Kako u Sarajevu neki zamišljaju “građansku BiH” i što pod tim misle, zorno je pokazala nedavna scena s velikim transparentom “građanska” uz koji su se čuli pokliči “Allahu ekber”, što ih je izvikivalo okupljeno mnoštvo.
Koliko god nas uznemiravao taj pervertirani način shvaćanja pojma “građanskoga” kao jednoga od važnijih političko-pravnih pojmova zapadne civilizacije, ima nečega dirljivoga u tom nastupu iskrenosti.
Stanovnici glavnoga grada, uglavnom pripadnici većinskoga naroda, emfatično reagiraju na spomen “građanske BiH” i zamišljaju je onako kako su istrenirani, odnosno kako im godinama kroz kontrolirane medije tumači i ponavlja vlastita politička i akademska elita.
Razlog za očigledan uspjeh bošnjačkoga ili tzv. probosanskog dijela političke i akademske zajednice u indoktrinaciji vlastite javnosti leži u višegodišnjem discipliniranom održavanju ravnoteže između onoga što u medijima treba neprestano ponavljati i onoga o čemu se ne smije govoriti.
Postupak je jednostavan: kada se govori o ratu, naglašavati “njihove” zločine i “naše”žrtve isključivo u nacionalnim odrednicama, dočim u aktualnoj političkoj areni treba stalno ponavljati “građani” i “građanska”, a ako se već mora o kolektivitetima, onda strogo u etničkim, nipošto u nacionalnim kategorijama.
To uporno samozavaravanje da će se postojeći narodi u BiH, zapravo već samosvjesne nacije, dati potisnuti ili asimilirati u neku projektiranu (nad)naciju (svejedno bosansku, bošnjačku ili bosanskohercegovačku), i to nakon svih povijesnih iskustava u posljednjih 200-tinjak godina na jugoistoku Europe i već dovršenih procesa konstituiranja nacija te osobito nakon dubokih međunacionalnih trvenja i brutalnog međusobnog ubijanja u protekla najmanje tri rata, takvo samozavaravanje spada u red nešto luđih idejno-političkih planova koje je ovaj dio Europe vidio u 21. stoljeću.
Znajući kako je završio pokušaj primjene takva modela u bivšoj višenacionalnoj državi, užasava što se to isto uporno pokušava nametnuti i u ovoj višenacionalnoj državi.
“Građanska država” je u našemu slučaju tek jezični manevar u funkciji dominacije većinskoga naroda kojim se u svrhu konstituiranja nacije-države nastoji ignorirati njezina višenacionalna stvarnost. Tko i dalje vjeruje i želi vjerovati aktualnim promotorima “građanske BiH”, neka napravi jednostavan test. Jedan od najsigurnijih načina provjere iskrenosti stava prema građanskom konceptu moguć je kroz promatranje odnosa prema žrtvama u proteklome ratu.
Nigdje se tako pouzdano ne može provjeriti koliko je zauzimanje za “građansku BiH” doista autentično kao kad njezini zagovornici (pro)govore o ratnim žrtvama i stradalnicima. Ako ih pažljivo čitate ili poslušate, onda ćete primijetiti da se upravo oni kojima su puna usta “građana” i “građanske” i koji se tobože najviše groze svrstavanja u “etničke torove”, prvi razlučuju i kirurški precizno po “etnonacionalnim šavovima” odvoje “svoje” od “tuđih” žrtava. Dok jedne komemoriraju, druge ne daju ni memorirati.
Po istom ključu odvija se i njihova brižljiva pošteda javnosti od uvida u stvarne razmjere zločina jedne od zaraćenih strana u proteklom ratu. Umjesto da porade na tome da se o ratovima 1990-ih provode sveobuhvatna, ozbiljna i utemeljena istraživanja i da o istraživačkim rezultatima, odnosno o svim žrtvama i o svim mjestima zločina i stradanja ljudi, svi (sa)znaju sve (ili što je moguće više i objektivnije), oni su predvodnici procesa zataškavanja zločina u režiji Armije BiH.
