Upoznao sam ga u glasovitoj HDZ-ovoj baraci u Savskoj, u vrijeme priprema za prve demokratske izbore u Hrvatskoj, u rano proljeće 1990.
Vedrina njegova pogleda i osmijeh koji mu nije silazio s lica nisu odavali da je riječ o čovjeku koji je tek prije nekoliko mjeseci izišao s izdržavanja četrnaestogodišnje robije na koju ga je, bez ikakvih dokaza o bilo kakvoj krivnji, osudila zločinačka koministička vlast.
Pobjedivši premoćno na izborima, uskoro smo se, kao zastupnici, našli u prvom demokratski izabranom Hrvatskom saboru koji je udario temelje suvremene i suverene Hrvatske.
Odmah nekako nakon konstituiranja Hrvatskog sabora, u ljeto 1990., posjetio me, zajedno sa svojom suprugom Jadrankom, u mojoj kući u Biogradu na Moru koja će nepunu godinu kasnije, u travnju 1991., kao prva u Hrvatskoj, biti minirana i gotovo sasvim razrušena.
Za tog našeg susreta, s ponosom, mi je govorio o svom kruševljanskom porijeklu.
Njegove rasprave u Hrvatskom saboru bile su podjednako mudre i emotivne. Ono što me posebno fasciniralo bila je, s obzirom na njegovo četrnaestogodišnje robijaško iskustvo, odsutnost bilo kakve gorčine a kamo li mržnje u njegovu govoru.
Njegovo zastupničko mjesto u Sabornici, u prvom sazivu, nalazilo se u neposrednoj blizini mjesta na kojem je sjedio šef Partije Ivica Račan, onaj isti Račan čija je komunistička karijera eksplodirala upravo za najžešćih i najmasovnijih progona hrvatskih domoljuba, nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Kako se, preko noći, iz komunističkog progonitelja prometnuo u „najvećeg“ demokrata, bili smo često u Hrvatskom saboru prisiljeni slušati njegove, Račanove poduke o demokraciji.
Za jedne od njegovih, Račanovih, poduka o demokraciji i toleranciji, pogled mi se zaustavio na Đurinu licu, koji je, kao što rekoh, sjedio na korak dva od njega. Đurino lice bilo je posve mirno.
Slušao je, sa začuđujućim strpljenjem kako mu njegov negdašnji progonitelj, čiji ga je režim, posve, ali posve, nevina na četrnaest godina utamničio u Staroj Gradišci drži prodiku o demokraciji. Pomislio sam: Bože, jedan od najistaknutijih komunističkih progonitelja podučava demokraciji jednu od najvećih komunističkih žrtava, a ta žrtva, Đuro, tu poduku stoički sluša. Bio je to za mene jedan od potresnijih prizora kojemu sam svjedočio u svom zastupničkom stažu.
Za našeg gotovo petnaestogodišnjeg druženja, proveo sam mnoge sate u razgovoru s njim.Jedna od najistaknutijih njegovih osobina bila je krajnja iskrenost. Sjećam se jednom prilikom rekao mi je:
“Vidiš, ja bih se sad mogao hvaliti kako sam u komunizmu radio herojska djela s ciljem rušenja Jugoslavije, da sam postavljao bombe, sudjelovao u osnivanju nekakve tajne hrvatske vojske i sve ostalo za što su me optužili i osudili na četnaest godina teške robije. Ali ne želim izigravati nikakvu junačinu jer ništa od toga nisam činio.” Rijetke li skromnosti i iskrenosti, pomislio sam.
Duge godine robije nisu u njemu uspjele slomiti vedrinu duha, pomalo bećarski smisao za šalu i istinsku pjesničku mekoću.
Neposredno nakon Bljeska, bio mi je „turističkim vodičem“ po kaznionici u Staroj Gradišci u kojoj je proveo mučne robijaške godine. Vodio me u svoju negdašnju spavaonicu te u zastrašujuće podrumske odaje u koje su smještali one od kojih ne bi uspijevali ishoditi priznanje tobožnje krivnje.
U tim podrumskim prostorijama uvijek, pa i tad kad smo ih mi posjetili bilo je vode do iznad pojasa. Strpali bi komunistički zlodusi i zločinci zatvorenika u tu vodu i ne bi ga puštali iz nje dok ne bi priznali izmišljenu krivnju. Osim hladnoće, pripovijedao mi je Đuro, boravak u toj vodi, do iznad pojasa, bio utoliko strašniji jer je onemogućavao i trenutak sna.
Naime čim bi, nakon više dana i noći provedenih u toj vodi, zatvorenik klonuo, glava bi mu se našla pod vodom i morao je ustati. Mučili su tako mnoge, pa i Đuru, do krajnje iscrpljenosti i posve halucinantnih stanaja.
Pričao mi je, dok smo obilazili grozomorne odaje starogradiške robijašnice, i o mnogim drugim zastrašujućim oblicima mučenja i zlostavljanja kojima je bio izložen. Sve se to zbivalo u vrijeme dok je Račanova komunistička karijera, zahvaljujući njegovu revnom i marljivom sudjelovanju u režimskim progonima napredovala vrtoglavom brzinom. I onda, petnaestak godina kasnije, Đuro mirno i stoički sluša Račanove poduke o demokraciji. O romanopisci, o scenaristi, o redatelji … gdje ste?!
Mnogo veća od same duge robije, bila je Đurina bol i tuga koje je dijelio sa svojom Jadrankom, nad činjenicom da nisu mogli imatri djecu. Bila je to samo jedna od okrutnih posljedica mučenja kojima su ga izlagali komunistički zločinci. Kad god bi se našao u društvu s Jadrankom i Đurom spomenuli bi tu svoju pretešku bol i njihove bi riječi utihnule u bolnim i potresnim jecajima i suzama.
Dragi moj Đuro, dok zapisujem ove riječi, nakon vijesti o tvom odlasku, oživljavaju mi u mislima i sjećanjima slike tragedije koju si, posve nevin proživio, ali i tvoji zanosi i ushiti u danima uspostave slobodne Hrvatske, u čemu si na najaktivniji mogući način sudjelovao, teško mi je i samom suspregnuti suze.
Tvoj život i sve tvoje uzničke patnje stopile su se s nepreglednom niskom hrvatskih uznika i heroja kroz dugu hrvatsku uzničku i patničku prošlost.
Neka te, dragi Đuro, dobri Bog, u vječnosti, nagradi za svaku tvoju patnju, za svaku tvoju bol, za svaku tugu, žrtvu i muku a tvojoj Jadranki podari utjehu i ispuni je ponosom što je svoj život provela s tako velikim čovjekom kakav si uistinu bio.
Počivao u miru Božjem!
Drago Krpina, Biograd na Moru, 17. kolovoza, 2023.
