Na Brdovitom Balkanu, osobito u Majkama mi Domovinama, Hrvatskoj i BiH, javno napisana riječ nikada nije bila ni gora, ni gluplja, ni nepismenija. I to u vrijeme kada je svaka informacija dostupna na obični klik i kada u potpunosti do izražaja dolazi tvrdnja pok. Stevana Dedijera, da je Brežnjevu pametnije platiti pretplatu na WP i NYT, nego zavrbovati direktora CIA-e.
PIŠE: Goran Raguž
Novinari su tamo i tada i danas pametniji, hrabriji i obrazovaniji od ijednog političara bez iznimke. Usput je i jeftinije. Samo uz duboki naklon da pomenem pok. Bena Bradleea. Sve druge od kojih smo gubili dah, ne mogu niti inicijalima pomenuti, toliko ih je!
Slova sam učio čitajući novine. Sve do danas, s internetom ili bez njega, ovisnost traje. U kući se doslovce sve čitalo. Otac je takodjer bio ovisnik, a lješkareći pored njega, skupa bi sve redom čitali, bolje rečeno gutali.
I onda je prednjačio zagrebački i beogradski tisak iako su i Oslobodjenje ili Svijet takodjer bili tu. Vjesnik, VUS, Plavi vjesnik, stari Globus kojeg smo imali svaki broj sačuvan, Politika, Zabavnik, NIN, Duga, moj Džuboks dok ga Pero Djubre Luković nije rasturio, Alan Ford i Teks Viler oko kojih su izbijale i omanje kućne frke. Naime, novine sam dobivao samo kada ih On pročita.
U suzama sam mu prijetio da ću ga kazniti kada ostari, a ja ojačam. Nije ostario.
Imena su se redala. Samo neke da spomenem i to bez prezimena, oni koji ih znaju, prezime im neće trebati, a oni koji ne znaju, i onako im neće značiti ništa, Ivo, Joža, Božo, Mirko, Sead, Denis, Konstantin i Maja, Mirko, Gojko, Vladimir, Tanja, Mate, Dražen, Srećko, Jasmina, Frane, Jug, Stevo, Bogdan, Saša, Jurij, Miro, Teodor…čak i maoist i pjesnik Goran ili “moralna” veličina Lazo, nekada odličan novinar, Milomir, Tiho, Žika i nijedan po pismenosti i znanju za zapamtiti u nas.
Ima to svoje korijene i lako objašnjive razloge. BiH je od 1918. godine do proglašenja nezavisnosti, bila samo teritorija prema kojoj se odnosilo kao prema potpuno statusno nedefiniranoj. Kraljevina Jugoslavija i njeni geostrateški bardovi, poput npr. Vase Čubrilovića ili dragog nam Nobelovca, “fra” Ive Andrića, nadimak mu ostavljene Isidore Sekulić, prema svim balkanskim muslimanima, Albancima osobito, odnosili su se vrlo precizno i teoretski su pripremili i ’41. i ’91. Takva situacija se bitno odražavala i na novine i novinare.
Rijetki su ostajali u toj Dolini ćupova koji su se usuđivali sebe ili svoje znanje izlagati teroru nekog tekućeg kraljevskog ili Titinog valije. Išli su ili u Zagreb ili u Beograd, a u Sarajevu su ostajali oni koji nisu imali izbora ili oni koji su u nedostatku smislene i pismene konkurencije, vidjeli svoju životnu šansu i krenuli da se u nju ugrade sa sve četiri noge. Svakako, svi su pripadali političkom mainstreamu ili za bl. poč. Kraljevine ili bl. poč. Titinog vakta.
Za Kraljevine, novinari, čak i klasično radikalski nastrojeni, ipak su bili pismeni, a novine bitno profesionalnije radjene nego ikada poslije rata. Jednostavno, u školama se još učilo da rečenica pored subjekta i predikata ima i namjeru. Rat je sve poremetio, valjda kao i svaki drugi rat, iako je ovaj bio krvaviji od svih znanih Balkancima. Medju prvim žrtvama Novog Revolucionarnog Doba, stradaju novinari koji su se usudili pisati pod okupacijom, što iz uvjerenja, što radi egzistencije.
