Dr. Jure Zovko: Dan sjećanja na zločine komunizma i fašizma, 23. kolovoza

Zašto je jedna od najvažnijih rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o “Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” (2019/2819(RSP) kojom se osuđuju totalitaristički režimi komunizma i fašizma u Hrvatskoj ostala nezapažena?

Odluke od supstancijalne važnost za budućnost Europe iz rezolucije nisu uzeli u razmatranje ni Hrvatski sabor ni Hrvatska vlada.

U rezoluciji o “Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” izrijekom se „naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredan rezultat zloglasnoga nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja.”

Rezolucija također „podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti” […], te „najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi”. Rezolucijom se dakle u istoj mjeri osuđuju komunizma i nacizam kao oblik fašizma.

Rezolucija o “Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” „izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći“ kako bi se sačuvalo sjećanje na „stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava“. Svrha prisjećanja totalitarne prošlosti primarno je jamstvo „da se takvi zločini više nikada ne ponove“, da bi se razvilo civilizirano društvo građanske odgovornosti međusobnog uvažavanja i poštovanja.

Rezolucija „poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.“  U pogledu osude komunističkog totalitarnog sustava u Hrvatskoj gotovo da nije ništa učinjeno. Velik dio ljevičarskih partija u Hrvatskoj još uvijek se poziva na Tita i njegov model samoupravljanja kao uzoran oblik vladavine, umjesto da ga se okarakterizira kao samoupravnog diktatora, a samoupravni socijalizam označi kao totalitarni oblik vladavine u kojem su sustavno zatirana ljudska prava, zabranjena demokracija i višestranačka djelatnost.

Neshvatljivo je da je 30 godina nakon sloma komunističkog totalitarnog režima na javnoj televiziji postavljeno pitanje tijekom predizborne kampanje u sučeljavanju između predsjednika Vlade Plenkovića i čelnika oporbe Bernardića tko je važnija povijesna ličnosti Tito ili Tuđman?

To je potvrda da još uvijek nemamo razvijenu ni izgrađenu svijest o totalitarnoj prošlosti. Tito je bio komunistički diktator i zatirač demokracije. Sa stajališta ideje demokracije nema mjesta u civiliziranom svijetu za Tita i titoiste pa takovo pitanje uopće nije smjelo biti postavljeno. Za razliku od Tita, Tuđman je jedan od uspostavljatelja parlamentarne demokracije i prvi demokratski izabrani predsjednik u Republici Hrvatskoj.

Rezolucija o “Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” „poziva sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini“. Nažalost, u tom pogledu nije ništa učinjeno. Od Hrvatske vlade i Hrvatskog sabora očekujemo kao prvi korak proglašenje nadnevka 23. kolovoza spomendanom na žrtve totalitarnih režima komunizma i fašizma.

Rezolucija od europskih država očekuje „da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u.“ U Hrvatskoj je u tom pogledu osuđena NDH i ustaški režim, a komunistički režim na čelu s diktatorom Titom, zatirateljem demokracije, još uvijek je ostao pošteđen, jer u nekim dijelovima države još uvijek imamo ulice s nazivima komunističkih diktatora.

Istodobno povijesne ličnosti koje su bile zaslužne za razvoj i očuvanje demokracije (Stjepan Radić, Vladko Maček, Milan Šufflay, Ivo Pilar, Bruno Bušić) sa stajališta ideje demokracije i njihove borbe za ostvarenje demokratskih normi nisu adekvatno vrednovani u nastavnim programima i udžbenicima. Spomendan na žrtve totalitarnog sustava prilika je da se stvari u tom pogledu počnu mijenjati.

PIŠE:Jure Zovko/Foto: Svetoslav Cvetković