Jer, XI. i XII. izbornu jedinicu, ovakve kakve su sada, ceterum censeo, ionako treba ukinuti, no ja osobno – bez obzira gdje se na svijetu zateknem u zadanom trenutku! – ili ću glasovati na listi na kojoj mi je mjesto, u Šestoj, ili neću nikako!
Piše: Mate Bašić, stalni dopisnik Maxportala iz Melbourna
Parlamentarni izbori za Hrvatski sabor održat će se 8. studenoga, a i na njima će se glasovati u XI. izbornoj jedinici, koja obuhvaća trokategorijalnu dijasporu, iseljeništvo i Hrvate u BiH.
Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je dr. Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora bio je HDZ-ovac Luka Bebić) u BiH se može glasovati samo u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliko god da odaziv bude u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore, iseljeništva i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada).
U svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana, također se od 2010. može glasovati isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Prethodna registracija provodi se za: – birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta) – birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu – birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj. http://www.izbori.hr/izbori/dip.nsf/wpds/6DA65D85746DE724C125754D003EDDF7?open&1
Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do očekivanih rezultata. A kome “očekivanih”? Pa “očekivanih” za političku HDZ-ovu i SDP-ovu vrhušku koja se na vlasti smjenjuje, i to na način da vlast skraju putem postizbornih koalicija, s vrlo malo obzira na predizborna obećanja izrečena u doba predizbornih koalicija, što je apsurdistički presedan koji je u politički život Hrvatske uveo Sanader 2003/04. stupajući u nevjerojatnu koaliciju s Umirovljenicima i SDSS-om (na stranu sad što je apsurdno da se jedna “interesna skupina građana”, poput umirovljenika, uopće može registrirati kao politička stranka, kao što je apsurdno da se može registrirati politička stranka sa stranim nacionalnim imenom, poput SDSS-a i sličnih, a što je izravan atak na suverenitet, i kakvih pojava – koliko puta to treba ponoviti? – nema u zemljama zapadne demokracije.
Na izborima 2011., zbog toga je HDZ dobio svoja “zajamčena” tri saborska zastupnika (NJIMA DOVOLJNO!), jednako koliko ih zajamčenih ima i (DOVOLJNO I NJIMA!) srpska nacionalna manjina (186.633 tj. 4,4 % stanovnika, dok njih svega 44.629 tj. 1,01% govori srpski jezik kao maternji, a što bi valjda trebala biti osnovna odrednica zasebnosti nacije, no što je tema za zasebnu raspravu).
Izbori u XI. Izbornoj jedinici već su samim time pretvoreni u skupu, a sasvim nepotrebnu farsu, i to ne samo zato što dijaspora “ionako po defaultu glasuje za HDZ”, a ne ni zbog toga što je broj HDZ-ovih “elekto-osigurača” izjednačen s brojem srpskih “elekto-osigurača”.
Državno izborno povjerenstvo objavilo je 27. 10. 2015. priopćenje o načinu glasovanja za kandidate u XII. (manjinskoj, čitaj: srpskoj, ostale su ionako manje važne, iako ne potpuno nevažne) izbornoj jedinici, kojim se pripadnicima nacionalne manjine omogućuje IZBOR na kojoj će listi glasovati – dvi’ te volje, k’o kadije! – što je, razumljivo, dodatni čudački apsurd.
U priopćenju stoji: “Birača koji je pripadnik nacionalne manjine koji ima pravo glasovati za kandidate u XII. izbornoj jedinici, na biračkom će mjestu birački odbor upoznati s njegovim pravom da može glasovati ili za listu prema mjestu prebivališta (liste I.-XI. izborne jedinice) ili za kandidata nacionalne manjine te će mu sukladno njegovu izboru uručiti odgovarajući glasački listić.
Glasački listić u XII. izbornoj jedinici se popunjava tako da birač zaokruži redni broj ispred imena i prezimena jednog kandidata. Pripadnici srpske nacionalne manjine, glasački listić popunjavaju tako da birač zaokružuje redni broj ispred imena i prezimena najmanje jednog, a najviše tri kandidata.” Isto to Državno izborno povjerenstvo, u skladu sa spomenutim Ustavnim promjenama, te u skladu sa Zakonom o popisu birača, u istom priopćenju od 27. 10. 2015. donosi upute i o načinu glasovanja za “normalne” izborne jedinice (I. – XI.): “Svakom biraču na biračkom mjestu uručit će se glasački listić sa listama izborne jedinice prema mjestu prebivališta birača.