U Zagrebu i Beogradu, mali broj vrhunskih pera je pretekao osvetu, osobito braće im novinara Milovana Đilasa, Vladimira Dedijera, od prije rata znanog u Politici kao Vlada Gangster ili Moše Pijade, malog staljinističkog gada, koji je sa pomenutim dvojcem, zavio Crnu Goru i Istočnu Hercegovinu u crno. I ojačao četnike prebjezima do moćne brojke, koja im se umalo obila o glavu. Ostatci su u šutnji, uplašeni za vlastite živote, nastavili da pišu, uglavnom izvješća o cijenama mrkve na Docu ili Kaleniću. No malo po malo, osvajali su po koji centimetar slobode.
Za razliku od ta dva grada, Sarajevo je temeljitije pometeno. Ne da mi se ulaziti u spiskove svih pometenih, pobijenih ili kastriranog pera, no kao ljudsku mjeru hrabrosti, poštenja i pismenosti, navodim rahm. Aliju Nametka.
Tada su došli drugi. Šuma. Oličena u novinarima kojima je jedina stavka u obrazovanju bio skojevski ugled, pokoji pokoljčić (da ne zbunjujem čitaoca, znam nekolicinu skojevskih jamara koji su prešli u pisce, novinare ili pjesnike čak, pa ne džarajte tu temu) ili su iz nečije obitelji koja je zasjela na kakvu mekšu i kvalitetniju sećiju.
Rodila se partijsko – policijska škola novinarstva!
Partija koja je u kasno proljeće 45. krvavi rat zaključila još krvavijom pobjedom, nije imala izbora, osim da svoju vlast osigura na svim razinama. Jedna od njih je bila moćna poluga “sredstava javnog informisanja”, koja je u svakoj svojoj fazi ili zaokretu imala svog političkog komesara koji je odlučivao u ime Partije Majke, duhovne potrebe Otadžbine i pripadajućeg joj naroda. Uz alatku znanu kao “moralno – politička podobnost” tj. provjera u UDBi i doušnicima, čiji je mali/mala, nije bilo šanse da promakne kakvo neprijateljski ili nedajbože kritički nastrojeno pero.
Ipak, tu i tamo, ispod radara bi im promakao koji hrabriji intelektualac, a onda bi nastajao havoc nevidjen i u okolnim republikama, koje su takve prljavštine otaljavale, no Sarajevo i njegovi duhovni policajci su u tome bili pravovjerni ko Hasidi. Dosta bi bilo da Džemo/Raif/Branko ili Hamdija ustanu sa žgaravicom i na stolu im osvane Odjek urednika Dr.Esada Ćimića i da to preraste u čir. Opaska, od malog partijskog listića, zapravo od provincijskih književnih zidnih novina, čika Eso je napravio svedržavni list sa tiražom koji je ravan današnjem ukupnom svih sarajevskih glasila, puta nekoliko. Tada bi zovnuli svog izvršioca radova u kulturi npr. druga Hasana Grapčanovića i zapovjedili mu da natambura tog i inače otpadnika od službene vjere. Učinjeno.
U takvim slučajevima, diglo bi se cijelokupno novinstvo uz mašala i aferim krike, kojima su se kjukluksklanovski pečatile ljudske sudbine. Tu je bilo nezaobilazno Oslobodjenje i Svijet pod upravom tekućeg klana dizdarevićašagoljafetahagića ili sl. TV SA bi se pridružila sa dnevničkim monologom dežurnog pljuvača i nesretnik bi morao ili u pržun ili u ex ponto.
Dr. Esad Ćimić je najgori primjer linča, njemu su spaljivali i knjige pred fakultetima. Mešine nisu. Nije lako upaliti ni Derviša ni Tvrdjavu. Njega su samo otjerali.
Drugi od značajnih komesara je bio drug Todor Todo Kurtović. Mali je ovo i tekst i pisac za toliku sudbinu, a ostaće upamćen po čuvenoj rečenici aktivu novinara Sarajeva…
… biće stanova, dopisništava, para, svega, samo nemojte kad omrknem da se mislim šta će mi osvanut u Oslobodjenju…
I Oslobodjenje mu nije nikada napravilo žgaravicu.
Takvo okruženje je rodilo novinare, intelektualce opće prakse!
Poznati kao sarajevski model, postojali su i postoje samo zato što im neko stoji iza ledja, moćan i jak ko bosanski medjed.
