“Načelno smo dogovorili ono što smo pregovarali u sedmom mjesecu, da ćemo to sada predložiti premijeru da se prihvati, vjerujem da će to biti sada riješeno”, kazao je ministar Kujundžić u trenucima kad je s predstavnicima reprezentativnih zdravstvenih sindikata kretao prema Banskim dvorima na sastanak s premijerom Plenkovićem.
PIŠE: Dr. Trpimir Goluža/Foto:pxll
Pri tome je vjerojatno imao gorak okus u ustima jer sigurno nije zaboravio da je „ono što je pregovarao u sedmom mjesecu“ i parafirao već bio predložio premijeru, koji taj parafirani dogovor nije prihvatio.
Ovaj je put ministar, čiji samostalni paraf dokazano ništa ne znači, po izravnim nadzorom premijera Plenkovića u Banskim dvorima u nazočnosti novinara i kamera parafirao dodatak Granskom kolektivnom ugovoru (GKU) za zdravstvo i zdravstveno osiguranje. Dodatkom GKU radnicima u zdravstvu je povećan dodatak na plaće. Tri posto na uvjete rada za sve zaposlenike u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju te četiri posto na odgovornost za zdravstvene i nezdravstvene radnike koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja.
Predstavnici reprezentativnih zdravstvenih sindikata, po parafiranju dodatka GKU, dali su do znanja koliko drže do nazočnosti premijera. Predsjednica Strukovnog sindikata medicinskih sestara i medicinskih tehničara Brankica Grgurić izjavila je da im je potpora predsjednika Vlade jamstvo da će ovoga puta dodatak GKU o povećanju plaća biti potpisan. Predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Stjepan Topolnjak zahvalio je premijeru Plenkoviću što je uvidio da parafirano povećanje plaća iz srpnja nije bila greška, već da je to potreba u zdravstvenom sustavu. Zaključio je da ne sumnja da će ovo što je parafirano biti i potpisano. Neugodna senzacija postparafnog stresnog poremećaja osjećala se u zraku. Iako ministra Kujundžića nisu spomenuli, svima je bilo jasno koliko ga ozbiljno doživljavaju.
Zdravom razumu neshvatljivo je kako Vladi RH sredinom rujna može biti prihvatljivo isto ono što joj je, prije manje od mjesec i pol dana, na samom kraju srpnja u istovjetnim makroekonomskim prilikama, bilo potpuno neprihvatljivo pa čak i pod cijenu socijalnog bunta. Iako se u našem društvu, a poglavito u zdravstvu, često događaju zdravorazumski nepojmljive situacije, ovaj paradoks potvrđuje osnovanu sumnju o postojanju ozbiljnog nesuglasja pa čak i osobnog animoziteta između premijera i ministra zdravstva.
Navodno isti egzistira od zadnje rekonstrukcije Vlade, kad je ministar isključivo zbog ucjene i prijetnji neposluhom u Saboru zadržao svoju funkciju. “Novi Plenkovićev ministar zdravstva” navodno je već počeo dobivati čestitke na izboru u Vladu, ali ministar koji sam sebe naziva seljakom matanovskim je manevrom uspio sačuvati svoju fotelju.
Srpanjsko poniženje koje je, poništavanjem i povlačenjem parafiranog sporazuma, ministar Kujundžić doživio od premijera Plenkovića, velikoj većini časnih ljudi bilo bi dostatno za podnošenje neopozive ostavke. No, očito da postoje neki viši interesi zbog kojih su rijetki spremni trpjeti i najveća poniženja.
U situaciji kad su mnogi zdravstveni radnici gotovo svakodnevno izloženi brojnim ponudama za rad u inozemstvu, pri čemu im se nude višestruko viša primanja i bolji uvjeti rada i života, povećanje plaće od 7% djeluje kao da pokušaj da poprilično gladnog čovjeka nahranite malom giricom.
Nova povišica konkretno znači povećanje mjesečnih primanja medicinskim sestrama u iznosu od par stotina kuna, a liječnicima od više stotina kuna. Iluzorno je očekivati da će dogovoreno povećanje plaće presudno utjecati da zdravstveni radnici, koji dvoje između odlaska u inozemstvo i ostanka u Hrvatskoj, ipak ostanu u Hrvatskoj.
Toga je svjestan i ministar Kujundžić, koji na pitanje može li ovaj dogovor smanjiti odlazak liječnika i medicinskih sestara u inozemstvo, odgovara: “Po samoj količini novca ne može se smanjiti njihov odlazak. No po pokazivanju poštovanja Vlade prema onima koji rade i koji nose taj teret, mnogi koji su razmišljali o odlasku, ostat će”. Eto, prema ministru su: nametanje protuzakonite satnice prekovremenog rada, nekorektno obračunavanje vrijednosti prekovremena rada, isključenost i obespravljenost u socijalnom dijalogu zapravo “pokazivanje poštovanja Vlade prema onima koji rade” i jamac su njihova ostanka u Hrvatskoj. Za razliku od ministra značajna većina “onih koji rade”, to ne doživljavaju kao “pokazivanje poštovanja Vlade” već kao izraz teškog nepoštivanja, omalovažavanja, degradiranja i podcjenjivanja liječnika i liječničkog zvanja. Između ostalog zato i odlaze iz Hrvatske.
Izgleda da Kujundžić nije primijetio da u Banskim dvorima na parafiranju dodatka GKU nije bilo predstavnika liječnika. Liječnicima je u Hrvatskoj zakonom onemogućeno da o svojim radnim pravima i obvezama pregovaraju s Vladom RH.
To za nas čine medicinske sestre i nezdravstveni radnici u zdravstvu. Takvom apsurdu kumovao je kolega liječnik Mirando Mrsić, a održava ga kolega liječnik Milan Kujundžić
. Prvi je osmislio i u praksu implementirao diskriminirajući Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata, kojim su liječnici potjerani od pregovaračkog stola. Drugi već tri godine ne želi, ne može ili ne zna naći način da ukine, onemogući ili zabrani takvu diskriminaciju. I nitko od onih koji odlučuju u našem društvu u tome ne vidi ozbiljan problem koji bi trebalo promptno riješiti.
Predsjednici i predsjednica tri krovne hrvatske liječničke udruge: Komore, Sindikata i Zbora nedavno su potpisali „Rujansku izjavu o hrvatskom liječništvu i statusu zdravstva“ u kojoj su se optimistično usuglasili i upozorili Vladu da je „vrijeme nečinjenja isteklo“. Izražavajući ozbiljnu i duboku zabrinutost zbog stanja hrvatskog liječništva i održivosti hrvatskog zdravstvenog sustava, odlučno su zatražili od Vlade Republike Hrvatske da odmah započne proces izrade i donošenja Zakona o plaćama liječnika ili strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike.
U najkraćem mogućem roku zahtijevaju izravni sastanak s premijerom po unaprijed definiranim točkama dnevnog reda. I oni, poput predstavnika reprezentativnih sindikata u zdravstvu, svog resornog ministra ne doživljavaju relevantnim sugovornikom već se obraćaju premijeru. Čini se da je i njima jasno da je ministar zdravstva beznačajan čimbenik u procesu donošenja krucijalnih odluka u zdravstvu. Možda baš zato i ne zahtijevaju njegovu smjenu već ga kao počasnog gosta pozivaju na svoje skupove na kojima se s njim, s osmijehom na licu, fotografiraju i srdačno mu plješću na njegova prazna obećanja i kronično nečinjenje.
Pretpostavljam da su liječničke staleške vođe uvjereni da će sad, nakon “isteklog vremena nečinjenja”, uslijediti vrijeme činjenja. Zdravstvena renesansa donošenja konkretnih mjera za očuvanje funkcionalnosti hrvatskog zdravstvenog sustava i primjereno pozicionranje liječnika u društvu. Možda su zato i tako krotki i ponizni u “Rujanskoj izjavi” pa ne najavljuju konkretne mjere i postupke ako se “vrijeme nečinjenja” ipak i dalje nastavi.
Poznavajući način funkcioniranja i donošenja odluka u hrvatskom društvu, iznenađuje me optimizam potpisnika Rujanske izjave. U Hrvatskoj se vrlo rijetko odluke donose isključivo na osnovu argumenata i činjenica, dobrih iskustava i međunarodnih uzusa, a bez dodatnog pritiska zainteresiranih strana. Sve dok su vladajući uvjereni da im se nečinjenjem ne ugrožava pozicija na vlasti, oni i dalje neće provoditi prijeko potrebne reforme. Upravo zato vrijeme nečinjenja još uvijek nije isteklo. Ono i dalje traje i trajat će onoliko dugo dok ga tiha većina bude tolerirala.
Stockholmski sindrom je znanstveni fenomen kojeg obilježava stvaranje jake emocionalne veze, osjećaja povjerenja i identifikacije žrtve s vlastitim zlostavljačem. Žrtva do te mjere postaje ovisna o svom zlostavljaču da se ni pod koju cijenu ne želi odvojiti od njega, što na kraju uzrokuje fatalni ishod.
Je li i odnos liječničke vrhuške s aktualnim ministrom zdravstva posljedica takvog nesvjesnog i neracionalnog stanja ili je prvenstveno izraz itekako racionalne brige za zadržavanjem vlastite pozicije i svih pogodnosti koje ona sa sobom donosi?
Neovisno o razlozima ovakvog odnosa, za prosperitet hrvatskog zdravstva, primjerenu društvenu pozicioniranost liječnika i dobru zdravstvenu perspektivu svih hrvatskih građana nužno je čim prije prekinuti ovu nakaradnu simbiozu.
U protivnom ćemo svi, kad budemo u zdravstvenoj potrebi, osjetiti posljedice politike kroničnog nečinjenja u zdravstvu. No tad će biti prekasno da učinimo ovo što trebamo učiniti već danas.
Foto:pxll