Čim izbije bilo kakva politička kriza u zemlji, upravo su promotori “građanske” ti koji odmah nastoje skrenuti pozornost na ratne teme. Brojni su primjeri takve prakse, ali poslužimo se najsvježijim. Kako se u posljednje vrijeme uzburkavala politička scena tijekom procesa formiranja Vlade u Federaciji BiH i sve više izmicala vlast SDA i DF-u (koji su najgrlatiji u zazivanju “građanske”), tako smo bili izloženi češćim i sve žešćim medijsko-propagandnim udarima u kojima se strogo selektivno posezalo za temama iz bošnjačko-hrvatskoga rata. Iskorištena je za politički obračun mučna tema logora i zatočeničkih centara i opet smo na djelu imali dvostruke kriterije.
Raspisali su se tako bošnjački i “probosanski” zagovornici “građanske BiH”, potpomognuti i nekim perima iz Hrvatske, o planiranoj izgradnji muzeja na Heliodromu, u vojarni “Stanislav Baja Kraljević” u Rodoču, zgražajući se nad planom da se u nekadašnjoj upravnoj zgradi vojnoga zatvora/logora gradi muzej, a da pri tome nisu ni spomenuli, kamoli da bi se zgrozili, nad jednim već odavno realiziranim projektom u Jablanici, gdje je postojeći muzej pretvoren u zatvor/logor i u međuvremenu od zatvora/logora opet postao muzej.
Ni slovo nije napisano o tomu, kao ni o sudbini zatočenih ljudi u Muzeju revolucije u Jablanici.
Evo, upravo se ovih dana na istom muzejsko/ logorskom prostoru održala manifestacija proslave 80. obljetnice “bitke na Neretvi”, a da se nitko od prisutnih ni jednom riječi ili gestom nije osvrnuo na zatočene, mučene i preminule ljude na tom mjestu.
U programu su sudjelovali i gosti iz Splita, Zagreba i još nekih gradova Hrvatske. Kako je moguće da oni nikada nisu čuli da je upravo u Muzeju revolucije postojao zatvor/logor za Hrvate, da je u Jablanici bilo zatočeno i 58 djece (do 12 godina), da su tamo silovane neke žene i djevojke, da su podrumskim dijelom toga prostora odzvanjali krikovi mučenih ljudi?
Kako je moguće i nakon trideset godina da javnost u Republici Hrvatskoj nije upoznata s razmjerima zločina u režiji tadašnjega Predsjedništva BiH i izvedbi Armije BiH?
Zna, i dobro je da zna, za zločine u Ahmićima i Stupnom Dolu, zna za Heliodrom, Dretelj i Vojno, ali nema pojma o Grabovici, Trusini, Križančevu Selu, Maljinama, Uzdolu, Doljanima ni o patnjama hrvatskih logoraša u Bugojnu, Jablanici, Konjicu, Bijelom Polju i Mostaru.
Tijekom rata sve su tri zaraćene strane imale logore i zatočeničke centre. Tko je imalo istraživao sudbine zatočenih ljudi na tim mjestima, zna da su prolazili slične ili iste torture i zlostavljanja. Kako to da se danas zna samo za patnje jednih, a ne zna za patnje drugih i trećih?
Slično pitanje u nekom društvu okupljenom na jednom simpoziju postavio je, iz srednjobosanske perspektive, novinar i publicist Milo Jukić Draganu Đuriću, diplomatu Republike Hrvatske i dugogodišnjem novinaru hrvatskoga tjednika “Nacional”.
Najbolje je da taj dio Jukićeva teksta doslovno prenesemo:
“Ne mogu, naravno, pogotovo što sam i sam (pre)dugo u novinarstvu, da Dragana ne priupitam zašto njegov Nacional svako malo piše o zločinima Hrvata nad Bošnjacima u središnjoj Bosni, a nigdje ni jednog teksta o zločinima Bošnjaka nad Hrvatima u istoj toj središnjoj Bosni, kojih nije bilo nimalo manje.
