Prije svega, apsurdno je što se Zoran Milanović uopće kandidirao za ikoju političku funkciju u Hrvatskoj, nakon niza onih suludih nebuloza kojima je izvrgnuo “građane i građanke” Hrvatske tijekom svog predugog premijerskog mandata.
Apsurdnije od toga je činjenica da se isti kandidira za mjesto predsjednika iste te države koju je nizom katastrofalnih zakonskih rješenja skoro zavio u crno.
Predsjednička funkcija je vrlo vidljiva politička funkcija. Možda nije odlučujuća, ali je nadahnjujuća, inspirativna, može utjecati na globalne političke trendove, društveno mnijenje i slično.
Sama pomisao na to da bi Milanović kao predsjednik RH mogao započeti s inicijativom, primjerice, regionalnog okupljanja po ključu “tko nas bre zavadi”, u meni izaziva iskrenu jezu.
Ne zato što mrzim ikoga iz neke naše političke prošlosti, već stoga što bilateralne i diplomatske odnose s nekima tek treba jasno definirati, jer su tek sada nastali uvjeti za to.
Kada govorimo o kandidacijskim programima, Milanovićev zapravo nismo vidjeli, no dovoljno je sjetiti se svega onoga što je izvodio s pozicije premijera, jer to je njegova osnovna politička legitimacija.
Škorini glasači jesu revoltirani, možda se osjećamo i izigranima, razočaranima, i to su snažni pokretači za promjene na lokalnim razinama ili na nadolazećim parlamentarnim izborima. Očito će biti opcija i osobno me to veseli.
No danas, danas moramo biti mudri i staloženi.
Aktualna predsjednica ima svoje mane, ali nije učinila tolike greške da bismo sami sebe kaznili s pet godina Milanovića!
Ona je možda najviše razočarala nedovoljnim činjenjem, ali ne i činjenjem političkih katastrofa. S druge strane, upravo to ćemo dobiti bude li nam Milanović šef na Pantovčaku.
Osobno ljude ne gledam kroz članstvo u stranci, politika me obilježila i u moj život donijela mnogo negativnih emocija. Ne sviđa mi se trenutna politička partijska realnost: dualnost, i oduševljena sam trećom opcijom. Međutim, 5. siječnja ipak ne biramo između tri kandidata. Samo ih je dvoje.
Izaberimo kandidata koji može biti i melankoličan i raspjevan, ali suvisao u ideji Hrvatske. Alternativa je politički, društveni i svjetonazorski kaos i produžetak života neokomunističke radikalne scene koja je konačno nakon dugih 30 godina pokazala posustajanje. Barem podržimo svojim glasom taj trend.
Imidže Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović stvaraju mediji i tzv. analitičari javnog mnijenja, koji tradicionalno nisu skloni ikojim domoljubnim opcijama.
Nekim čudom Milanovića se uopće ne detektora na osobnoj razini, nema komentara o tome je li zgodan ili nije, debeli ili mršav, gdje se i kako hrani i vježba li, ima li psa ili mačku….oko njega je zatvoren informacijski krug.
Nemojmo same sebe osuditi na otkrivanje ovih istina idućih pet godina, jer joga bi mogla postati samo lijepa predsjednička uspomena.
Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić/Foto:press
