Bila je to neka emisija Nove tv. Jedna od onih gdje su gostovale razne bitange. Te večeri je gostovao ON, a jedna od tema je bila tužna sudbina Jovanke Broz kojoj je ostala golema kućetina za koju ne može plaćati režije jer joj je mirovina mala a vlast u Srbiji nije baš briga za nekadašnju prvu damu, prvi najširi osmjeh i prvi višak zubiju i bjeline koja je zaslijepljivala.
On samo što se nije ustao, rasprsatio, pokidao dugmiće, dok bi ostali gosti panično stavljali ruke pred oči da ih sačuvaju od projektila s košulje. Ipak nije tako postupio ali ja zagalamio” “dovedite mi tu Jovanku, ja ću joj kupiti stan u Zagrebu”. Još je održao neki kratki nerazumljivi simpozij..tipa “da je “ona čista u povijesnim istinama” što god to u boljševičkom rječniku značilo.
To da će neki polupismeni, makar porijeklom Duvnjak, reći za Jovanku da je “čista u povijesnim istinama” rijetko bi se tko okladio a da to nije izrečeno pod teškim mukama u milicijskim stanicama ili kazamatima. A kamoli pred kamerama, u “košulji plavoj” bez ikakve prisile.
I točno bi se tada čovjek okladio, da taj koji je to izjavio, neće smjeti proći Tomislavgradom, osim po gluhoj noći kad nema “žive duše” i to u kaputu visoko podignutih kragni. Ali ne. Desetak godina kasnije on isti je proglašen nešto kao “Ponos Tomislavgrada“, u društvu u kojem se našla i jedna majka koja je donirala organe svoje umrle djevojčice koju je automobilom pokosio neki manijak i tako spasila mnoge živote o čemu su javljali svi hrvatski mediji.
Što u takvom društvu ima raditi jedna moralna vucibatina poput glavnog lika iz ove priče nikome normalnom i čestitom nije jasno.
U međuvremenu između njegovog javnog nuđenja za Jovankinog mecenu i proglašenja za “Ponos Tomislavgrada” kršio je sve ljudske i pravne zakone. Kurvao se, prijetio, reketario, “proklinjao na Božić”, lihvario lagao.
Normalan čovjek bi pomislio ovaj ne može postati ni ponos gradića na meksičko-američkoj granici, gdje je gradonačelnik ujedno i narko bos, a kamoli provincijskog patrijarhalnog mjestašceta na granici Hercegovine i Bosne. Radio je sve ono od čega su nas odgovarale naše babe i majke uz upadice ” nedaj Bože” ili “nemoj sinko”. Radio je sve suprotno onome što su nas učili pratri.
Ali dođu takva vremena ( da ne citiram Andrića “… kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati” ) kad sve nakaradno i nemoralno postane poželjno. Pa se može lako dogoditi da gospodin prošeće na tronošcu na Sv Nikolu u Duvnu, usred mase k’o Džo Amerikanac, otpozdravlja puku, izbaci zlatni zub a matere šudarom brišu suze i govore “sritne li majke koja ga rodila” gurkajuć kćeri da se pokažu kad bude prolazio mimo njih.
Oko njega pak zavijaju trube, uvijaju se trbušne plesačice uz istovremenu dreku i zavijanje cajki a ON, gol do pasa, na tronošcu, drži u jednoj ruci košulju a drugom trpa eure u dekolte nekoj sisatoj pevaljci.
Duvanjska udbina nije nije ona Udbina iz narodne pjesme, to je ‘Udba kao naša sudba’, davna krilatica već pomalo izlizana ali još uvijek aktualna. Duvanjska ‘Udbina’ je duvanjski ponos postala.
Da bi postao duvanjski ponos postoji puno preduvjeta, a ovo su samo neki: moraš se kurvat, reketarit, lihvarit, znat sve Partizanove i Zvezdine pjesme napamet, hvaliti Jugoslaviju na sva zvona, nuditi se kao mecena suprugama jugodikatatora koji su Duvno zavili u crno, kao jedini Hrvat gostovati u prime-timeu RTS-a, kidati košulje pred Lepom Brenom, izvoditi striptiz u aerodromskoj zgradi ostavši na kraju samo u čarapama i gaćicama s tigrastim uzorkom.
Nikad nas nisu to učili, mada su se izgleda vremena promjenila pa su i pravila izblijedila, poput stolica na stadionu “NK Tomislav” predhodno rashodovanih s Maksimira.
Pa kad sve to može, kad sve to prolazi, za neki sitniš ili krupniš svjedno, u zemanu kad je sve na prodaju, zašto i bivšeg urednika velikosrpskih Novosti a sada novinara Ivicu Đikića ne proglasiti ponosom Tomoslavgrada.
Da parafraziram jednu krilaticu s gay parade, jer nisu je oni džabe izrekli, “Duvno to može progutati”.
Ante Križić/Foto:Screenshot
