ENIGMA DP (6. dio) – Škoro je bio mamac

Škoro je vrhunski trgovac bio u svakoj političkoj epizodi, u onoj omladinskoj do devedesete, u onoj diplomatskoj devedesetih, u onoj posttuđmanovskoj kad je bio kandidat za gradonačelnika Osijeka i zastupnik u Saboru, a vrhunac njegovih trgovačkih postignuća je epizoda s Mario Radićem.

Na tako brižno, detaljno i sveobuhvatno pripreman projekt za munjeviti politički udar i preuzimanje značajnog udjela, ili čak najvažnijih resursa države, teško je bilo ostati nezainteresiran na vrlo širokom spektru ljudi u Hrvatskoj, od onih koji nikada ni u čemu nisu vidjeli dobro i uvijek su zagovarali novo, dok to novo ne dođe pa nastave zazivati još novije pljujući po dočekanom tražeći alibije za svoju beskorisnost preko ljudi koji imaju realnu svijest o nedostacima društva i države pa prirodno žele bolje, zatim ozbiljnih ljudi iz javnog i akademskog života, koji su znali kako postići napredak pa su čekali zgodnu i realnu priliku da se krene u tom pravcu bez pretjeranog straha od sramoćenja i debakla uz redikule, do mutikaša, lupeža i egzibicionista, koji su uvijek tu negdje oko događaja, njušeći vjetrove i čekajući ukrcavanje na vlak prema podijeli plijena.

Pevecovci i “energetičari” ovaj put umotani u zvuke tamburice i nacionalne boje, očito su tu disperziranost vidjeli kao priliku, ne kao problem, a jest i prilika za destabilizaciju postojeće moći, te još veći problem za izgradnju nove.

Škoru su temeljito pripremili percepcijski, ali niti je on, niti su oni očito imali znanje, čak ni elementarni interes za razumijevanje bitnih državno-političkih problema, što nije moguće prikriti u političkoj komunikaciji dugotrajnije naravi. Otud, uz još neka kontekstualna preklapanja okolnosti, relativan uspjeh na predsjedničkim izborima, pa samo pola godine kasnije strmoglavo urušavanje na parlamentarnim izborima, do potpunog kraha na zagrebačkim i lokalnim izborima, izuzev u nekim selima.

Pokušaj predstavljanja tih lomova uspjehom samo je pojačavao odbojnost sve većem broju ljudi i izazivao podsmijeh prema toj skupini i njihovim javnim besmislicama. Floskulama i neuvjerljivim izljevima tzv. domoljublja punim banalne patetike, moglo se okupiti na duže vrijeme samo vrlo usku i manje više zapuštenu strukturu, kojoj sam u ovom serijalu dao ime bujičari ili škoristi, a mogao sam mirne duše i indeksirani po indexu, kao antipodu s tzv. lijeve strane.

Indeksirani bi bili sadržajno, profilno i dijaloško-kulturološki potpuno vjerna istoznačnica kad ne bi bilo perceptivne i deklarativne svjetonazorske suprotnosti. Izraz bujičari je daleko najvjerniji i politološki najtočniji, jer je upravo Bujanec svojim autorskim profilom kroz 15 godina okupio tu strukturu i dao joj kakvu takvu strukturiranost i osjećaj smisla, dok je politički poštenije u ovom trenutku i s analitičkim povodom dati im ime škoristi po fenomenu javnog posrnuća političkog projekta pod imenom frontmena Škore u nevjerojatno kratkom vremenu, ali i zbog političke energije uložene i kanalizirane pod taj projektni kišobran.

Nitko naime nije unio u politički projekt toliko vlastite brižljivo njegovane prepoznatljivosti i prihvatljivosti na prvi pogled, kao Škoro, pa će vrlo vjerojatno ostati zapamćen kao simbol među brojnim, većinom beznačajnim, pokušajima političke prevare na tzv. desnici.

Jedina mu je ozbiljna konkurencija, ne Petrov i MOST, ne čak ni Hasanbegović, iako je ozbiljnija prevara, kako bi mnogi pomislili, nego Željka Markić. To ćemo također detaljno pojasniti i sadržajno analizirati kroz nekoliko njenih “inicijativa”, koje su sve bile pogubne zbog više ozbiljnih razloga, a mnoge će dobronamjerne ljude jako iznenaditi procjena i obrazloženje, da je vjerojatno ciljanim usmjeravanjem u pogrešan cilj nakupljene konzervativne i prokršćanske energije inicirane brutalnim pokušajem uvođenja pedofilije u školski odgoj i ćirilicom u Vukovaru kao detonatorom, zbog goleme razine prihvatljivosti na prvi pogled, referendum o braku na uvjerljivo prvom mjestu strateških promašaja, a vrlo vjerojatno slijedom kasnijih inicijativa, ne samo promašaja nego i pogubnih prevara. No o tome u slijedećim nastavcima o uzrocima desetljetnog desnog posrtanja.

