Hitrec: Izvorne hrvatske riječi proglašavaju ustaškim, a nove ismijavaju

Manje od mjesec dana do Uskrsa, ali je priroda već uskrsnula, u toplijim nizinama i kotlinama procvjetale voćke i sada strjepe od djeda mraza, pakosnoga proljetnog lika, za razliku od imenjaka. U mojem je kraju pod gorom još prehladno, voćke tek bojažljivo pupaju, mačak se drži kuće, psu se smirili hormoni. Za koji dan grunut će proljeće kao ruska granata u Bahmutu.

Vraćam se početku prošloga tjedna kada je slavljen Dan žena, koji mi doma ne slavimo jer je njihov (njezin) svaki dan. Novine se raspisale o Zagorki kao prvoj feministici, što nije točno jer je prva svakako Dragojla Jarnević kojoj sam posvetio poglavlje romana o vremenu bana Jelačića, raspisale se tiskovine i o Dori Pejačević. Eventualno se spomene i Ivana Brlić Mažuranić,  piše Hrvoje Hitrec u  za Hrvatko kulturno vijeće.

Znači, zadržava se na vrlo bliskoj prošlosti, a što je s ostalima (pa ni o Jagodi Truhelki ni riječi, iako je i ona iz nedavnih dana u stvari). Tu prestaju sjećanja, pa bi za podsjet trebalo otvoriti knjigu Nevenke Nekić, vjerojatno najbolje suvremene prozaistice, koja je negdje oko Dana žena proslavila osamdeseti rođendan vrlo uspjelim skupom u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, autorica opsežnog opusa, u nemilosti lijevo nasađenih naših medija.

Njezina knjiga koju spominjem naslovljena je Hrvatske heroine, u njoj N. Nekić ide u daleku povijest kako i treba, i izvlači na svjetlost znamenite žene, a zovu se: kraljica Jelena, Čika, Večenega, Beatrica Frankopan, Cvijeta Zuzorić, Mila Gojsalić, Katarina Zrinska, Jelena Zrinska, Anica Bošković, Diva Grabovčeva…

Reći ćete: nisu one bile umjetnice, što nije točno jer su mnoge od njih bile ili ostavile dubok trag u povijesti uopće i povijesti umjetnosti na druge načine, kao ruže kulturnih krugova ili u nevremenima kao naše Judite, braniteljice i ratnice. Nije rečena autorica zaboravila ni žene milosrdnice, dotično sestre milosrdnice, u knjizi Naša klecala i baklje, veliku priču o djelovanju Družbe u Hrvatskoj (i izvan Hrvatske), uspjehe u školstvu i zdravstvu, ali i tragedije u vrijeme komunističkoga prevrata kada su sestre zatvarane i ubijane.

Oko Dana žena još jedan događaj kojemu sam nazočio u dobro vođenoj samoborskoj gradskoj knjižnici: nastup umjetnice i svojevrsne ratnice našega vremena Anđe Marić, ratnice protiv autoimune bolesti. Baš fascinantan nastup, gotovo monodrama, uz predstavljanje treće Anđine knjige pod naslovom Moja revolucija u 365 dana, izlazak iz ormara tjeskobe i suočavanje s bolesti naizgled nepobjedivom, pobjeda volje i ustrajnosti („Želite li nešto postići, morate vjerovati da to možete“).

U ožujku su i dani posvećeni hrvatskomu jeziku, koji i nadalje bije svoje bitke, vidljive i nevidljive, okružen nerazumijevanjem i okužen ubodima izvana i iznutra, taj naš jezik materinski koji školskoj djeci postaje teškim kao matematika, a odrasli mu posvećuju manje pažnje nego kućnim ljubimcima, te se ponekad čini, a i jest tako, da smo u doba neslobode bili osjetljiviji, upravo zato što smo hrvatski držali i doživljavali kao jedino preostalo utočište i ognjište koje se ne smije ugasiti.

