Poznato je da ljudi koji se teško opiju ponekad umjesto stvarnosti vide bijele miševe. Na isti način neki drugi ljudi opijeni nekim prividima stvarnost zamjenjuju nekim drugim miševima.
PIŠE: dr. sc. Mario Jareb
Ovih je dana, kao nekad u doba druga Tita, postalo popularno Hrvatsku i Hrvate optuživati za ustaštvo, odnosno današnja Hrvatska uspoređuje se s Nezavisnom Državom Hrvatskom.
Nekoliko incidenata u kojima su meta bili Srbi, bez obzira jesu li napadi na njih bili motivirani etničkom netrpeljivošću ili je bila riječ o svađi koja se nije temeljila na tome, odmah su u dijelu velikosrpskih medija i političara u Srbiji i njihovih (veliko)srpskih trbuhouzboraca u Hrvatskoj iskorišteni kako bi se današnja Hrvatska uspoređivala s NDH, odnosno posredno se insinuiralo da su Srbi u Hrvatskoj opet meta ustaških zločina.
Nije neobično što se je oglasio Vučićev potrčko i dio vladajuće koalicije u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, inače odavna čuven po „istinama“ poput monstruozne laži iz početka devedesetih godina kada je iznio optužbu u navodnom „prekrštavanju“ više od 11.000 srpske djece.
Kao poklopac tome loncu pridružili su se i samozvani „antifašisti“ iz Hrvatske, a točku na „i“ stavio je „historičar“ Ivo Goldstein.
Treba podsjetiti kako je donedavna ekselencija ističući u svojemu uredu sliku komunističkog diktatora poznatoga kao drug Tito sramotio Republiku Hrvatsku pred francuskom javnošću kao veleposlanik u Francuskoj. On bi doduše sigurno radije bio ambasador, a ne da ga se titulira takvim sumnjivim pojmom poput veleposlanika.
Uostalom, dojam je da on kao „skrupulozni historičar“ izbjegava tako nepoćudan pojam poput pojma povjesničar. Tko zna, možda se u tom pojmu također krije neka grozna ustaška podvala? Tankoćutan i osjetljiv na svaku nepravdu, njegov „antifašistički“ um koji ga tjera da stvarnost gleda kroz isto takve „antifašističke“ naočale, uvjerio ga je da u današnjoj Hrvatskoj puno toga podsjeća na 1941. godinu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nije uostalom uzalud njegov pokojni otac Slavko s kojim je kao „skrupulozni historičar“ sin Ivo blisko surađivao jednu svoju knjigu naslovio kao 1941. – Godina koja se vraća.
U razgovoru za nadasve „antifašistički“ riječki Novi list 14. rujna 2019. pobrojao je naš „skrupulozni“ znanstvenik, pardon naučnik da se ne uzbudi zbog te grozne i sumnjive te nadasve kroatocentrične riječi, puno toga što ga podsjeća na 1941. godinu.
Prvo je Vučićevog potrčka pohvalio da je, kako se je izrazio, blago, „diplomatskim rječnikom, ukazao da postoje neke tendencije u današnjoj Hrvatskoj koje podsjećaju na NDH.“
Nije pritom rekao je li Pupovčevo sudjelovanje u vladajućoj koaliciji u RH također slično onome što se je događalo 1941. godine i zbog čega taj branitelj ugroženog srpstva u „ustaškoj“ RH ne napusti takvu koaliciju.
Možda se je „skrupuloznom“ doktoru Ivi učinilo da kroz svoje „antifašističke“ naočale zapravo vidi sarajevskog Srbina i Pavelićeva školskog prijatelja Savu Besarovića, koji je doduše ne 1941. nego kasnije postao član Hrvatskog državnog sabora. Pa ipak, pritom on nije kao što to „skrupulozno“ misli „historičar“ Goldstein u svojemu uratku o Jasenovcu (na stranici 582) predstavljao Srbe.
U toj je svojoj knjizi inače nanizao niz „bisera“, o kojima se može dosta toga doznati u opširnom prikazu dr. Vladimira Geigera u Časopisu za suvremenu povijest (pdf dostupan na: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=321788).