Glasački listić se popunjava tako da birač zaokruži redni broj ispred naziva liste izborne jedinice. Ako birač želi pojedinom kandidatudati preferirani glas, zaokružit će na toj listi i redni broj ispred imena i prezimena kandidata kojem daje preferirani glas.”
Međutim, da u 12 (tj. u 10+1+1) izbornih jedinica postoji golem raskorak između “normalnih” i “normalnjih”, vidljivo je to sa svakoga Izbornog Mjeseca koji nepravilnom putanjom kruži oko krvave Kugle Zemlje, od Pekinga do Toronta, od Antofagaste do Chicaga, od Melbournea do Kremlja, od Drača do Stockholma i Madrida, dok hrvatski čovjek posmrtni žižak pali, karmine tužne pije i, poput mrtvoga Krleže, razbito pjeva: putem Ministarstva uprave (ministar Arsen Bauk) i Državnoga izbornog povjerenstva (predsjednik Branko Hrvatin) uskladili su drugovi tumačenje Izbornog zakona svojim poimanjima demokratskih standarda, prilagodivši proceduru unaprijed postavljenom cilju.
Temeljna točka na koju su se usredotočili (fokusirali – rekao bi Zoran Milanović, a on najbolje zna što to znači), jest misao kako ne-hadezeovske stranke na parlamentarnih izborima, izvan granica RH, tj. u “iseljeništvu, dijaspori i u BiH”, u pravilu nemaju velikih, štoviše, gotovo nikakvih izgleda. Zbog toga su usmjerenom akcijom:
1.) drastično smanjili broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),
2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Australije, SAD-a, pa i Njemačke, Francuske, itd.
3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland – koji je sve donedavno bio toliko važan da ga je specijalno morao posjetiti sam premijer sa suprugom, ministrom obrane i brojnom savjetničko-novinarsko-zaštitarskom svitom – ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran visokih 10 glasova,
4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,
5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, u novije doba samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),
6.) DIP je odbio bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.
O anomalijama Izbornoga zakona u praksi pisao sam po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju ove godine (zajedno s podatkom da je na predsjedničkim izborima u Republici Srbiji početkom godine glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), bacite pogled ako vam je usput: https://www.facebook.com/mate.basic.7587/posts/1554635594804918
U ponedjeljak, 26. listopada, moja je supruga Katarina – zajedno s najmlađim sinom Nikolom, koji ove godine izlazi na svoje prve izbore – u Generalni konzulat RH u Melbourneu odnijela popunjene obrasce za tzv. prethodnu registraciju: “U ponedjeljak sam doživjela omanji udarac Milanovićeve Vlade i njihova poimanja demokracije i jednakosti, kada sam, suočena s Baukovim tumačenjem zakona o prebivalištu, saznala da sam izbrisana s popisa birača u Zagrebu.
Lako za mene, ja sam ionako rođena u Melbourneu, zato što su mi roditelji ranije otjerani sa svojih ognjišta, pa za mene nije čudo da sam smaknuta! Suprugu, koji nema ničije državljanstvo osim hrvatskoga, čije je SVE u Hrvatskoj (rođenje, adresa, imovina, najstariji sin – iz prvoga braka – braća, rodbina…) to je ipak malo teže srcu palo.
Teško je to emotivno palo i mojemu starijem sinu (suprugovu – srednjemu), rođenom Zagrepčaninu, koji je na predsjedničkim izborima 2015. prvi puta (u životu!) glasovao, kada je ovaj put doznao kako je i on izbrisan” – zapisala je ona o tome.
https://www.maxportal.hr/pismo-ministru-bauku-iz-melbourna-harryja-pottera-neces-zajebavati/
Doista, mene je to gadno pogodilo: – Pa dobro, što su ti u Konzulatu zapravo kazali? – pitam. – Nisu bili neljubazni – svjedoči ona – samo su objasnili da ćemo ti, ja i Ante morati glasovati na listi za XI. izbornu jedinicu (“dijaspora, iseljeništvo, Hrvati iz BiH”), Niko će – budući da mu je ovo prvi put – moći glasovati na listi za (novozagrebačko-sisačko-moslavačku) VI. izbornu jedinicu, a slijedeći put, i on će biti “dijaspora”.
