sposobnim za vođenje države koju je praktički gurnuo u ponor i koja je sve dublje tonula. Kako sada stvari stoje, pet godina je, uz povremena kozmetička pojavljivanja, mirno promatrao što najprije Kosorica, zatim Karamarko, Orešković i Plenković rade, čekajući da ga politika i nacija, umorni od njonjavih HDZ-ovaca, po inerciji ponovno ‘pozovu u vlast’.
U vrijeme izbora godine gospodina Milanovića, a radi se o post Sanaderovskom vremenu, ljudi su se, zbog općeg ekonomskog i financijskog potopa, sve manje opterećivali stranama i ideologijama. Tražili su reforme, mobilizaciju i promjenu, te su izabrali drugu stranu, mladog čovjeka koji je bio pri ruci. Izabrali su Milanovića, no im je ponudio veliko ništa, čistu estetiku relativizacije.
Na Hrvatsku je bacio koprenu svoga pragmatičkoga nihilizma, a najprije je paralizirao upravo pravosuđe. Da je nakon osvajanja vlasti barem dio opljačkanog novca vratio u budžet i desetak Sanaderovih razbojnika strpao u zatvor, postao bi nacionalni junak, nitko ga dvadeset godina ne bi skinuo s vlasti.
No, postupio je upravo suprotno, starim razbojnicima je ostavio i novac i slobodu, a aktivirao je i nove, prije svega ‘riječku coza nostru’, dok su istarski kauboji tako temeljito opustošili poluotok da je istarska županije od sredine 2015. godine više sredstava povlačila iz Zagreba nego što je uplaćivala.
Osim što je građanima praktički uzeo budućnost brutalnim i do tada nezabilježenim blokadama, stečajevima i ovrhama, na položajima je ostavio Sanaderove korumpirane pajdaše, ukinuo institut Javnih ovršitelja kako bi se ovršna mafija mogla posve razmahati. Družinu u Državnom sudbenom vijeću nije dirao, jasno niti suce koje su ti kadrovici imenovali prema ‘ćaćinim’ kriterijima podobnosti. U ministra pravosuđa promovirao je osobu iz manekenske škole, nekakvog Orsata Miljenića, zagrebačkog jebivjetra bez ikakve profesionalne biografije, a u državnoga odvjetnika osobu za koju je znao da će mu služiti bez pogovora, i da će otvarati istrage isključivo u skladu s njegovim i Ostojićevim političkim procjenama.
Za ministricu vanjskih i europskih poslova postavio je svoju otrovno dosadnu klonicu, a jednake ideotipove imenovao je i za svoje prve suradnike.
Kako da sada predsjedničke izbore dobije čovjek kojem su uz rame marširali jedan Slavko Linić sa svojim meketavim dociranjem o trijumfima ekonomije koju je potpuno uništio, ili recimo Milanka Opačić, zatim plejada Boris Lalovac, Siniša Varga, Mirando Mrsić, Željko Jovanović, Darko Lorencin, Berislav Šipuš, Veljko Ostojić, Vedran Mornar, na koncu i Ante Kotromanović sa stilom stočara zemljoradnika na partijskome kursu, a ekonomiju vodio Branko Grčić.
Nacija u stanju očaja
Gospodin Milanović je ‘promašio ceo fudbal’, propustio je svoju historijsku priliku i pokazao se nedostojnim veličine izazova. Umjesto da se na početku mandata odmah posvetio ‘desanaderizaciji’ društva, cjelokupnu energiju trošio je na ‘unutarnja kukuriku previranja’ između dva oka u glavi, SDP-a i HNS-a, bolje kazati posvetio se, s jedne strane, skrivenoj detronizaciji ‘Komadine i riječke družine’ kako ga ovi ne bi ugrožavali u operacionalizaciji vlasti, a s druge potajno ratovao s Radimirom Čačićem, jedinom osobom u tadašnjoj Vladi koja je suštinski razumijela i ekomnomiju i financije.
Cijela tadašnja vlast svodila se na paralitički manirizam koji je naciju postupno doveo u stanje očaja, do mjere kad se jedan njezin dio odlučio ponovno obratiti HDZ-u. Ne bez razloga, Karamarko je za Milanovića bio profesor doktor, tako što je prepoznao situaciju u kojoj su ljudi tražili ‘lidera s energijom’. Karamarko se odlučio predstaviti kao takav, premda je svoje liderstvo utemeljio na vrlo malo konkretnih poruka.
Doduše, što je s nadrealnim MOST-ovcima i mogao kazati. Kada bi oprezno krenuo ‘k Rusima’ napali bi ga jer je zanemario ‘zapad’, kada se otvorio prema zapadu dobio je po prstima ‘zbog nezadovoljnih Rusa’. Pretvorbu, pragmatično, niti jedan a niti drugi nikada nisu spominjali, pogotovo ne poništenje dijela iste, jer je dobar dio njihovih stranačkih drugova u njoj sudjelovao.
‘Milanovićeva vladavina’ svodila se na transmitiranje energije, snage i inicijative lišene svega osim partikularnih interesa dijela establišmenta. Nakon Karamarka, to jest Oreškovića, došao je Plenković. Taj je kužio i kuži sve. Jasno mu je kako publiku ne zanima značenje nego ugođaj. Kao sobna lokomotiva, koja se neprestano vrti u krug, Plenković od prvog dana stalno nešto ‘pokreće ’, nudi apstraktni preporod, viče, prijeti, ruši suradnike, Država je potonula najviše od devedesetih, no on ostavlja potpuno drukčiji, i politički i energetski, dojam od Milanovića. Ljudi Milanoviću nisu vjerovali, Plenkoviću i pored zdravih ušiju i očiju, znatno tanjeg remena, ipak vjeruju.
KGK vs. ZM
Ljudima je nakon četiri godine pozlilo od Kolindinog hinjenja predsjednikovanja, i sve više njih govori neka dođe i crni vrag, samo da u sebi ‘ima ono nešto’. Glasačima koji su je, uglavnom, doveli na sadašnju funkciju, pokazala je bosanski grb, te je pravo pitanje na koji načim misli kontrolirati i sanirati štetu, ako je uopće više i može sanirati. No, je li osoba koja treba umjesto nje doći upravo gospodin Zoran Milanović? Teško, vrlo teško, jer je podvrgnut specijalnoj povijesnoj ocjeni.
Ostao je zapamćen kao čovjek koji je HDZ skinuo s vlasti i koji je HDZ na vlast vratio. Promatrači, analitičari, novinari, građanski orijentirani aktivisti, godinama su od njega tražili da promijeni svoju jalovu birokratsku filozofiju. Budi konkretniji Zorane, jer u protivnom letiš, poručivali su mu. Neprijatelje si poštedio, oni vrebaju svoju priliku, na kraju će se prikazati kao spasitelji i doći će ti glave. Uzalud. Ništa se u njegovom mandate nije mijenjalo, osim što je Hrvatska postojano propadala baš u svim segmentima.
Prema tajkunima, prije svega prema Emilu Tedeschiju i pokojnom Hanžekoviću, je bio majka, na koncu donosi i ‘Lex Perković’, neviđenu i nezapamćenu političko pravosudnu blamažu, čime je samo udario završni pečat na licemjerno i prijetvorno ponašanje koje je usadio u svoj SDP.
Zoran Milanović za svoje četiri godine na vlasti nije učinio ništa dobrog, dodatno je upropastio sve što je mogao upropastiti, blamirao nas u svijetu, onda nestao na četiri – pet godina, da bi sada, njegovim eventualnim izborom, došli na isto.
To bi bila zabluda, čisti gubitak vremena.