To su svakako bili školovani ljudi. Završeni filozofski fakulteti u Tunjinoj klasi, politički u Nijinoj, pravni u Fu Muovoj, medresu poput hodžica koji su shvatili da su ipak previše marksisti da bi vjerovali u Boga Svemogućeg, garant su davali sve što jednom slobodnom i samoupravnom društvu treba. Od bulumente tih intelektualaca, izdvajam trojicu, Smiljka Šagolja, Zlatka Dizdarevića i Hajrudina Somuna.
Proveo sam život čudeći se odakle ljudsko biće nađe toliko razloga za postojanje i postojanje poput njih trojice. Šagolj mi je tu nekako prirastao srcu. Pa nesretni pokojnik je uredjivao knjige hiperaktivnim piscima poput rečenog Tode, čiji opus obimom dvostruko nadmašuje Sidranov ili čuvenu knjigu druga Branka Mikulića, mislim da se zvala Razgovori sa drugom Brankom, koju moj prijatelj Brko i ja uredno citiramo ko Šešelj Kardelja. Napamet.
Dizdarević, kao pripadnik moćnog klana Korleonovskog tipa, nije morao biti udvorica. On je u to vjerovao, kao što vjeruje i danas. I zna da je nedodirljiv, niti to komu pada na pamet. Somun je nešto drugo. Orijentalist, a marksist-lenjinist iz Tunjino – Ridjanove štale na FF u, radi znanja jezika, uvjerenja i ugleda u čarsiji, bio je i ostao idealan i ekskluzivan tumač Bliskog Istoka. I danas kada ga čitam, ne razumijem otkuda tom čovjeku potreba da piše. U trećoj rečenici, zaboravim što no bješe u prvoj i kojim povodom je napisana.
No oni su etablirali nešto, nešto mračno i opasno, koliko god da nam je u početku bilo svima smiješno, Sarajevsku Državotvornu Revolucionarnu Ljevicu. Moćnu gomilicu koja i danas drži sve pod svojom šapom, od medija do fakulteta koji proizvode nove novinarske abortuse.
Tu posebno izdvajam, poštujući konstitutivnost države, Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona i Muharema Bazdulja.
Ovdje je tužni pisac ovog teksta, morao napraviti malo pauze, jer na njima trojici zaključujem objektivnost i skidam rukavice. Ne mogu u ovaj tekst, namijenjen odgojenim ljudima unijeti svaku psovku koja mi je sad iskočila iz usta. Tko god očekuje detalje, prevario se. Ne mogu i gotovo. Svu trojicu jednostavno, krstim dnom dna. Točka.
Ipak, ne mogu im osporiti poslovnost, npr. kad su nakon proslave Hitlerovog rođendana Jergo i Hemon otrčali u UDBu i izdrukali koga god su se sjetili ili kada je legendarni Muharem od čak nefotošopirane montaže, “otkrio” Hitlera s pločom posvećenom Gavrilu Principu. I to uredno naplatio kao pravi hadžija.
Ili kad Jergo nafali Dražu Mihajlovića u Politici, e da bi se i tu uhljebio.
Muharem je već oteo subratu Kusturici titulu omiljenog Bosanca u Beogradu. Ekavski mu je pismen ko i Andrićev. Ne bi me začudilo da jedan od njih dobije i Nobela.
Sarajevo je zaslužilo ulicu Miljenka Jergovića ili Aleksandra Hemona ili Muharema Bazdulja. Ili Hasana Grapčanovića ili Tode Kurtovića. Raifa svakako sljeduje, ko i Kustu.
Sljedeći je unikat. Ivan Lovrenović. Ne da mi se ulaziti u cjelokupan historijat jednog klasičnog sarajevskog intelektualca i pisca, osim jednog vrlo osobnog. Vlado Gotovac. Početkom rata, zgrožen razmjerama svega, a i inače potpuno politički nepismen i nekritičan prema bilo komu, s osobitim simpatijama, Vlado je gledao Sarajevo i BiH i činio sve što je u ljudskoj moći da pomogne. Tu i Lovrenović postaje prijatelj.