– Dobro, ali zašto, za Boga miloga? – kolutam ja očima, dok Ante, koji završava prvu godinu na (ljevičarskom) La Trobe University, gdje mu je jedan od predmeta filozofija, već započinje mudrovati o UN-ovoj Povelji o ljudskim pravima, o usklađenosti hrvatskih zakona sa zakonodavstvom EU, o logičnosti australskoga političkoga multikulturalnog praksisa, o pravu na slobodu i na slobodan izbor mjesta pod suncem, o pravu na putovanje i na kretanje ljudi, zviri i beštimja, roba i ideja, i o sličnim basnama i bajkama koje sam ja pozaboravljao u nemjerljivo većoj količini no što je on za njih još iti načuo, zajedno s beštimadurom Gibbonijem, poklisarom UNESCO-a, pa mu pjevušim:
– Meju jude, zviri i beštimje me sad stavi leć, ako za te ja ne vridin, ništa ti lipo više niman reć… – Ako sam dobro razumjela – dobrohotno, makar na svoju štetu, smiruje Katarina priču pogodbenim veznikom “ako” – to je u skladu s onim što piše u njihovu kompjutoru, što je povezan sa središnjim policijskim kompjutorom (Ministarstvo unutarnjih poslova) u kojemu se nalaze podaci o Popisu birača, koji su pak usklađeni s naputcima Ministarstva uprave koji kažu da se Zakon o popisu birača tumači jedino i isključivo na temelju Zakona o prebivalištu (od 14. prosinca 2012.)… http://www.zakon.hr/z/557/Zakon-o-prebivali%C5%A1tu
Upravo to je točka na kojoj ja više ne znam jesam li bijesan do revolucije, ili sam uvrijeđen kao moj pokojni otac što je bio od 1960. do (tri godine prije smrti) 1990. u Magstadtu pokraj Sttutgarta, ili sam ipak obični, mirni, hrvatski legalist domaći/internacionalni/komada jedan, koji još uvijek u nešto vjeruje, čak kad to “nešto” i nije u stanju (hehehe?!) precizno formulirati.
Sad tek razumijem o čemu govori Savo Štrbac i u KRAJNJEM slučaju njegovi KRAJINSKI istomišljenici u Hrvatskoj, u iseljeništvu, u dijaspori, u BiH i u Srbiji.
Ali, ja nisam Savo Štrbac! Niti sam bio, niti sam ikada želio biti! Niti sam ikada sudjelovao u organizaciji, podržavanju, potpori, opravdavanju, stvaranju okolnosnih ili zakonskih okvira za bilo kakve zločine, makar i one koji se odnose na ukidanje, likvidaciju i/ili ograničavanje tuđih prava (da ne velim imovine, sve do života)! Niti postoji ministar uprave, ministar policije, ministar bilo čega, ikakav Prime Minister (premijer), predsjednik Sabora (što se na engleskom formulira tek kao “Speaker of the Parliament), koji me može prisiliti, ili makar provoljeti, na to da budem sličan!
Jer, u Zakonu o prebivalištu jasno stoji da se (Članak 1.) “ovim Zakonom uređuju uvjeti prijave i odjave prebivališta i boravišta hrvatskih državljana, vođenje zbirke podataka o prebivalištu i boravištu te postupci odjave prebivališta po službenoj dužnosti i promjena tih podataka”, a potom, ne baš daleko ispod, u Članku 16 (V. PREKRŠAJNE ODREDBE) piše: “Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba koja…” Cijeli Zakon o prebivalištu ukupno ima 22 članka, s time da su “VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE” (od 18 do 22) očito pisane ad hoc, s mišlju na “izbjegle Srbe nakon Oluje” (dakle, jednako su “pametne” kao i Preambula Ustava i mnoštvo drugih članaka iz hrvatskih zakona koji iz Preambule i iz Ustava, te jedan iz drugoga proizilaze).
