Dr. Tihomir Janjiček: Hrvatsko gospodarstvo u očima EU

Europsko povjerenstvo donijelo je prosudbe o stanju u hrvatskom gospodarstvu i mogućnostima izlaska iz višegodišnje recesije. Najavljena je „mogućnost“ rasta BDP od tek možda 0,3 posto.

Upravo na ovoj najavi mogućnosti, temelji se sav optimizam SDP i njegovih satelit strančica. Nastoje tu tek puku najavu predstaviti kao grandiozni uspjeh. Izvješće povjerenstva EU o stanju hrvatskog gospodarstva potakla me je pogledati detaljnije što je doista rečeno i imaju li prije svega Hrvati razloga radovati se tom izvješću, a ne samo vladajuća kasta.Prije svega kao doktor ekonomskih znanosti odmah na početku mogu reći, da svaki puta kada se susjedstvo neke države ekonomski oporavlja, ili bilježi ozbiljnije postotke rasta BDP-a, tada i ta konkretna zemlja može imati pozitivnih utjecaja po njezino gospodarstvo. Upravo tako nešto se može dogoditi i Hrvatskoj, ali su šanse za tako nečim doista više nego mizerne.Razlog tomu treba tražiti u tomu nešto više stope rasta BDP u EU imati će zemlje sa kojima Hrvatska ima vrlo slabe ekonomske veze, kao što su Irska, Malta, Poljska. EU očekuje njihove stope rasta nešto iznad 3%. Države koje se nalaze u Hrvatskom susjedstvu i sa kojima imamo nešto jače ekonomske veze, kao Austrija i Italija imat će stope rasta tek između 0% i 1%. Slovenija i Mađarska bi trebale postići stope rata BDP nešto iznad 2%.

Dakle, zemlje koje su nam u okružuju ne mogu postići visoke stope rasta, a utjecaj upravo tih zemalja bi trebao u ekonomskom smislu imati presudno djelovanje za hrvatsko gospodarstvo.

Drugim riječima, kada bi stope rasta u susjednim zemljama bile oko 5% to bi imalo doista ozbiljniji utjecaj na hrvatsko gospodarstvo,  jer naša gospodarska kriza jako „duboka“. Stoga hrvatsko gospodarstvo neće ni osjetiti tih 1% ili 2% rasta BDP iz susjedstva!

Međutim ovom prigodom dat ću točna pojašnjenja izvješća EU, upravo kako ne bi bilo praznih priča s kojima uglavnom u javnost izlazi sadašnja vlast, nadajući se kako će sa njima ostvariti ostanak na vlasti.

Povjerenstvo EU smatra četiri ključne točke zbog slabog gospodarskog oporavka Hrvatske. To su sporo restrukturiranje poduzeća, slaba vanjska konkurentnost, rastući dug države i rastući dug kućanstva i poduzeća.

Naravno svatko će reći, a što je to „restrukturiranje“ gospodarstva, pa se onda uvijek počne razmišljati o vlasničkoj strukturi, a to doista nema nikakve veze u ovom slučaju. Struktura hrvatskog gospodarstva razmatra se sa stajališta industrija koje predstavljaju neku vrstu uskog grla.

Tu spadaju industrija električne energije, industrija nafte i plina, željeznice i telekomunikacije. Upravo ove četiri industrije predstavljaju usko grlo za rast proizvodnje bilo kog oblika. Hrvatska uglavnom uvozi električnu energiju.

Nafta i plin nisu dostatni iz vlastitih izvora, a s druge strane postoje visoko otpori u zemlji prema korištenju mogućih izvora nafte i plina iz Jadrana. Prema tome ova tri oblika energije ključna su za rast proizvodnje svakog gospodarstva.

Željeznica je u katastrofalnom stanju, a upravo ona u suvremenom svijetu igra ključnu ulogu u prijevozu robe, ali i zaposlenika. Naime svaki rast proizvodnje zahtjeva ozbiljnije korištenje željeznice, a to je u hrvatskom slučaju praktično ne moguće.

Konačno telekomunikacije su još uvijek vrlo ne razvijene, ili drugim riječima primjena računalne tehnologije sa suvremenim računalnim programima praktično ne postoji. Dovoljno je prisjetiti se doista „banalne“ stvari, kao što je „inventura“ robe koja se u trgovinama obično čini na početku kalendarske godine.

To dovoljno govori da ne postoji mrežni računalni sustav, koji bi omogućili da nakon „skeniranja“ svake robe, automatski se vrši promjenu stanja na pričuvama robe, kako lokalnom, tako i središnjem skladištu. Dakle i kod trgovačkog poduzeća, ali i kod proizvođača, što bi omogućilo učinkovito upravljanje pričuvama. Na žalost Hrvatska je još jako daleko od toga.

EU isto tako zabrinjava stanje na tržištu poslova. S jedne strane se gomila broj „ranjive radne snage“, a to su uglavnom mlade osobe i bez iskustva. Obrazovni sustav im ne omogućuje prikupljanje početnog profesionalnog iskustva radi lakšeg iznalaženja posla.