Tu se sada i ja zlobno sjećam naslova u Oslobodjenju i Svijetu o Vladi Ustaši i Teroristu nakon drugog mu suđenja te mučke šutnje uhljupa (papaka)kojima tada nije palo na pamet da samo kažu, … stanite ljudi, ne linčujte pjesnika, pisca i filozofa, dobrog i dragog čovjeka koji nije nikome ni čvoku opalio niti to poželio… Toliko o hrabrosti, poštenju i moralu Vladinog “prijatelja” Ivana Lovrenovića.
Iduću grupu čine čegevaristi.
Grupa je oduvijek postojala, no od 1. pokušaja državnog udara sa tzv. “bebolucijom”, dobiva na značaju raketnom brzinom. Samo nekoliko pisama UNICEFu o zloupotrebi djece i njegovo oštro čupanje ušiju vlastima u BiH, je spriječilo da ne ispadne kakva ljuća šteta.
Brzo su se organizirali u udarne grupe i krenuli na novi juriš. 2. pokušaj udara je bio pažljiviji i samo Milostivi je spriječio da padnu glave. Osobito u Mostaru, gdje je prisebnost nekolicine hrabrih spriječila isplaniranu pucnjavu na “miroljubive” demonstrante i djelioce čokoladica.
Policija je usprkos pritiscima s ljevice, odradila svoj posao i stotinjak bandita, unatoč vrisci svih sarajevskih progresivnih medija, predala na sud. Sarajevo je prošlo mnogo gore. Stoka, predvodjena sarajevskim novinarima i književnicima, namjerno je upalila državni arhiv. Ako ustvrde da nisu znali da je to bilo tu, onda ili lažu ili su ipak samo nepismena telad sa SU.
Nisu to ni krili, hvalili su se na svojim FB profilima, po E novinama, Danima i sl. Tu izdvajam revolucionare, Vuka Baćanovića, Faruka Šehića i Tijanu Okić. Nadam se da je konstitutivnost pravilno zastupljena, a i ako nije, zabole me… Svi su prošli bez kaznenih prijava, na čast struci koju su odabrali za život.
Sljedeća grupa je moćna. U njoj je intelektualna krema mainstreama!
Stratezi, kolumnisti, travničani, antiglobalisti, antiimperijalisti, antikemalisti i antineoliberali!
Volio bih ovaj dio teksta i njegove zvijezde, svaliti na rat, krv, čemer, ovo ili ono, no to nije istina. Oni su tu oduvijek i moćna i nezaobilazna su većina mainstreama, njegovi monopolisti i neka vrsta klana, koji u svoje pećine i usmrdjene brloge, pušta samo odabrane i svoje. Ako im vlasnici ne utovare koga svoga, nepismenijeg i bezobraznijeg i od njih samih. Vremenom i generacijama, sve su teži i besmisleniji. Umalo da se čovjek rasplače za vremenima kada je Tunje odgajao nove intelektualce. No nećemo toliko pregonit.
Stratezi su moćna grupa. Redom profesori i akademici, kojima se uglavnom niko živ ne suprostavlja, a i zašto bi?! Pa i onako im svi vjeruju. Tu posebno izdvajam Dr. Esada Durakovića uz konstataciju da otkada ga čitam, a to je beli odavno, samo četiri puta nije optužio Izrael za sva zla ovog svijeta. Zlatko Dizdarević je za dlaku iza. Tužni pesimist koji samo još nije predskazao propast ovog svijeta. Za koji svi znamo tko će ga skriviti, tj, mrski imperijalisti i cionisti. Tja. Srećom Tunje se kloni geostrategije, pa vaš pisac ima sačuvane vene.
Kolumnisti su ljudski nesoj koji se neobično i pacovski namnožio zadnjih godina. Sve redom zvijezda do zvijezde. Nema lista u gradu, ostatak zemlje se i onako ne pika, koji nema svog univerzalnog mislioca, nepismenog i glupog do mjere, da se ponekad sa prijateljima šalim da to samo sanjamo. Ne postoji i gotovo! Jer kako će u normalnom svijetu postojati Ajla Terzić koja ladno napiše kolumnu u Oslobodjenju kako je u holu nekog hotela, vidjela u prolazu Hitchensovog asistenta!? Ili Josip Vričko koji skribomanski piše nesuvislosti nedorasle za zidne novine u gimnaziji u Stocu? Ili legendarno histerična Nadja Diklić!? A tek zvijezda svih zvijezda, Samir Karić, koji bi u neka doba možda i bio novinar, no u Veseloj svesci ili Lastavici, no tamo je bio pismeni pisac urednik rahm.Ahmet Hromadžić i drugi, pa ni tu nešto ne vjerujem, uprkos Ahmetovoj dobroti, da bi mu objavljivali sve što naškraba. G. Samir Karić je prebjegao iz Oslobodjenja u novi tjednik Stav, kojem ću posvetiti malo posebnije pažnje.