Tko je god od ozbiljnijih ljudi, iz ove skupine koju sam u toj šarolikoj strukturi istaknuo kao ljude koji su u tom valu vidjeli priliku za ozbiljnu korekciju države a znali su kako to treba napraviti, sat vremena razgovarao sa Škorom o temeljnom sadržaju državnih politika, nakon prethodnog upoznavanja i načelnog razgovora o potrebi suradnje, mogao je posumnjati, a brzo i zaključiti da njega ta pitanja uopće ne zanimaju i da o njima ne zna ništa.

Škoristi se ne smiju i ne znaju pitati kako to da tolikog broja ljudi koji su u začecima predsjedničke kandidature podupirali Škoru ili ga bili spremni poduprijeti, nakon predsjedničkih izbora, ne samo da nije bilo uz njega i Radića, nego su počeli ozbiljno javno upozoravati na mutne i skrivene elemente te priče, pa i na priču u cjelini? Upravo ta nesuvislost strukture koju sam nazvao bujičarima i škoristima, to histerično etiketiranje s elementima linča i optuživanje ljudi da su promijenili dresove i pokazali beskarakternost, umjesto razmišljanja o mogućnosti da su toliki ozbiljni ljudi iz blizine vidjeli nešto što ne valja i zauzeli drugačiji stav je ključno psiho-socijalno uporište svim prevarama na desnici.

Zato prevaranti godinama uspijevaju, a desnica propada. Slijedeći logičan zaključak je za svakog pametnog čovjeka bio, a znam ih osobno bar desetak za koje mi je Škoro tražio preporuke motiviran navodnom željom za okupljanjem najboljih, da čovjek koji s takvim javnim statusom ulazi u tako ozbiljnu priču kao što je osvojiti vrh države, a tako nezainteresiran i sa zaprepašćujućim neznanjem, skriva nešto mutno i gadno.

Zanimljiv je model pristupa ljudima nakon javne najave kandidature za predsjednika Republike bio. Nitko u tim prvim kontaktima nije imao pojma o nekom Radiću. Sve pokušaje dogovora o suradnji neposredno je vodio Škoro, sa svim ozbiljnim ljudima u zarez na isti način. Svima je čvrsto obećavao krajnju ozbiljnost, a gotovo svaki postupak nakon takvih razgovora budio je sumnju u njegovo obećanje.

Radić se počeo intenzivnije pojavljivati tijekom kampanje, no i tada je ostavljao više dojam dobrodušnog pratitelja ili pomagača, nego je sličio na čovjeka koji nešto odlučuje. Tek su razgovori u funkciji priprema za parlamentarne izbore razotkrili pravu narav odnosa Škoro – Radić. Škoro bi na početku ispucao kakav vic, a Radić nije više ni pokušavao prikriti da on o svemu odlučuje. Jasno je bilo svakome tko objektivno gleda što se događa, a pogotovo u svijetlu čuđenja i enigme Škorinog debakla na sučeljavanju, nevjerojatnih izjava oko pomilovanja Merčepa gdje je apostrofirao isključivo humanost i dospio u situaciju da mora reći da bi iste kriterije primijenio i na Mladića, te niza gafova, da je Škoro doslovno – unajmljen.

Rijetko se tko tada pitao ozbiljnije – od koga, zašto, a upravo zbog nevjerojatne dugogodišnje javne promocije dragog kantautora i savjesnog čovjeka bez mrlje, vrlo, vrlo rijetki ljudi su htjeli povjerovati u takvu mogućnost, ponajprije zato što je to zadnja stvar koju bi se normalan čovjek usudio napraviti.

Temeljno pitanje je uvijek bilo, umjesto daljnjih propitkivanja i jasnih odgovora – zašto bi i pod kojim to suludim uvjetima netko s takvim ugledom, egzistencijalnim statusom, uspješan, pametan, pristao na takvu epohalnu prevaru i neizbježno javno sramoćenje?

Za tako nešto pomisliti trebalo je imati negativne mašte, da ne govorim – uraditi takvu stvar. Na žalost, ljudi koji su bili jako blizu Škori u pretpolitičkim fazama života su me upravo na tu razinu perverzije upozoravali. I ne samo mene.

Odgovor je dakle puno prije znalo nekoliko ljudi, kojima je Škoro bio iznimno blizu. Novac.

