Dr. Slaven Letica: Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili osveta Tuđmanu podrumskih junaka

Prof.dr. Slaven Letica je 2009. godine u Vijencu Matice Hrvatske, (br. 398.  od 4. lipnja 2009.) napisao jedan od bezvremenskih tekstova u kojem je objasnio pozadinu Dana neovisnosti – blagdana kojeg Hrvati nikada nisu prihvatili. Zbog aktualnosti teksta, uz dopuštenje autora, prenosimo ga u cijelosti:

Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora.

Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.

Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države.

Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!

Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske  filmove i romantiziranu američku povijest, zakonski je promijenjen službeni rođendan Republike Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva „rođendana”:

Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno  je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.

Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na „tajno” saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore.

Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.

Strah

Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29. Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka.

 

 

Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.

Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića…

Laž

O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar „Prve republike”.

Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o „revoluciji” za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.

A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to „neovisnost” hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.

Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum! Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.

Sram

Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o „Šeksovoj deklaraciji”, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: “Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)

Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.

Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, “začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.

Sloboda

Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.

Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost.

Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje. Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.

Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža.

Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u »bombardiranju« (radilo se o raketiranju) oštećena »rezidencija predsjednika Republike« (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).

U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral „Dana neovisnosti”. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na »nacionalne manjine«.

U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ »temeljena na načelu uzajamnosti«. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove »O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o«, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.

Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.

Osveta

Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot „povijesnom” dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.

Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani »slavom trenutka, njegovom aurom«.

Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video- i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića.

Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu. Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli »slavu trenutka« Waltera Benjamina.

Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.

Podrumari

Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.

Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države.

Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici. Još i važnije, kako su je vlastodršci „novog smjera” vrijednost političkih dionica „birtijaša” (s Plješivice) i „barakaša” (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti.

Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson. Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o „razdruživanju” u svojoj 48.

Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.

Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.

Dr. Slaven Letica/Foto: press