Poseban dio kolumnista u državi zauzimaju osnivači i priljepci splitskog Feral tribunea. Nastali su u vrijeme kada je KPH lučem tražila hitan odgovor na užas koji je u komesarskim krugovima izazvao Tonči Kerum sa legendarnim Berekinom. Ništa mu nisu mogli, doli napraviti light verziju koja bi bila pod partijskom šapom i znala gdje je crta. Dalmatinci su to popušili, a ubrzo i ostatak zemlje. Uskoro su se osamostalili i u ratu skupili oko sebe jedno vrijeme i respektabilnu ekipu, no brzo su svi pošteniji otpadali jedan po jedan. Ubrzo je za sinijom postalo pretijesno, a sahani sve manji i manji. Zatim je slijedio a two steps dance sa g. Ninom Pavićem koji ih je ogolio do srži.
Čim vlasnica svega i svačega u Feralu, gdja Heni Erceg, nije dobila mjesto glavne urednice Slobodne Dalmacije, počela je paljba po g. Paviću, koji ih je ladno otkantao. Feral je otišao pod led. Amen.
Ubrzo su se uhljebili u bratskim listovima, od višestruko propalog Novog lista, Novosti, lista Srba u Hrvatskoj, koji se njima bavi otprilike 2 puta godišnje i za ovaj tekst važno, njihov čoporativni dolazak u Sarajevo i Mostar. Sva vrata kod marksističko-lenjinističko-tunjističke ljevice se širom otvaraju, tezga radi ko u bolja vremena.
Postaju sudijska mjera kulture, života, pisane riječi i pjesama tipa Iči miči Ahmići. Prenose se uredno po svim maoističkim portalima u regionu, osobito u mostarskom Tačno netu, rijetkom primjeru marksističkog huškačkog glasila kojem ni WaterpriceCoopers ne bi ustanovio odakle dolazi novac za sve te zvijezde osim iz Gariwa u vlasništvu profesionalne unuke Svetlane Broz.
Sve to u društvu legendi tipa Marjana Vogrinca, Ladislava Babića ili Tvrtka Jakovine i Dragana Markovine upravo preseljenog kod g. Pupovca na kazan.
Antikemalisti su novi nesoj kod novinara. To su oni koji promijene u Turskoj jedino vide kao priliku da se malo uvuku u Erdoganove zastupnike u državi i gradu. Turska, kojoj sigurno svi izloženi Miloševićevoj agresiji, osobito Hrvatska, makar malo duguju radi rahm. Sulejmana Demirela, jeste prošla dug put i još ga prolazi. Prolazi ga u vrlo složenim uvjetima i često uz goleme unutrašnje otpore. Ostavljam čitaocu na maštu karikaturalnost sarajevskog sukoba kemalista, antikemalista, gulenovaca i erdoganovaca. Makar su duhoviti.
Antiglobalisti, antiimperijalisti ili antineoliberali su conditio sine qua non sarajevskog novinstva. Ne može se biti novinar u gradu bez tog defaulta. Znam samo 2 (slovima, dva, mada možda postoji još koji), koji to nisu i nekako opstaju. Ne smijem ih ni pomenut od straha da udružene snage lenjinista ne krenu na juriš da im otmu i taj komadić kruha. U svakom tekstu koji napišu, moraju se sve tri kategorije pomenut. Tu je neprikosnovena legenda bio Vučina Bačanović, no batalio je pero. Ipak mu moram priznat u ljudske kvalitete da nikada nije napisao slova za Tačno net, mada jeste za Buku. Tu negdje mu je i sabrat Djordje Krajišnik, kojeg će progresivno pučanstvo upamtiti po statusu na Facebooku, nakon što smo Dr.Srdjan Cvetković i ja na svojim profilima objavili spisak Golootočana, kada je perjanica sarajevske književne kritike I humanizma napisala, SAMO 16.000 GOLOOTOČANA, PA JUGOSLAVIJA JE BILA RAJ NA ZEMLJI!