– Eh, prijatelju… – odmahuje – teške su to teme… Društvo za stolom koju sekundu šuti, a onda nekoliko glasova navaljuje na Đurića da nastavi, što on, iako pomalo nevoljko, i čini. Elem, bio je obični radni dan neke od prvih poratnih godina kad je svima koji su se zatekli u redakciji Nacionala stigla obavijest o izvanrednom redakcijskom sastanku, zakazanom za točno u podne.
O čemu je riječ, nisu uspjeli doznati, znao je samo tadašnji glavni urednik (ime mu ne zapamtih). Sastanak nije trajao ni pet minuta: kad su se novinari u podne okupili, urednik im smrsio nešto što nije imalo ni glave i repa, ali je posljednja rečenica bila vrlo jasna:
– Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji. Rekavši to, zaključio je sastanak i izašao, a pitanja što su se hrpimice sudarala zrakom ostala su bez odgovora. Đurić je još dodao da su, doznao je od kolega, dan kasnije slični sastanci s istim ‘zaključkom’ održani i u redakcijama Globusa i Feral Tribunea.
Za stolom opet muk, sve dok netko nije ‘bacio’ opasku o tome kako nije lako ne kapitulirati kad ti netko pred nosom širom otvori aktovku punu uredno složenih zelenih novčanica, a onda smo – bilo je besmisleno širiti i ‘šiljiti’ temu – prešli na nešto deseto.”
Da praksa zataškavanja zločina Armije BiH ima još dublje korijene, pokazuje i slučaj francuskog istražitelja Regisa Abribata, koji je pri Tužiteljstvu ICTY-ja (Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije) ujesen 1995. vodio istragu zločina Armije BiH nad Hrvatima u općinama Jablanica i Konjic.
Edhem Žilić, zapovjednik logora Armije BiH na “Musali” u Konjicu, u kojemu su vršene fizičke i psihičke torture, mučenja i seksualna zlostavljanja zatočenih pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti, pristao je na suradnju s Tužiteljstvom.
Prikupivši dokaze o zločinima nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini i spreman završiti istragu podizanjem optužnice, Abribat ih predočuje tadašnjoj glavnoj haaškoj tužiteljici Louise Arbour, koja na to reagira posve hladno, poručivši mu “da zločini Muslimana nad ,Hrvatima” nisu u fokusu interesa haaškoga tužiteljstva.
Abribat je u tom trenutku učinio jedino što je smatrao časnim, podnio je ostavku, a drugom istražitelju Bartu D’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o dotadašnjoj istrazi, nije produljen ugovor. Nakon njihova odlaska postavljeni su novi istražitelji koji su nastavili opstrukciju istrage uz cinično objašnjenje da je dotadašnja istraga išla u pogrješnom smjeru jer se bavila “visokim zapovjednim razinama umjesto izvršiteljima”.
Evo, zbog takvih opstrukcija ni dan-danas nemamo osuđene po zapovjednoj odgovornosti za zločine Armije BiH. I dan-danas imamo uzaludne apele hrvatskih logoraša da odgovorni iz zapovjednih struktura moraju kazneno odgovarati zbog njihovih patnji, da se, uz stradanja bošnjačkih logoraša, treba znati i za stradanja 10.346 hrvatskih civila i 4098 pripadnika HVO-a koji su prošli torture po zatvorima i logorima, da treba memorirati i komemorirati i ona
632 hrvatska logoraša koja nisu živa izašla iz zatvora i logora Armije BiH.
Da su zagovornici “građanske BiH” svih ovih godina doista istinski nastupali s građanskih pozicija i da nema opstrukcija s “visokih zapovjednih razina”, onda bi i ovdašnja javnost, a vjerojatno i ona u Republici Hrvatskoj, znala nešto više i o zločinima Armije BiH ili barem toliko da Muzej revolucije u Jablanici neko vrijeme nije bio muzej, već zatvor/logor u kojemu su bili zatvoreni i zlostavljani hrvatski civili.
Dr. Ivica Šarac /Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH
