Dr. Tihomir Janjiček: Uljanik i veseli bogataši Danko Končar i Ivan Jakovčić

„Bura“ oko brodogradilišta „Uljanik“ još se nije smirila u Hrvatskoj. Unatoč tomu što su hrvatske tiskovine, tv postaje i portali zašutjeli, ali „Uljanik“ nije riješen i zaplelo se sve oko Danka Končara.

 

PIŠE: Dr. Tihomir Janjiček

Kontroverzni „investitor“ Danko Končar glavni je „igrač“ čitave krize u „Uljaniku“ , a pomagač je Ivan Jakovčić.
Kako se do sada moglo doznati, brodogradilište „Uljanik“ zapalo je u ozbiljne financijske problem još prije nekoliko godina. Tada je zahtijevano od poslovodnog odbora „Uljanika“ uradak programa za restrukturiranje brodogradilišta. Upravo taj program trebao je napraviti Gianni Rossanda, predsjednik poslovodnog odbora koji je na to čelno mjesto došao još u travnju 2013 godine. Gospodin Rossanda je prije toga bio financijski direktor brodogradilišta i sproveo „uspješno“ privatizaciju „Uljanika“.

Tadašnje novinstvo, tv postaje, radio postaje i portali, posebice istarski, nisu ništa rekli o vlasničkoj strukturi „Uljanika“ nakon privatizacije! Samo se nastojalo istaći kako je brodogradilište „Uljanik“ u vlasništvu „radničke klase“ iz redova zaposlenika u omjeru od 46,2%. Nije se spominjao Danko Končar, te njegov udio u ukupnom vlasništvu. Država je od tada imala 25% vlasništva dionica „Uljanika“. Dakle, Danko Končar je tada preuzeo 18% vlasništva brodogradilišta.

Prošlost Danka Končara je NAMJERNO prešućena i još se prešućivan u hrvatskoj javnosti! Poslovna karijera Danka Končara je isprepletena stalnim financijskim malverzacijama i aferama.  Danko Končar ima podeblji kriminalni policijski dosje još iz 1977 godine u bivšoj državi. Tada je osuđen na 12 zatvora zbog financijskih malverzacija. Odslužio je u Lepoglavi nešto manje od 9 godina robije. Nakon odsluženja kazne i puštanja na slobodu, Danko ubrzo odlazi u Južnoafričku republiku, pa potom prelazi u Austriju i onda u Njemačku. Tamo je bio manje više samo zaposlenik i nije stekao neko bogatstvo.

Pred početka Domovinskog rata Danko Končar odlazi u Rusiju i tamo postaje bogataš. Naravno, bogatstvo se nikada ne stječe radom, već poslovima koji u najmanju ruku nisu do kraja čisti! U Rusiji Danko je opet imao financijske malverzacije i od tada postaje bogataš. Izigrao je Sergeja Gilvargoma, vlasnika tvornice željeznih legura, tako što mu je ne opravdano uvećao već ugovorene cijene ruda. Tako Danko Končar postaje bogat! Kako je uspio izigrati Sergeja ne treba puno dvojiti, jer je svakome jasno kako se kriminal sprovodi.

Stečenim novcem Danko Končar kupuje dionice „Samancor“ ruske tvrtke za obradu ruda. Cjelokupno pranje novca izveo je preko svoje off shore tvrtke “Kermas”, registrirane 2004 godine na Djevičanskim otocima. Gdje bi drugdje bila registrirana njegova tvrtka nego na teritoriju gdje se nikomu ne plaća nikakav porez. Isplaćeni iznos bio je $469 MILIJUNA. Inače, nad Dankom Končarom „tajni“ poslovni prijatelji diljem Europe i Svijeta neprekidno bdiju,  kako je sam Danko to rekao.

Danko Končar je i dan danas upleten u financijske malverzacije tko vlasnik i jedan od glavnih ravnatelja tvrtke „Afarak“. Izvidi zbog utaje poreza u Finskoj, otkrili su više stvari o poslovnom ponašanju Danka Končara. Prvo se ustanovilo kako Danko Končar posjeduje više off shore tvrtki registriranih po zemljama koje se smatraju najpogodnijim za utaju poreza, baš kako je to slučaj s Djevičanskim otocima. Financijski izvidi potvrdili su i utaje poreza, pa je Danko končar dobio sudskim pravorijekom u Finskoj platiti kaznu od €50 milijuna.

„Afarak“ tvrtka nekada je bila finska tvrtka poznata kao „Ruukki“ grupa. U vlasničkoj strukturi „Afarak“ tvrtke stanoviti je broj malih dioničara, a to su uglavnom zaposlenici te tvrtke. Izvidi financijske policije Finske su pokazali kako je Danko Končar  ponudio otkup „Ruukki“ dionica malim dioničarima po cijeni koja je znatno iznad tržišne. Međutim, to nije učinio nakon što je njegova pounda bila prihvaćena! Danko posjeduje 40% dionica „Afarak“ tvrtke, a izvidi su pokazali kako posvoji i nekoliko „ne poznatih“ vlasnika paketa dionica!

U ime „nepoznatih“ dioničara Danko Končar također nastupa, pa tako upravlja i kontrolira 70% dionica „Afarak“ grupe. Naravno, svatko će se zapitati zašto bi netko od vlasnika dionica neke tvrtke skrivao svoj identitet u potpunosti!? Očito je identitet tih osoba vezan s raznim kriminalom diljem svijeta, a sjedište svog mafijaškog kriminala u svijetu je danas Moskva! Svi ti najveći mafijaši i kriminalci su Rusi, bivši zaposlenici KGB-a i izravno vezani s bivšim šefom KGB-a Putinom i on je njihov glavni šef. Očito je dakle, Danko Končar je ulagač i svojeg novca i novca ruske mafije u tvrtkama diljem EU i svijeta, a sve je pod imenom Danka Končara. Trebali više bilo komu reći kako su danas najveći ruski bogataši šefovi ruskog FSB-a!

O Danku Končaru ću ovom prigodom stati, mada bih o njegovu „poslovanju“ mogao napisati roman ne manji od „Ana Karenjina“! Dakle, rezimirajmo na kratko Danka Končara, definitivno je osoba koja je na krajnje smutljiv način postala bogata i njegove „muljaže“ nisu nikad dovršene i traju i dan danas. Praktično nema tog posla u kojem Danko Končar nije bio optuživan za prijevare i malverzacije i nema suda u Europi i svijetu gdje se ne pojavljuje ime Danka Končara.

U Hrvatskoj se Danko Končar pojavljuje 2006 godine kao bogati investitor. Naravno, pojava Danka Končara i u Hrvatskoj je bilo s aferom. Tako je već 2010 godine Danko podnio tužbeni zahtjev protiv svoje direktorice Vinke Cetinski, jer je navodno za tvrtku „Afarak“ kupovala nekretnine diljem Istre po višestruko višoj cijeni od tržišne cijene. Razlika u cijeni je najvjerojatnije poslije raspodijeljena između vlasnika nekretnine i direktorice Cetinski. „Siroti“ Danko je skoro bio izigran na isti način kao je i sam Danko izigrao nekad Sergeja i sebe obogatio! Bilo kako bilo na hrvatskom sudištu Danko je dobio spor.

Danko je u Hrvatskoj nastojao kupovati PROPALA brodogradilišta! Ne treba dvojiti zašto, jer praktično sva brodogradilišta u Hrvatskoj su locirana na prestižnim dijelovima hrvatske obale i pogodni su za izgradnju turističkih apartmana i hotela. Pokušaj kupnje nekoliko brodogradilišta za Danka nije baš bio uspješan, ali je na koncu ipak kupio „Brodotrogir“. Danas znamo da je 2013 godine kupio i 18% dionica „Uljanika“. Time je Danko posto praktično jedini koji je uložio novac u to već davno propalo brodogradilište.

Gianni Rossando je novcem Danka Končara financijski „stabilizirao“ brodogradilište „Uljanik“, točnije rečeno pokrio novčane dubioze iz poslovanja „Uljanika“. „Radnička klasa“ kao dio vlasničke strukture „Uljanika“ je očito svojim novcem djelomice isplatila državu za njezin vlasnički udio! Separatistima iz IDS-a posebice je odgovaralo u izguravanju države Hrvatske iz Istre i njezina Brodogradilišta. Novac Danka Končara dosita bio je jedini novac koji je ušao i ostao u brodogradilištu, pa se temeljem tog novca onda i pravio „SOUR“ s brodogradilištem „3 Maj“ iz Rijeke. „Financijsko čudo“ iz „Uljanika“ bio je motiv upravi „3 Maj“ iz Rijeke spetljati se sa „Uljanikom“. Druga je stvar, što je Danko Končar doista želio s upetljavanjem „3 Maja“ No, „Uljanik“ je nastavio praviti financijski gubitak kao i uvijek, pa i nakon „stabiliziranja“!

Važno je naznačiti ugovorne stavke o dokapitalizaciji „Uljanika“!, Danko Končar je prigodom kupnje 18% dionica „Uljanika“ zatražio promjenu lokacije brodogradilišta, kao dio programa restrukturiranja i to je dosita ušlo u ugovor i potpisano. Prenamjenu određenog zemljišta, ili promjena lokacije neku tvrtke može učiniti samo Župan i Gradonačelnik, odnosno županija i grad i nitko drugi. Oni su jedini koji skrbe o prostornim planovima, a tada je Župan Istarske Županije bio Ivan Jakovčić.

Ondašnji Župan Ivan Jakovčić nakon potpisanog ugovora, napušta 2013 godine dužnost Župana, te postaje zastupnikom u EU parlamentu, gdje zastupa svoj osobni interes lagodnog života. Dakle, sve se odigralo točno u trenutku kada je Danko Končar sklopio ugovor o otkupu 18% dionica Uljanika uz ugovoreni uvjet o promjeni lokacije „Uljanika“! Promjena lokacije brodogradilišta „Uljanik“ u stvarnosti je trebala biti „FINANCIJSKA LIKVIDACIJA“.

Te iste 2013 godine izrađen je bio i predstavljen PROPALI „program restrukturiranja“ brodogradilišta, a načinio ga je sam Rossanda. Kako bi Danko zajamčio izvršenje ugovorne obveze uprave „Uljanika“ o „preseljenju“ brodogradilišta na neku drugu lokaciju, Danko uhljebljuje Ivana Jakovčića za člana nadzornog odbora „Afarak“ grupe.

„Mali od kužine“, Valter Flego, postaje novi Župan te iste 2013 godine, ali Župan „na mobitel“! Drugim riječima, jednako kako je to bio slučaj nekad s Jadrankom Kosor kao premijerkom i Ivom Sanaderom.

Dakle, sumirano rečeno unatoč tome što Danko Končar posjeduje „samo“ tih 18% dionica „Uljanika“, on doista upravlja „Uljanikom“, baš kako je to učinio i s tvrtkom „Afarak“ u Finskoj!

Državu Hrvatsku nakon izvršene privatizacije „Uljanika“, više nije ni zanimalo brodogradilište i tako je i danas. Državno vlasništvo je tek 25% dionica i to je samo tek sljedništvo dioničke baštine iz doba komunizma. Mali dioničari koje su predstavljali Kutlača i sindikalac Šverko su u nadzornom odboru bili doista tek uhljebi koji su predstavljali sami sebe za dobre novce!

„Zaplet“ nastaje onda kada su novci Danka Končara potrošeni, a „Uljanik“ je nastavio poslovati s novčanim gubitkom! Naravno, Danko nije ni očekivao niti želio uspjeh Rossanodovog plana restrukturiranja „Uljanika“, a ni sam Rossando nije ni pravio uspješan plan restrukturiranja. Trebali su i „Uljanik“ i „3 maj“ jednostavno propasti, jer je to bio jedini način da se Danko Končar dokopa SKUPOCJENIH zemljišta na kojima su se nalazila oba brodogradilišta i u Puli i Rijeci.

Brodogradilište „Uljanik“ je DAVNO propustilo svoj „posljednji brod“ za restrukturiranje. Kada se kaže „restrukturiranje“ tu se onda prije svega uvijek misli na dvije stvari, jedna je promjena vrsta robe koja se proizvodi i druga je smanjenje broja zaposlenika. Kada se ulazi u proizvodnju neke nove robe, uvijek je potrebno određeno vrijeme dok se ostvari uspjeh na tržištu. Zbog sporosti nadolazećeg financijskog uspjeha, ne mogu se odmah zadržati svi zaposlenici tvrtke, jer su ipak samo trošak.

Smanjenje broja zaposlenika je „bogohulni“ zahtjev u Hrvatskoj koji se nikada ne smije postaviti na stol. Stoga je svako restrukturiranje bez tog čimbenika „trla baba lan da joj prođe dan“! Hrvatska i Hrvati radije žele propast cijele tvrtke, nego smanjenje broja zaposlenika. Gianni Rossando je svojim vođenjem „Uljanika“ već davno to brodogradilište financijski pokopao svjesno i po narudžbi samog Danka! Ugovarao je proizvodnju brodova s programiranim gubitkom. Neki „novi“ program restrukturiranja više nije mogućno ni napraviti ni sprovesti!

Premijera Plenkovića u suštini niti NE zanima „Uljanik“! IDS na čelu s Jakovčićem je DOVEO Danka Končara u „Uljanik“ i omogućio mu likvidaciju „Uljanika“ i pravo posjeda zemljišta lokacije samog brodogradilišta! Danko je to platio vlastitim novcem, kor tobožnju „privatizaciju“ brodogradilišta „Uljanik“. „Restrukturiranje“ je propalo, jer se bankrot i želio i namjerno učinio u „Uljaniku“.

Ono što je ipak problem za Plenkovića to su sami zaposlenici! Oni su socijalna odgovornost koju ne može izbjeći niti jedan premijer pa ni Plenković! Međutim, to će biti riješeno odlaskom zaposlenika iz „Uljanika“ u druge zemlje EU.

Što će biti s Flegom i Jakovčićem je pitanje koje se samo nameće. Ako se dovrši propast „Uljanika“ kako je planirano, bit će veseli bogataši. Ako se to ne dogodi, onda će obojica morati dobro paziti dok se voze u svojim skupocjenim automobilima po „istarskom ipsilonu“, jer tamo je već jako puno ljudi „stradalo“!