Sada bezbrižno ostajemo slijepi i gluhi na nove potvore. Za ilustraciju: balet. Ma kakve veze ima balet s jezikom, reći ćete, a da ste gledali (i slušali) baletnu predstavu nazvanu Čajkovski, i te kako biste uspostavili svezu. U toj koreografski i scenografski neobičnoj predstavi toliko se govori, vrišti i glasa da čovjek ne povjeruje. Govori se nekolikim jezicima, ruskim (što je u redu, jer se čitaju pisma nesretnog i genijalnog Čajkovskog), ali pretežito i engleski. Hrvatski je samo na „semaforu“, kao prijevod za nas Hrvate u publici i za osobe oštećena sluha.

No dobro, ali usred predstave obraća se hrvatskoj publici neki lik na engleskom i zahtijeva od nje da plješće, za one koji ne razumiju podigne ploču na kojoj piše Applauz – i pristojna zagrebačka premijerna publika doista zaaplaudira, što je zabrinjavajuće. Tako smo, znači, došli do podcjenjivanja hrvatskoga jezika i u baletu. Koji doduše nije balet nego nešto kao performans, i to mračan, slabo rasvijetljen. Ali je zato rasvijetljena publika – veliki reflektor okrenut je u mnogim trenutcima prema gledateljima, protiv svih uzusa teatarskih, protiv zdravoga kazališnog razuma. Balet? Gdje ste gospodine Šparemblek?

U redu, malo sam se previše rasrdio, nije mi u prirodi. Nastavljam s jezikom. U subotu sam bio u Lipiku koji se lijepo oporavio od ratnih razaranja, na dodjeli nagrada za najbolje nove hrvatske riječi u natječaju časopisa Jezik i Zaklade Društva dr. Ivan Šreter, pod ravnanjem urednice Jezika Sande Ham. Dvorana u sklopu lječilišta u kojemu je radio dr. Šreter, ozračje i publika na visokoj razini, svi zadovoljni. Dobitnici nagrada, zanimljivo, ovaj put pretežito – liječnici, i to mladi.

Pobjednička riječ: prestrujnik, srebrna medalja za riječ šećerice (biljke od kojih se dobiva šećer, kao što se od uljarica dobiva ulje), brončana medalja, da ne velim bakrena, za riječ – bakroza (bolest koju izaziva nakupljanje bakra u tkivu, podsjeća me neizravno na Vučedol i bolest ljevača bronce u to doba, premda se ne radi o istom fenomenu).

Riječi, dakle, koje do sada nisu postojale u bogatom korpusu hrvatskih riječi, nastavak dugogodišnjega truda započetog u vrijeme Stjepana Babića, a taj je trud, zahvaljujući potom i Babićevoj nasljednici profesorici dr. Sandi Ham, iznjedrio riječi poput: udomitelj, uspornik i još mnoge za koje danas mislimo da su oduvijek postojale, a nisu. Na žalost, iz televizijskoga se priloga (čast da je prikazan, ali) nije previše moglo saznati, a potpuno je neumjesno bilo zaustavljanje ljudi na ulici s pitanjima znaju li što znače riječi koje u tom trenutku još i nisu bile javno obznanjene. Naravno da nisu znali, a kako bi.

Nego, u nizu zanimljivih govora od kojih su neki bili vrlo duhoviti (profesor emeritus Čatić, koji se uzgred šalio i s „miješanim otpadom“, koji nije miješan nego mješovit), drugi govori (dr. Grčević) opominjući, a zabrinuli su i mnoge od nas koji nisu točno znali što se sve događa u stanovitim „svjetskim“ krugovima gdje se i opet kuha srpskohrvatska juha čija je podvrsta valjda hrvatski (o čemu će još biti riječi), znači u tom nizu govora na svečanosti novih hrvatskih riječi izrečen je i moj, te ga u Hrvatskim kronikama donosim u cijelosti:

“Gospođe i gospodo, nisam jezikoslovac. Ne baratam ni osnovnom terminologijom, pa sam tako sve donedavno mislio da su afrikate neki afrički jezici. Neznanje zamjenjujem osjećajem, kao i mnogi Hrvati kojima je na duši i u srcu materinski jezik.

