Kakva je to pjesma koja se ‘ista’ može iskoristiti za veličanje hrvatskih generala i heroja, u rasponu od Ante Gotovine i Branimira Glavaša do Legije i Ratka Mladića.
Svojedobno am imao nesporazum sa simpatizerima Miroslava Škore, jer sam u jednom članku napisao kako je veća ‘politička lignja’ od Josipovića jedino Miroslav Škoro. Iako me u tom momentu nisu baš najbolje razumjeli, jer je rijetko tko od njih nakon takvog naslova imao volju zaroniti u bespuća nije napisanog, nisam time mislio ništa loše.
Htio sam ukazati na katastrofalnu kampanju, lošu komunikaciju, loš imidž, u osnovi na lošu komunikološku strategiju DP-a što će u konačnici, tvrdio sam, najviše naštetiti upravo njima i Škorinoj političkoj karijeri. Tada sam otprilike napisao ‘kakve pjesme, takva i politička komunikacija’. I pokrenuo oluju komentara protiv sebe.
Nedavno se jedan domaći autor, sa stranom adresom, zapitao ‘tko je zapravo Miroslav Škoro’, i kome je uistinu posvećena pjesma ‘Sude mi’, kada je ista uglazbljena osim u ‘našem’ spotu i u još nekoliko njih, i to suđenim i osuđenim srpskim herojima i postrojbama, poput spota ‘Sude mi’ za zloglasnu Legijinu Jedinicu za specijalne operacije te za spot o zločincu Ratku Mladiću.
Kakva je to pjesma koja se ‘ista’ može iskoristiti za veličanje hrvatskih generala i heroja, u rasponu od Ante Gotovine i Branimira Glavaša do, dakle, Legije i Mladića.
Prvo što upada u uho, tekstopisac ne samo da je pažljivo izbjegao eksplicitno spominjanje riječi ‘srpski’ ili ‘Srbija’, i ne samo da je u potresnom refrenu odabrao riječi zajedničke i srpskoj ekavici i hrvatskoj ijekavici – ‘Sude mi zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže; sude mi dušmani, moja ljube, al’ ne znaju, da je istina voda duboka’, nego čak i publiku koncerta na kojemu je pjesma snimljena poziva da pjeva s njim uz neodređeno ‘Ajmo, braćo i sestre, ko jedan!’
Nije onda neobično da tako napisana, uz par na brzinu montiranih kadrova hrvatske zastave i hrvatskih generala, potpuno ista pjesma može biti pročitana i kao pjesma posvećena Anti Gotovini, Mladenu Markaču, Slobodanu Praljku, Branimiru Glavašu ili Ratku Mladiću.
I onda nam to lijepo objasni sam Škoro.
Kada su ga novinari o tome nešto pitali rekao je “Domoljublje je floskula kojom se maskiraju određeni ljudi. Osobno se nikad nisam furao na to, niti pišem domoljubne pjesme. Ja uvijek pišem jedne te iste pjesme, tematika je ljubav. A sad, ako nekome padne u datom trenutku pjesma u kojoj pjeva o Škotskoj, Hrvatskoj, ili Crnoj Gori, manje je važno”, kaže tako nas dobri Miroslav. I ostade živ.
A onda, kao da mu ni to nije bilo dovoljno, kada su se pojavile spekulacije oko pjesme ‘Sude mi’, koja ja je ‘možda’ posvećena Anti Gotovini, on je to lijepo objasnio u intervjuu sarajevskom portalu Klix.ba.
“Voljeti svoje ne znači ne voljeti drugo. Ja nikada nisam iskoristio riječ ‘Hrvatska’ u svojoj pjesmi, čak ni imena gradova ili ljudi. Generalno, govorim o ljubavi, domovini i vjeri. Nikada nisam rekao da to mora biti određeni narod”, rekao je tada Miroslav Škoro, nakon čega je ‘istina’ postala ‘voda još dublja’:
“Svako normalan se tu može prepoznati, jer kad pjevam ‘Sude mi’, sude svima. Nisam rekao ‘sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše. Ja pjevam jer smatram da svi imaju pravo pjevati o tome, pjeva i Bruce Springsteen, pjeva i Bono Vox.” I opet ostade živ.
Autor s početka ovog osvrta vrlo argumentirano tvrdi kako u cjelokupnom Škorinom bogatom autorskom opusu nijednom, ni na jednom jedinom mjestu, ne spominju se ni Srbija ni Hrvatska!
Ajmo malo analizirati.
