Ako je itko imao rezervi i sumnji u razmjer Tuđmanovog državno-političkog podviga tijekom devedesetih, gledajući što se jučer i danas događa u Ukrajini, moralo bi mu biti jasno da dimenzije tog podviga niti izbliza ne možemo sagledati. Toliko je obnova i obrana države bila veličanstveni rukopis prvenstveno jednoga čovjeka.
Zašto jednog čovjeka? Zato jer je u svim epohama i svim civilizacijama, baš u svemu, rukovođenje, liderstvo bilo presudno za uspjehe i neuspjehe, razvoj i nestanak cijelih naroda. Sve ostalo je izvedenica i sekundarno.
Ukrajinski narod voli svoju zemlju i samog sebe, kao i hrvatski narod. Ukrajinci nisu ni u čemu lošiji ljudi od Hrvata, nisu ni hrabriji, ni plašljiviji, ne vole manje, ni više svoj dom, svoje žene i djecu, nego Hrvati, niti im je povijest bila naklonjenija ili nenaklonjenija nego Hrvatima.
Trenutni ukrajinski neprijatelj, ruska država, nije razmjerno moćnija od Ukrajine, nego je Srbija bila od Hrvatske, a proporcionalna unutarnja zastupljenost neprijateljskog raspoloženja u Ukrajini, zemlji od oko 47 milijuna stanovnika, gotovo je jednaka proporcionalnosti unutarnjeg neprijatelja u Hrvatskoj 1990.
Ukrajinski narod je od 2014. do danas imao daleko veću potporu svijeta nego hrvatski narod 1990., osim ako se iza te javne i dostupne potpore ne skriva nešto drugo, što mi danas ne vidimo i ne znamo.
Ništa Ukrajina nije više premrežena ruskim agenturama, ni onim naslijeđenim iz komunizma i Sovjetskog Saveza ni kasnije raspoređenim nakon samostalnosti nego je bila Hrvatska 1990. godine, uz napomenu da je Ukrajina imala 30 godina vremena stvoriti snažnu državu, a Hrvatska nije imala doslovno ni sekunde.
Svijet danas ukrajinskim neprijateljima uvodi snažne, razorne sankcije, a barem koliko je poznato, pomaže Ukrajinu snažno od 2013., dok je taj isti svijet nametnuo Hrvatskoj sankcije prije svega u pristupu tržištima vojne opreme i oružja, pa je Hrvatska u jeku agresije Srbije morala neusporedivo skuplje plaćati oružje, iscrpljujući financijske i gospodarske resurse, bez kojih se ne može dobiti rat.
Svijet, koji danas pomaže Ukrajini i kažnjava Rusiju, nazad 30 godina je od Hrvatske naplatio svaki cent naslijeđenog jugoslavenskog duga, čak i računa za srbijansku agresiju, dok je odlukama pariškog i londonskog kluba, otpisao pola srbijanskih dugova. Da se razumijemo, dobro je to što se zapadni svijet, naši današnji saveznici, bolje ponašaju prema Ukrajini, nego nazad 30 godina prema Hrvatskoj. Što želim reći?
U biti, želim mnoge u Hrvatskoj u ovom trenutku podsjetiti na to koliko na dnevnoj razini ne znamo cijeniti sami sebe i to što imamo i prije svega, način na koji smo to ostvarili. Želim podsjetiti ljude da mnogi danas, od najobičnijih egzibicionista, do pervertita raznih vrsta nastoje rušenjem države i nesavršenog, u nekim elementima i lošeg poretka, svoje zasluge iz nacionalnog pokreta i obrane 1991. nastoje svoje zasluge uzdići i naplatiti zanemarujući da su zaslužni zato što su bili genijalno – predvođeni. Ni manje, ni više. To je pravac rušenja države i vrlo, vrlo je daleko od konstruktivne, državotvorne kritike vlasti.
Svi koji smo sudjelovali u događajima devedesetih znamo da se i tada, gotovo iz istih redova, platformi pa i protagonista osporavalo Tuđmana. Nitko se sutra neće u povijesnom smislu sjećati, izvan uskog obiteljskog kruga, bezbrojnih ukrajinskih heroja, ukoliko Ukrajina poklekne. Hrvatske heroje slavimo jer smo pobijedili.
Dakle, Ukrajina će se održati prvenstveno ovisno u kvaliteti rukovođenja državom, ili će je nestati ovisno o tome. Sad razmislimo o liderima koje nudi politička scena u Hrvatskoj, od Grmoje, Grbina, Zekanovića, Benčićke, Milanovića do Plenkovića.
Stvar je vrlo jednostavna, zar ne?
Marko Ljubić /Foto: tudjman.hr
