PIŠE: Goran Raguž
Stolački antifašizam, oličen u nedavnim mitinzima, bilokacijski sposobnom Zoranu Pusiću i predstavnicima stotinjak profesionalnih antivašističkih NVO, najviše mi sliči na one legendarne sinove Poručnika Šmita, nenadmašno opisane kod Iljfa i Petrova, ne sjećam se više u u Dvanaest stolica ili Zlatnom teletu.
Riječ je pojavi tipičnoj za sve postrevolucionarne zemlje. Masovno se jave siročad legendarnih junaka. Osobno sam sām znao nekoliko potomaka“legendarnog” Save Kovačevića. Idioti su se ponosili tim monstruoznim ubojcom, čija biografija je primjerenija sudskoj medicini, nego kakvoj historijskoj čitanki.
Kao i siročad poručnika Šmita i oni imaju problem s identitetom koji i nije baš vele antivašistićki i koji čim se noktom zagrebe, otkrije tateke i dedeke od divljih ustaša, vidi spisak ustaških ratnih zločinaca 41 – 45, do koljača iz npr. XIII hercegovačke slavne brigade gdje je brzim brijanjem brada pretrčalo pola Stoca, uključujući pretke nekoliko kandidata s antivašistićkih lista u gradu, a i nešto šire.
(Ako se nekome padne na pamet buniti, upravo radim crossexame imena pravilno raspoređenih stolačkih familija u ratu i poraću. Pa ne džarajte.)
U čas su se svi premetnuli u djecu Poručnika Šmita, a tu je i bulumenta ostatka balkanske profesionalne antivašistićke siročadi koja na glas vrišti onu crnogorsku ” ja tebi vojvodo, ti meni serdaru, a samo nas dva znamo koja smo govna”.
Ne vjerujem da moji Stočani mogu nadići sami sebe, okrenuti se ikakvoj budućnosti, sve dok su zabavljeni lakiranjem biografija svojih dragih predaka. I grad i država mu, osuđeni su na tužno umiranje, sve dok djeca Poručnika Šmita lažu o svome tati/dedi čak i jednoj krvoločnoj neni, nadajući se da će im legenda donijeti, ako ne komad kruha, ono makar komad vlasti.
Na žalost, nitko im nije rekao da Poručnik Šmit nije imao djece. A i Pasternak je malo pjesnički prigonio.
Foto:arhivska fotografija