Analitika je živi vrag, mnogi bi voljeli da ona jednostavno ne postoji ne bi li se mnoge situacije prepustile blaženom hrvatskom zaboravu. ‘Sude mi zato što svoje volim, volim najviše, što sam branio moje najdraže’? Kome to sude, tko je što branio, koje to svoje voli, čije najdraže? Nemamo pojma. Ima Škoro čak i pjesmu ‘Haag’: tko je dakle u Haagu, Mladić ili Gotovina? Nemamo pojma!
Idemo dalje.
“Ne dirajte mi večeras uspomenu u meni, ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti.” Tko kome da je ne dira? Nemamo pojma.
“Reci brate moj, jesmo li prokleti, pa se tako brzo sve zaboravi?” Tko je brat, čiji je on brat, što se tako brzo zaboravilo? Nemamo pojma. ‘Heroji ne plaču, i kad gube pobjeđuju, heroji ne mole, zube stisnu i prebole’? Koji heroji, čiji heroji? Nemamo pojma. ‘Mata’? ‘Te su mu zime brata ubili, spalili selo, konje odveli, oca su našli nakon mjesec-dva, slomila ga tuga velika’: tko je Mati ubio brata i oca, zapalio selo i odveo konje? Nemamo pojma. ‘Evo mene, da l’ još mjesta ima, tu na krilu tvom? Zagrli me, zemljo moja mila, ovdje mi je dom’? Gdje je taj dom, koja je to zemlja njegova mila? Nemamo pojma.
Idemo još dalje.
“Otkud ti pravo reći, zemlju ti ovu da voliš više od mene?” Otkud kome koje točno pravo, koju to zemlju on voli više od koga? Nemamo pojma. “Zašto lažu nam u lice, plaču naše oranice, zašto kada svane zora, moj brat opet u svijet mora?” Tko kome laže, čije oranice plaču, odakle brat u svijet mora? Nemamo pojma. “Tko to moje ime doziva, čudni ljudi, čudnog imena, pa mi kunu što je svetinja, vjera, ljubav i domovina?”
Koji čudni ljudi, kojeg čudnog imena, kakva svetinja, čija vjera, koja domovina? Nemamo pojma. Milo moje, milo mame svoje, više moje nego mame svoje’? Koje milo, čije milo, čija mama? Nemamo pojma.
Nemamo, ukratko, pojma o čemu i o kome Miroslav Škoro zapravo pjeva. Sve navedene pjesme bez ikakvog problema mogu biti i o Hrvatima, i o Srbima, i o Fincima. “Vjera’ tako hladno može biti i katolička, a može i pravoslavna, a može i Amiška.
O ljubavi, domovini, vjeri, kaže Škoro pjevaju i Bruce Springsteen, pjeva i Bono Vox.” I opet ostade živ.
Moj dobri Miroslave, budući da oni nemaju kompleks, Bono ponosno bez problema pjeva i ‘Wild Irish Rose’, kao što Springsteen pjeva i ‘American Land’ i ‘American Skin’ i ‘American Beauty’ i samu ‘Born in the USA’. A ti nikako otpjevati nešto o tome da si “born in the Višnjevac”, a i naše su Rose Wild, samo to netko treba otpjevati.
“Čudni ljudi čudnog imena”, “Ravnica’, ‘Braća’, ‘Svetinja, vjera i domovina”… Čija… irska ili američka, škotska, crnogorska, srpska. A možda čak i hrvatska.
Autor s početka ovog teksta tvrdi kako bi sutra, da komunisti nekako obnove Jugoslaviju, Škoro i dalje mogao puniti dvorane i vašarske šatore, zagonetno se smješkajući na pitanje je li pjesma ‘Sude mi’ zaista posvećena ovima ili onima. Treba li mu vjerovati?
‘Istina’ je možda ‘voda duboka’, ali kako god okteneš svaka ipak ima dno.
Stoga i jesam na početku napisao kako domovinskom pokretu više valja jedan Ante Prkačin nego svi drugi zajedno. Jer upravo Ante svojim političkim stilom, jasnoćom, beskompromisnim zastupanjem uvijek istih i vrlo jasnih političkih stavova, pogotovo iza saborske govornice, daje tom pokretu jasnoću i čvrstinu, vrlo konkretan politički karakter, ‘boju, miris i okus’.
Što je presudno prilikom preferencije, odnosno glasovanja, za neku političku opciju, jer je starom pravaškom vuku Anti savršeno jasno kojim se ciljnim skupinama, odnosno biračima, obraća.
A za Škoru, bez ikakvih loših namjere, i dalje mogu tvrditi “kakve pjesme, takva i politika” Na sreću za njih još puno političkog kredita imaju kod hrvatskih birača.
