Emir Kusturica: Pa što je to Žeks učinio od Srbije?

U tekstu na portalu Iskra, kojem u opisu piše da su “Еlektronske novine Andrićgrada”, Emir Kusturica  piše o  moralnom sunovratu srpskog društva koje nastaje kao posljedica društvenih mreža i  dominanih medija u toj državi:

“Ubojica iz Mladenovca nije rođen u vrijeme Dreyfusa ili u vrijeme izgradnje Eiffelovog tornja. Kecmanović, monstruozni dječak ubojica iz OŠ “Ribnikar”, nije odrastao u Tunguziji, nije bio učenik neke škole u Ruandi gdje vladaju plemenske napetosti, pa je moguće da se međusobno ubijaju po nalogu trgovac iz Engleske ili Francuske, ali je odrastao u Srbiji.

U kojoj Srbiji? Ona koja je svoj autentični povijesni tijek zamijenila za tzv. kvantni skokovi, skokovi koji su u optičkom svijetu Željka Mitrovića Žeksa i ljudi koje on predstavlja bili nešto što je društvene modele podiglo na razine koje svi žele doseći. Svi žele biti bogati, svi žele biti slavni i svi žele biti vidljivi, što potvrđuju mreže koje su onima koje zovu nitko dale da budu netko.

Tu se, srećom, donekle pokazala duhovitost naših ljudi, ali se izravno odrazila na djecu kroz ono što je dostupno već u dobi od 11-12 godina. Od pornografije do izravnog jezika koji mladog čovjeka čini potpuno ranjivim.  Tako je intelektualna kamarila, u kojoj su i neki moji bivši prijatelji, objasnila da ubojstvo nema nikakve veze s televizijom i s onim iz čega ljudi crpe svoje komparativne vrijednosti.

Od svih reality showova najizraženiju univerzalnu vrijednost ima posljednji reality show Željka Mitrovića zvanog Žeks, koji je zapravo prijenos s televizije u pravi kazališni prostor, a odvija se na mjestu gdje je nekada  bilo prekrasno kino Odeon.

Dugo je taj kinematograf tražio kupca i našao ga upravo u onom koji je, poput Fellinijevog uzora, scenu natrpao ne samo beogradskom elitom koju su činili novinari, njihovi opsužitelji, davatelji intelektualnih usluga koje kasnije Milomir Marić pretvara u relativizaciju svega što govore.

Na taj nastup došli su svi koji su na to pristali. Nisam vidio cijelu stvar, ali sam vidio elemente i neku vrstu hrabrosti koja je potrebna kada čovjek napravi veliki potez. A veći potez može biti užasan ili može biti dobar. Doveo je na svoje boga koji se kretao između gostiju u tom nekadašnjem kinu, sada prostoru za Željkove mjuzikle.

Treba biti hrabar i donijeti boga među ljude, pa čak i ukloniti taj eho u njegovom glasu kao ideju u kojoj barem njegov glas ostaje dio neke mistike. Stoga demistificirani bog u redateljskom rukopisu Željka Mitrovića izgleda poput Djeda Mraza. Nedostaju mu samo novogodišnji darovi, ne i tvorac u kojeg vjerujemo, jer znanost nije mogla dokazati veliki prasak niti bilo što što nas vraća stotinama milijuna godina unatrag.

Može li znanost dokazati postanak svijeta, ne može, ali znanstvenici koji ne vjeruju u boga mogu reći ono što je blisko Željku Mitroviću, da je sve to prdež i da sve oko tog boga može biti kao Juvel Harari, može svaki čovjek je bog.

To božje oko postaje, da tako kažem, dio jedne mistične esencije života, koja, kad se razotkrije, onda dobijete onog Jacquesa, koji tamo na nekom slavlju, ako vam je žao, navuče. ..

Prije dvadesetak godina to bi bio prekršaj protiv javnog reda i mira, javni red i mir sada ne postoje, ali ima ogroman novac, ne znam kako se zaradio, valjda reklamom, a što sve ne , staviti boga na pozornicu. U predstavi koju sam gledao Bog čak pleše, lomi se u nekakav ritam. Ovo nas opet navodi na pomisao – bog koji pleše.

Je li Isus Krist plesao ne zna se, nema tragova, ali Jaxu ne trebaju tragovi, Jax radi što god hoće.
Što je tu najvažnije? Sve što znamo o Bogu napravio je kod kuće. Na svečanom otvorenju te svoje palače ili na proslavi elite, ili kako god se to zove, on hoda po vodi. Istini za volju, postoje neke velike kante, a mi koji se bavimo filmom znamo da pod vodom mogu biti ronioci, mogu biti praktični za hodanje, ali stvara se iluzija da Jacks hoda po vodi.

Stoga on ne iznosi izvan sfere religije ili religijske kulture ideju da je Isus Krist hodao po moru, ali on hoda po moru. U njegovoj izvedbi Djed Mraz je taj koji ima ugodan glas. Žeks preuzima sve atribute boga. Žeks prkosi gravitaciji, Žeks  živi izvan gravitacije.

Došli smo do toga da onaj tko skupi najveći broj pregleda, može biti i obična kurva, postane svjetski najviši nivo.

Pa što nam je Žeks učinio?

Doveli smo u pitanje sve što je bilo u našoj tradiciji. Ne samo folklor, tradicija, činjenica da smo zemlja onih koji su se borili na Ceru oslobađajući Kosovo 1912. godine, onih koji su krvarili u dva antifašistička pokreta. Došli smo do točke gdje naš glavni pogled na fikciju nije neki veliki pisac. Od nastanka Pinka i davanja šanse Žeksu  koji je na putu da postane sveti Žeks, mnogo je učinjeno na degradaciji čovjeka koja ide uz tehnološki napredak koji je zlorabio iz egoističnih razloga.

Emir Kusturica /Iskra