No, vratimo se razgovoru za Novi list, u kojemu je doktor Ivo obilato prosuo biserje. Tvrdi primjerice da „histerija koja se svih ovih mjeseci širi podsjeća na histeriju koja se širila u proljeće i ljeto 1941, u prvim mjesecima NDH.“ Kako bi ilustrirao tu navodnu atmosferu u današnjoj Hrvatskoj navodi više protusrpskih izjava tadašnjih ministara u vladi NDH Mile Budaka i Milovana Žanića.
Prilično zločesto, da ne kažem pokvareno. Pritom se nameće logično pitanje zbog čega unatoč navodnoj atmosferi koja podsjeća na 1941. doktor Ivo ne raspolaže sličnim primjerima iz današnjice, nego se mora vratiti u 1941. da bi nam predočio što se navodno danas događa. Nije mu dosta pa nadalje tvrdi da se „Srbe (…) u javnom prostoru i u NDH i danas često kolektivno demonizira tvrdnjama da nikada nisu voljeli Hrvatsku.“ Možemo se složiti da su mediji i promidžba NDH stvarno 1941. vodili protusrpsku kampanju, a nije dvojbeno da ima pojedinaca koji i danas tvrde kako Srbi kao kolektivitet nikada nisu voljeli Hrvatsku.
Pritom treba nadodati kako nije nepoznato da nisu rijetki Srbi, među njima i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, koji stvarno ne vole Hrvatsku. Dovoljno je primjerice otići u Borovo Selo pa se uvjeriti kako mnogi tamo gledaju na Hrvatsku i Hrvate.
Bilo kako bilo, no izjednačavati promidžbenu kampanju jednog totalitarnog režima s izjavama pojedinaca, i to uglavnom onih s političke i društvene margine, više je nego zločesto, da ne kažem pokvareno. Ni to nije doturu Ivi dosta, pa nadalje tvrdi da se ustašonostalgičari, „poput Thompsona koji o tome i pjeva, rado prisjećaju jasenovačkog logora, znajući da se u njemu masovno ubija – Thompson pjevuši: ‘To je kuća Maksovih mesara’. A ima takvih primjera još. Sve to podsjeća na 1941. i na pripremne korake za masovno ustaško klanje.“
Ako je vjerovati doktoru Ivi, u današnjoj Hrvatskoj imamo „pripremne korake za masovno ustaško klanje.“ Kad bi takvo što bilo istina ne bi li bilo dobro takvu groznu zemlju staviti pod strogi nadzor i kazniti, odnosno kako su to početkom devedesetih gebelsovski činili Miloševićevi mediji, Hrvatsku trebaju „osloboditi“ JNA i srpski dobrovoljci, i to od zločestih i genocidnih Hrvata.
Doktor Ivo je dovoljno star da se sjeti srbijanske promidžbe i promidžbe velikosrpskih trabanata u Hrvatskoj i BiH u to doba, pa se može učiniti kako ga je ista nadahnula na nizanje bisera u Novom listu. Kad je inače već optužio Thompsona da je navodno pjevao pjesmu o Jasenovcu u kojoj navodno „pjevuši: ‘To je kuća Maksovih mesara’“, treba reći kako je to recikliranje stare optužbe iz početka dvije tisućitih koja se je pokazala lažnom. No, kako bi rekao doktor Goebbels, tisuću puta ponovljena laž postaje istina, a poznato je kako je taj doktor bio majstor promidžbe.
Niz bisera ne staje na toj neistini, opleo je on po predsjednici, veličao svojega druga Tita, hvalio oličenje hrvatskoga poštenja i ponosa doktora Sanadera, i tko bi sve to nabrojao, no nakon svega ostaje jedno pitanje. Kako je hrabri doktor Ivo, neustrašivi vitez borbe za pravicu i zaštitu navodno ugroženih manjina uopće u tako groznoj zemlji koja navodno podsjeća na NDH 1941. dobio prigodu javno iznijeti ono što je iznio?
Niti je Novi list ilegalni komunistički bilten iz 1941. godine koji se poskrivečki ubacuje u poštanske sandučiće, niti je on neustrašivi Tihi ili Prle koji se bori protiv Švaba, niti je sadašnja Hrvatska i atmosfera u njoj po ičemu slična onome što se je događalo 1941. godine.
Foto: press
