Dr. Tihomir Janjiček analizira: Koji su stvarni razlozi za izlazak Britanije iz EU

Referendumska odluka u Britaniji odmah je imala svoj utjecaj. Burze diljem EU, ali i u svijetu reagirale su i reagirat će trubulentno. Prije svega tečajna burza, a onda i sve ostale.

Razloge treba tražiti u nekoliko stvari. Nitko ne zna kakav će biti ekonomski položaj Britanije sa stajališta bilance plaćanja? Nitko ne zna ni kada će taj novi model ekonomske povezanosti Britanije s EU biti uspostavljen? Britanija je već imala visoki deficit u vanjskoj trgovini sa EU.

No, nikakvih ograničenja u vanjskoj trgovini nije bilo. Sada je pitanje kakva će biti vanjskotrgovinska situacija kada određena ograničenja u vidu poreznih i carinskih pristojbi stupe na snagu. Prošla godina je donijela rekordni deficit u vanjskoj trgovini Britanije sa EU od preko 24 milijarde £ ili oko 30 milijardi €.

Pitanje koje se nameće samo po sebi je što je razlog da nešto više od polovice Britanaca više ne želi biti u EU, pa i unatoč činjenici da je Britanija zadržala monetarnu suverenost i vrlo specifičan položaj kao članica EU?

Od potpisivanja sporazuma u Maastrichatu, čime je ojačano „jedinstvo“ EU, Britanija i ostatak EU su dolazili neprekidno u konflikte. Naime, čitava EU utemeljena je na „koristi“ svake članice EU od samog članstva. Upravo u tomu leži i glavni problem.

Koristi i nije bilo baš neke, ili je barem Britanci nisu primjetili. Jedina država koja je ekonomski profitirala jeste Njemačka. Francuska nije ojačala, ali nije ni propadala onim tempom koji bi joj se dogodio u slučaju suvereniteta. Razvijene države članice, kao zemlje Beneluxa, te Danska, Švedske nisu ništa ni izgubile niti dobile članstvom u EU.

No, situacija je posve drugačija kada se pogledaju manje razvijene članice EU. Portugal i Španjolska su na rubu bankrota već godinama. Ekonomski pokazatelji kao niska stopa rasta BDP i visoka stopa nezaposlenosti, toliko su loši da tako loši nisu bili čak niti u doba fašizma od prije 40 godina.

Bivše „istočne“ države Europe silno su željele članstvo u EU, ali osim Litve i Poljske niti jedan ina država od njih nije doživjela ozbiljniji ekonomski napredak.

Situacija se naglo počela komplicirati nakon 2008 godine. Naime, cjelokupna EU doslovce je ekonomski bačena na koljena. Izišle su na vidjele sve financijske malverzacije i slabosti monteranog i financijskog sustava EU. Proračun EU utemeljen je na „lijepom ponašanju“ svih članica bez kontrolnog mehanizma.

Naime, pokazalo se da članice EU mogu ući ne kontrolirano u vlastite proračunske deficite, a na račun inih članica. Punu financijsku kontrolu unutar EU nije moguće uspostaviti bez prijelaza čitave EU u konfederalizam, ili „super države“. Sve priče o tomu kako to „nije nakana nikoga“, prazna je priča! Naime, ne postoji drugi način jačanja financijske discipline, osim konfedralizacija EU. Britanija i Britanci upravo to nisu željeli.

Ne treba smetnuti sa uma niti sigurosno vojnu ugrozu čitave EU. Naime, agresija Rusije na Ukrajinu ukazala je na brojne vojno strateške slabosti čitave EU i NATO sveza. Suverenitet Ukrajine jamčile su Britanije i SAD skupa sa Rusijom. Rusija je upravo izigrala taj sporazum i izvršila agresiju na Ukrajinu.

Niti Britanija niti SAD nisu ozbiljnije vojno podržale Ukrajinu unatoč ugovoru! Sa druge strane, niti Britanija niti SAD nisu bile izravno ugrožene ruskom agresijom na Ukrajinu, pa su jednostavno samo podvili rep! Ne treba sumnjati u snagu ruske vojske i upravo ono što je Putin i rekao, da mu ne treba više od 2 tjedna za okupaciju čitave Ukrajine!

Upravo ta činjenica otvorila je „tajnu“ čitavog NATO saveza u EU. „Tajnu“ potpune vojne inferiornosti upravo EU i posebice bivših „istočnih“ država, poput baltičkih država, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske.

Sve te države su formalno članice NATO, ali praktično su bez ikakve vojne moći i potpuno ovise u obrani od inih članica! Sa druge strane, doista „prava“ obrana EU je tek u Njemačkoj i Francuskoj, a i ta obrana nije nikakva! Njemačka još uvijek nije dovoljno vojno osnažila temeljem vojnih ograničenja nastalih iz prošlosti, nastale kao posljedica drugog svjetskog rata.

Stoga je čitava EU praktično vojno posve ne sposobna se obraniti od evenutalne ruske agresije koja je sve otvorenija. Sa druge strane, EU nije ničim jamčila suverenitet Ukrajine, jer EU nije tada bila država kao ni sada, a nije ni imala vlastitu vojnu moć!

Čitava EU oslonjena je na SAD, Britaniju i Francusku kao važne članice NATO. Britanija je najudaljenija od Ukrajine bez izravne ugroze vlastitog suvereniteta, a uz to je već osramoćena vlastitom šutnjom zbog agresije na Ukrajinu čiji su suverenitet očito LAŽNO jamčili! Daljnja konfrontacija sa Putinom još bi više sramotila Britaniju.

Zadnji pregovori o prekidu vatre između Ukrajine, Francuske i Njemačke s jedne strane i Rusije na čelu s Putinom s druge strane, prvi put su u stvarnosti stavili za pregovarački stol sve one koji su doista ugroženi ruskim hegemonizmom. Baš kako je to bilo i tijekom „hladnog rata“! Tu se još jednom potvrdila potreba jačanja konfedralnosti čitave EU te uspostava vojske EU, a što se ne može učiniti bez jačanja konfedralnosti.

To su Britanci jasno osjetili i riješili povući se iz svega toga. Nacionalizam straha pred Putinom odigrao je stoga istu ulogu i na volju Britanaca u povlačenja iz članstva u EU.

Dakle, ekonomsko slabljenje EU, te potpuna vojna inferiornost čitave EU pred nadolazećim agresivnim hegemonizmom staljiniste Putina utjecala je na volju Britanaca za istupanje iz članstva u EU.

Foto: Reuters