Hrvatski je jezik posve nalik Hrvatskoj, jedinoj i jedinstvenoj našoj domovini, a tako raznolikoj od Mure, Drave i Dunava do Jadranskoga mora, uključujući hrvatsku povijesnu baštinu u Bosni i Hercegovini. Pa kao što nema susjeda koji nisu pokušali, svak u svoje doba, ugrabiti dijelove ili cijelu našu zemlju, tako nema ni onih koji nisu htjeli pokoriti hrvatski jezik i prekriti ga svojim, što se uvijek pokazalo kao uzaludan trud.

Hrvatski je jezik pokazao začudnu otpornost kao i hrvatski narod, usprkos agresijama vanjskim i unutarnjim, zlostavljanjima i smicalicama, represijama, ali i povremenoj zbunjenosti čak i dobrohotnih ljudi koji su iz neznanja ili stupidnosti pomagali rashrvaćivanju hrvatskoga, nasuprot onima koji su jezik oduvijek osjećali kao domovinu i zadnju crtu obrane, poput dr. Šretera, mučenika za hrvatski jezik, čije tijelo leži u nepoznatoj jami, branitelja jezika na popisu nestalih naših branitelja, dok su neki od vođa srpskih terorista danas ugledni hrvatski građani.

Hrvatski paradoksi protežu se, znači, i na ovo naše vrijeme, u samostalnoj hrvatskoj državi. Jedan je na prvi pogled teško shvatljiv: premda u svemu poslušno slijedimo tu vajnu Europu i njezinu Uniju, u jednomu kao da smo izvan nje. Dok većina europskih zemalja ima zakone za svoje jezike, mi kao da se bojimo donijeti takav zakon za hrvatski jezik i ostajemo na ustavnoj odredbi koja jest jasna, ali očito i neobvezujuća kada vidimo što se događa u praksi, posebno u medijima. A mediji nisu drugorazredni čimbenik, štoviše, moćniji su od vlasti. Iz njih, ne uvijek i ne svugdje, kao i iz podruma neupućenosti ili zlih namjera, dolaze licemjerni vapaji da oni koji predlažu zakon o hrvatskom jeziku žele ljudima propisivati kako će govoriti, a ne samo pisati, da će se tu izricati neke kazne, valjda i uhićivati iliti hapsiti, i slične nebuloze. I onda se narod naroguši, padne u zamku opisane klateži kojoj je jedini cilj da se i dalje bani u bezakonju i harači po hrvatskome jeziku bilo s istočne bilo sa zapadne strane.

Poradi svega rečenog, i prijedlog zakona koji se priprema u okrilju Matice hrvatske ne će biti raširenim rukama dočekan od vlasti, jer da je htjela, vlast bi već odavno sama predložila takav zakon.

Idemo dalje, vidjeti gdje smo u ovom trenutku. Naoko, stvari se popravljaju. Nitko se više u Hrvatskoj ne usuđuje javno govoriti o izmišljenom srpskohrvatskom jeziku, to je za nama. Naoko. Zato je klatež posegnula za novim trikom, za tzv. zajedničkim jezikom, da se vlasi ne dosjete. Akcija je neslavno završila u bunaru, ali i otkrila gdje su pripadnici sve manje, ali žive jugointegralne postrojbe u Hrvatskoj, dakle i u visokom školstvu, na fakultetima, pa i na kroatistici, što je nevjerojatno, naoko.

Nakon poraza, postrojba se pregrupirala i smislila novu psinu. Udarila je ondje gdje je mekano, kako je mislila, na činjenicu da je hrvatski jezik trodijalektalan, pa bi se neupućenima mogla prodati teorija o trima jezicima, od kojih je samo onaj na štokavskoj podlozi hrvatski. Nedavnih dana imali smo pokaznu vježbu, u Poreču ako se ne varam, gdje su neki vijećnici predložili da čakavica bude službeni jezik, uz hrvatski i talijanski. Znači tri: hrvatski, čakavica i talijanski. Farsa, naravno, ali simptomatična. Ljudi se uzbunili, potegnuli Razvod istarski pisan hrvatskim jezikom, hrvatskom čakavštinom prirodno, a rečeni se vijećnici pozvali na stanovitog profesora Millera koji proučava egzotične jezike, i evo nas opet na afrikatama.