Međutim, NIJEDAN, ama baš nijedan članak Ustava, NIJEDAN, ama baš nijedan članak BILO KOJEGA hrvatskoga zakona, pod milim Bogom NIŠTA ne govori o tome da se meni (ili bilo kojemu drugomu hrvatskomu državljaninu, poglavito ako nema državljanstva ijedne druge države na svijetu) može UKIDATI, ODUZIMATI, OGRANIČAVATI, poglavito, UVJETOVATI pravo na (izborni) glas.
Ako sam ja (ili bilo koji drugi građanin/državljanin RH) prekršio odredbe Zakona o prebivalištu, ili odredbe BILO KOJEGA drugoga zakona, e, onda za to postoje propisane prekršajne/kaznene sankcije, pa izvolite, bujrum, gospodo i drugovi! No, maliciozno tumačiti odredbe jednoga zakona u odnosu na drugi, nadopunjavati jedne s drugima, ili poništavati jedne s drugima, manipulirati mojim građanskim i mojim elementarnim društveno-ljudskim pravima, igrati se ping-ponga s ljudskim razumom, na tako primitivno-primitivan, feudalistički nasilan način, pa kakav virtualni bauk, kakva kolektivna gnjida uzjogunjena za gnječenje moraš biti, kako bi se upitao, recimo, moj frend Boris Dežulović u ovako korektnom kontekstu?
Eto, dobri ljudi, ja ću na izbore ipak izaći, tj. otići ću na izborno mjesto samo kako bih napravi skandal, i to ljudima u izbornoj komisiji, premda – da se razumijemo – oni to nipošto nisu zaslužili: nema zločestoga boga koji će me nagnati da razočaram svoje sinove – rođene Zagrepčane, po ocu dalmatinskoga, a po majkama istarsko-dalmatinsko-ličko-australskoga podrijetla – ni onoga jednostrukoga hrvatskoga državljanina s prebivalištem u Puli i boravištem u Zagrebu (možda i obratno, ali “Istrijan” ga se ne zove, niti smije zvati!), ni ovu dvojicu australsko-hrvatskih državljana u Melbourneu s neriješenim prebivalištem i boravištem, koji hrvatsku osobnu kartu još ne posjeduju (a, nota bene, na ovom malenom zabitom otočiću “institut” osobne karte ionako ne postoji).
Na predstojećim će izborima u XI. izbornoj jedinici – za koju se SDP-ova koalicija pod nazivom (Titov?) Naprijed Hrvatska (a bili su rekli – i opet prevarili! – da će se, po uzoru na prethodnu koaliciju pod blesavim imenom Kukuriku, zvati još blesavije: Karamba) ne trudi ni blefirati kako joj je stalo do nje, pa se nije niti udostojila sastaviti neku svoju makar provizornu listicu – pobijediti HDZ-ovci Božo Ljubić, Ivan Šuker i Nevenko Barbarić.
Neka bude, ali: da ću ja sudjelovati u tome, da ću ja glasovati u XI. izbornoj jedinici, za “iseljeništvo, dijasporu i Hrvate iz BiH”, e to neću sigurno! Ne vidim ni razloga, ni zakona! Najmanje zato što bih bio protiv navedenih HDZ-skih laureata: naprosto mislim da je u tome sramotno sudjelovati, osim što je skupo, i nadasve štetno!
Jer, XI. i XII. izbornu jedinicu, ovakve kakve su sada, ceterum censeo, ionako treba ukinuti, no ja osobno – bez obzira gdje se na svijetu zateknem u zadanom trenutku! – ili ću glasovati na listi na kojoj mi je mjesto, u Šestoj, ili neću nikako!
Jednako ću tako postupiti i na slijedećim izborima, ukoliko se dotične ustavne odredbe, zakoni koji iz toga proizilaze, a posebno ministarske upute ne promijene, na što pozivam i sve one “kmetove” slične meni, sa sličnim iskustviima, sve one koji ovaj tekst pročitaju, i sve koji do mojega mišljenja imalo drže!
Ilustracija Mate Bašić
(Autor je hrvatski novinar s tridesetogodišnjim iskustvom urednika u vodećim hrvatskim političkim tjednicima od 1985. do 2000., dopisnik hrvatskih medija te urednik na australskom državnom radiju i etničkim hrvatskim novinama u zadnjih 15 godina)