Ako je Škoro dobio dovoljno visok honorar kojim će kompenzirati dio neugodnih pitanja, pa i s posljedicama javnog sramoćenja i izlaganja sebe i obitelji, on će bez da trepne odraditi sve. Pogotovo je bilo neugodno gledati u nezamislivo prljavoj i potpuno banaliziranoj bujičarskoj kampanji, inače neincidentnog Škoru kako mirno plovi u toj kaljuži, neincidentnog jer nikada po svjedočenju ljudi koji su ga znali od djetinjstva nije volio nered i incidente, grubosti i status nekakvog buntovnika i agresivca, ali i zbog toga što je njegov genijalni refleks trgovca i raosovskog švercera počivao na šarmu i duhu, što mu je omogućavalo ostvarivanje interesa bez gužve i u tišini.

Takvog Škoru i model kampanja, kojima je ton i sadržaj davao Bujanec, vjerojatno ne bez gazdinih naloga, mogao je uvezati u organsku cjelinu samo vrlo, vrlo visok honorar. Škoro je vrhunski trgovac bio u svakoj političkoj epizodi, u onoj omladinskoj do devedesete, u onoj diplomatskoj devedesetih, u onoj posttuđmanovskoj kad je bio kandidat za gradonačelnika Osijeka i zastupnik u Saboru, a vrhunac njegovih trgovačkih postignuća je epizoda s Mario Radićem.

On jednostavno nikada nije bio političar, pa je njegov navodno naprasni odlazak iz DP logičan slijed sporazumne suradnje s Radićem i družinom, pogotovo u svijetlu naručenih tekstova o fatalnoj plavuši i sličnim glupostima koje služe za preusmjeravanje fokusa i skretanja s bitnih pitanja (ovih o kojima pišem). Škoro je odradio što je dogovoreno i vjerojatno plaćeno, iako prije ovoga angažmana Škoro nije imao opasniju ekipu kao partnere, pa bi mogao i lošije proći nego je planirao, a njegov daljnji angažman je jednostavno – preskup, pogotovo ako Radić nastavi divljati što Škori nije prirodan ambijent, pa bi cijena daljnjeg pokrića njegovim imenom bila vrtoglava.

Tu se nužno mora svesti stvar na analizu uloženog i dobivenog, što Radiću pred partnerima nikako nije lako braniti, pa i to može biti razlog nastavka još brutalnijeg javnog divljanja modelom kockara koji je izgubio puno, pa sumanuto nastavlja pokušavati povratiti izgubljeno. Ne treba podcijeniti upornost ljudi, koji su bili spremni ulupati do sada neviđene novce u politički pokušaj, jer su očito iza takvih namjera jako ozbiljni i vrlo brojčani ciljevi i interesi.

Ti ljudi usprkos debaklu za debaklom mogu odvojiti sitniš i aktivirati medijske špekulacije o plavuši, dijamantnim ogrlicama, te novim zgodama, koje će se “ekskluzivno” i iz “izvora bliskih DP” plasirati u javnost dok bude potrebno.

S obzirom na iskustva ljudi iz Škorine blizine, daleko je realnije da je razlog Škorinog “odlaska” vrlo prizeman i krajnje običan.

Dakle, Škorina javna vrludanja, njegova nezainteresiranost i svođenje političke komunikacije na pokoju doskočicu, ponavljanje da je istina voda duboka, da je on iz realnog sektora, tu i tamo zavjetovanje Bogom, pozivanje na babu, didu, majku te prepuštanje programske politike Bujancu i Radiću, jasan su znak da je odrađivao točno ono za što je angažiran.

To se moralo relativno brzo razotkriti, pa je u tom smislu logična reakcija i potpora naroda na predsjedničkim izborima kad su nada i vjera bila na vrhuncu, a narav projekta duboko ispod površine javnosti, još logičnija na parlamentarnim kad se puno toga do tada skrivenog vidjelo, a lijes te ponajteže prevare nacionalne i kršćanske Hrvatske zatvoren je sudbinski pravično u Zagrebu jednim od najtežih poraza u povijesti. Zašto se to događa i je li Škoro isključivi razlog tome, kako će sad Radićevci nastojati predstaviti?

Ni govora.

Škora je puna Hrvatska, samo se izmjenjuju uvjeti, kontekst i zgode, a rezultat je uvijek isti. Uvijek se, ovisno o zacrtanim ciljevima pronađe nekog Škoru ili više njih ako nema tako pažljivo proizvedenih “lidera”. Prevara za prevarom, prevara u kojoj je Škoro samo nesretan pijun, igračka, doduše najveća do sada. U nastavcima ćemo nastaviti razotkrivati na tipičnim primjerima uzroke uspješnih prevara na tzv. desnici i razloge nemoći desnice u Hrvatskoj.

(Slijedi – Zašto DP nije mogao uspjeti na parlamentarnim izborima)

Marko Ljubić/Foto:pxll