Glede hrvatskoga standardnog jezika koji, kako točno reče Katičić, nadsvođuje tri hrvatska narječja, prolazili smo u samostalnoj državi nekoliko faza: u prvoj smo odjednom morali dokazivati da je hrvatski standard neupitan. U drugoj da je njegova norma tek ponegdje upitna i potrebna je stručna, autoritativna ekspertiza, pa je ustanovljeno, s državne razine, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, koje je rješavalo dvojbe na najbolji mogući način.

U trećoj fazi Vijeće je ukinuto nasilnim aktom ministra Jovanovića, s datumom 8. svibnja, na dan oslobođenja kako ga je ta neokomunistička opcija nazivala. Nađen je poslušan kadar u Institutu za jezik i jezikoslovlje koji je kastorski ispunjavao želje te vlasti, štoviše sklepan je novi pravopis kao koktel triju ili koliko prethodnih, pa sada djeca moraju pisati, recimo, U ime Oca i Sina i Duha Svetoga sa spojenim u i ime u Uime, i slične doskočice.

S pravopisom Stjepana Babića i suradnika dogodilo se isto kao i 1971. – ovaj put nije spaljena cijela naklada, ali je odstranjen iz škola i nastoji ga se zaboraviti, a usput onemogućiti, koliko je moguće, i časopis Jezik kao posljednji džep otpora. Četvrta je faza fascinantna: dolazi opet na vlast desni centar, a sve ostaje isto kao što je prethodna vlast ostavila. Javlja se, doduše, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti koja u vrijeme meteža nije dosta energično reagirala, pa nedavno ipak diže od mrtvih ono zabranjeno Vijeće, u svom okrilju, pod nazivom Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika, a trgnula se iz letargije i Matica hrvatska s prijedlogom zakona o hrvatskom jeziku koji je u izradi i čija je sudbina neprozirna.

U svim rečenim razdobljima i fazama mediji su u većini bili na strani onih koji su rovarili protiv dostignuća divova našega jezikoslovlja i njihovih nastavljača, mnogi od tih medijskih poslenika koji barataju s tri stotine riječi pokušavali su i pokušavaju osim toga djelovati u dva pravca – opirati se starim i novim riječima.

Stare i lijepe hrvatske riječi, njima nepoznate, proglasiti ustaškim, ili slično, a nove riječi kao što su ove koje svake ili skoro svake godine ovdje predstavljamo, ismijavati i omalovažavati. Nije to slučajno, riječi iz trezora hrvatske jezične baštine ukazuju na povijesni razvitak hrvatskoga jezika, poseban i samosvojan, pa njih treba zaboraviti jer hrvatski udaljuju od sličnih jezika, srpskoga primjerice, kao što i nove riječi imaju isti efekt i ne može ih se naći u vukovskim domišljajima, te su jezičnim orjunašima isto tako neprihvatljive.

Usporedo, tu su naoko slobodarske pobune protiv standardnoga jezika, jezika hrvatske države i nacije, s ciljem da se ljudima krivotvorno prikaže kako je riječ o zatiranju zavičajnih govora, što su podmetanja bez argumenata, očito izazivanje zabuna i zazivanje kaosa.

I na kraju, slikovito rečeno, mi se i dan-danas nalazimo usred bitke između časnika i oficira na jezičnoj njivi. Nije kao onda kada su razapeli dr. Šretera i zazivali njegovo ubojstvo, stvari su se naoko bitno popravile i naoko svele na više-manje benigne razmirice unutar hrvatske jezične zajednice, ali pozorno oko dobro vidi sablasti koje nad procesima bdiju i pokušavaju nas vratiti u nedavnu sivomaslinastu prošlost ili, istodobno, uputiti prema budućnosti u kojoj oficir ima englesku odoru sa streljivom anglizama koji razaraju hrvatski jezik, i ne samo hrvatski, pa smo i opet izvrgnuti imperijalizmu pred kojim mlađi naraštaji padaju bez ispaljenoga metka, a stariji jazavci im drže ljestve jer je za njih dobrodošlo sve što škodi hrvatskomu jeziku.

No, izdržao je ovaj naš bogati, jedinstveni i veličanstveni jezik sve dosadanje ugroze, pa će i ovu. A ovaj naš natječaj samo je naoko malen prilog u tom naporu. Hvala.”

R.I. /Foto: ProjektVelebit