Sa druge strane, radna snaga koja je iznad 40 godine života doslovce se ODVRAĆA od sudjelovanja na tržištu poslova i traženja posla. Dok EU nastoji produljiti radnu dob za sve osobe, dotle se u Hrvatskoj nastoji sve odgurati u mirovinu već sa 40 godina. Mogućnosti zapošljavanja mlađih osoba su praktično ne moguće!

Europsko povjerenstvo jasno upućuje i na administrativnu ne učinkovitost institucija države. Naime, novac iz EU fondova se loše koristi iz razloga što su institucije vlasti u ne mogućnosti to učiniti.

Djelovanje županijske i općinske vlasti je ZANEMARIVO u mogućnosti dobivanja novca iz EU fondova. Središnja vlast je ta koja kontrolira sve pristupe fondovima EU, ali nema nikakvog ekonomskog programa koji bi riješavao gore navedene strukturne probleme i u čije rješavanje bi MORALE biti uključene i županije! Zato što puno bolje poznaju stanje na vlastitom terenu. Upravo novac iz EU fondova JESTE namijenjen strukturnim promjenama u gospodarstvima zemalja EU, a tu je i Hrvatska.

Stoga ako se ovo ima u vidu onda još jače dolazi do izražaja sva DEBILNOST u nastupu ministra Marasa koji poziva ljude da koriste novac, ako imaju ideju što bi učinili. Međutim, „ideja“ ne dolazi sama od sebe, već treba poticaj kojeg NEMA!

Isto tako sve i kada bi se pojavio veliki broj osoba sa idejama nikako ne znači da bi ostvarenje tih ideja bilo pozitivno po gospodarstvo! Zbog toga su sigurno Marasovi pozivi krajnje NE učinkoviti i bilo bi dobro kada bi država obznanila koliko je ideja započeto s provedbom nakon „pozivnice“ sa  TV-a, a koliko prije „umilne“ Marasove face!

EU zabrinjava i stalno djelovanje države na financijski sustav. Posebice ih zabrinjava zamrzavanje tečaja Kune prema Franku. Nije EU protiv djelovanje države, već je daleko više za jedno pravno i sustavno djelovanje države, a ne „ad hoc“ djelovanje koje je ne predvidivo i izaziva ne stabilnost cijelog sustava.

Financijski sustav u svom djelovanju opterećen je i brojnim pravilima i obvezama prema zaposlenicima. Tako se spominju i visoke otpremnine kod osoba koje izgube posao. To djeluje na ne učinkovito zadržavanje zaposlenih u poduzeću, jer se poslodavcu više isplati zadržati osobu na poslu i isplaćivati nisku plaću, nego isplatiti visoku svotu otpremnine. Stoga je i mobilnost radne snage znatno sužena.

Preslojeviti socijalni sustav omogućava poticanje na rano umirovljenje, a sa druge strane dinamika plaća na makroekonomskoj razini nije uopće usklađena sa makroekonomskim kretanjima.

Dugovi u gospodarstvu nisu riješeni „predstečajnom nagodobom“, a kao najNEzaštićeniji se spominju vjerovnici. Naime, oni su jedini koji na koncu plaćaju najvišu cijenu tim zakonom. Pravni sustav je OČAJNO ne učinkovit u sferi financijskog poslovanja.

Državna poduzeća su još uvijek pravno u povoljnijem položaju od privatnih. Sa druge strane, privatna poduzeća opstaju samo na tržištima na kojima imaju monopol. Sve to skupa ograničava razvitak tržišta u smislu jačanja konkuretnosti, ali i rasta BDP-a. S tim u vezi je i niska konkuretnost na vanjskom tržištu.

Monopolni položaj na nacionalnom tržištu ne potječe privatna poduzeća na izlazak na vanjsko tržište, gdje konkuretnost vrlo snažna. No, za EU su prevelika fiskalna opterećenja izvoznika dodatak u potpunosti sputava svaki mogućnost nastupa na tržištu EU.

Na koncu, povjerenstvo EU smatra kako je zdravstvo zasigurno najveći izvor budućih financijskih nestabilnosti. Naime, galopirajući rast dugova zdravstva zahtijevaju bilo kako svoje pokriće, a cijelokuni financijski sustav to jednostavno više nije u stanju. Država sa druge strane ne poduzima NIKAKVE mjere za obuzdavanje rasta troškova zdravstva.

Dakle, ovo su zaključci povjerenstva EU o gospodarskom stanju Hrvatske. Ako se dobro pogleda sve gore navedeno, može se reći kako je doista realno ocjenjeno stanje hrvatskog gospodarstva. Problemi su više nego OGROMNI! Jasno je i da je sadašnja vlada, ali i one prijašnje profućkali ne samo povjerenje, nego i vrijeme za koje su mogli djelovati i poboljšati sveopće gospodarsko stanje.

Neminovno nam se nameće pitanje, pa imamo li onda razloga poput SDP-a „radovati“ se MOŽDA mogućem gospodarskom rastu od 0,3 posto?

Odgovor je vrlo jednostavan, trebamo se radovati jednako koliko i kad vidimo umilnu facu ministra Marasa!