Portali, šovinisti, otpad “mainstreama”, ostali i Ostali.
To je definitivno posebna sorta. Zahvaljujući internetu, dostupnosti i tehnologiji, svaka mahala u državi je dobila New York Times. A svaki gradjanin koji zna sva slova, ne mora to baś biti ni po redu abecede, je promovirao sebe u Bena Bradleea. Normalno, ni jedan nije bez kakvog fakulteta, što ni onda ni danas nije značilo pismenost, a još manje kakvo znanje o bilo čemu. Ne da mi ih se nabrajati, no ne bi dotekli u Britanicu, sve po slovima. Nekoliko ih odskače, guraju po malo i polako postaju sami sebi antiteza, tj. mainstream. Broj klikova im višestruko nadmašuje ukupne tiraže kuće Oslobodjenje npr. A i pisci su im smisleniji iako uglavnom jednako nepismeni poput ostalih.
No tu se javlja fenomen koji je oduvijek postojao u društvu, no zahvaljujući internetu, portalima, osobito svima dragom Facebooku, buja u nebeske visine – šovinizam. Apsolutna sloboda u ovakvom vidu je prvo iznijela na puno svijetlo dana sve ono najgore što je u ovom društvu oduvijek postojalo, samo nije bilo toliko vidljivo. Iako je u svakoj generaciji tekla krv do koljena. Ipak, šovinizam, a osobito njegovu najgoru formu, antisemitizam, vidim primarno kao fenomen sa ljevice.
Dugo se to melo pod tepih, no ne može se više sakriti. Gotovo. Pogotovo u društvu gdje je mržnja takve vrste društveno poželjno ponašanje. Najgadniji od takvih slučajeva je tzv. slučaj “malog Ante” iz Mostara, kojeg je dobru godinu jedan plenumaški mahnitov, kao i svu drugu djecu iz te čemerne gimnazije nazivao ustašama i koji su na to odgovorili točno onako kako treba. Za dom spremni.
O tome da stanovite antifašističke i progresivne snage naručuju grafite tipa klempavog U pa se onda po svojim portalima zgražavaju, ne bih.
Slučaj Ede Maajke je tu poseban. Čemernik je oženjen Židovkom što je u zadnjem Izraelsko – Gazanskom sukobu izazvalo nesretnikov linč tolikih razmjera da je i legendarni Klix, ukinuo komentare.
Tu je ipak najgore, kako god da sam naučio na to, kada npr. Oslobodjenje objavi bez redakcijske ograde makar u prvim mjesecima gdje Selimbegović na čelu, u jedanaest nastavaka, feljton Vladari svijeta nekakvog koji se voli potpisivati sa doc. dr. Munib Bisić, u kojem otvoreno pohvali Protokole sionskih mudraca. Što onda očekivati od ostalih?! Ja ništa.
Novoosnovani tjednik STAV i pripadajući mu portal FAKTOR, su posebna priča. Od početka ih prati legenda da ih je osnovala SDA kao protutežu Avazu i Radončiću u koju sve manje i manje vjerujem. Poznajući i neke od osnivača joj kao vrlo pragmatične ljude, ne vidim ih nikako kao udružene u pravljenje ovog novinarskog abortusa par excellance.
Čak i na Balkanu, osnivanje novina ili kafića čak, povlači logično za sobom skupljanje najjače ekipe koju novac može skupiti. Sada ostavljam i čitaocima i sebi vječnu enigmu, tko je to odlučio da kao novinarske magove sastavi Filipa Mursela Begovića, Irhama Čeču, rabina Papu i Elisa Bektaša?! I da se nada nečemu?! Pa 2. broj sam kupio u Sarajevu na kiosku na sred autobusko – željezničke stanice taman uoči izlaska 3. i to je ženi bio JEDINI primjerak prodan. U Mostaru isto.
Tu je negdje i dijagnoza ovog mega srozavanja od koje se čovjek sa smiješkom sjeti vremena druga Tode Kurtovića i kartela dizdarevićišagolji. Oni su ipak imali cijenu, kakvi god da su bili.
Ovi gorespomenuti vrijede točno HLADAN BUREK UMOTAN U NJIHOVE VLASTITE NEPRODANE NOVINE I TO BEZ JOGURTA.
Foto:GR/Facebook
