HOD ZA ŽIVOT: Kome smeta promicanje kultura života? Poglavito jer koriste glazbu i kulturu

MRŽNJA i agresivnost prema svemu onome što je različito, vrijeđanja začinjena psovkama, verbalni i fizički napadi na neistomišljenike čiji je cilj da se u konačnici zabrani javno iznošenje drukčijih stajališta u svojoj biti nemaju ništa drugo nego elemente fašizma. A to je ono što je opasno i za demokraciju i za mladu državu.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Desetak udruga i zajednica građana (Život biraj, SKAC, U ime obitelji, Vigilare, Molitvena zajednica Srce Isusovo, Neokatekumenski put, Božja pobjeda), te brojne obitelji i pojedinci organizirali su program pod nazivom Hod za život.

Pozorno sam iščitavala njihove poruke javnosti i radi preciznosti ću citirati ono što su oni naveli kao razloge svojega programa. „Miroljubivim hodom izrazit ćemo optimizam i svratiti pozornost na dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti te činjenicu da je upravo čovjek najvrjednije bogatstvo za obitelj i Hrvatsku“(…) „U okolnostima u kojima mnogi teško žive – Hod za život zahtijeva društvenu i ekonomsku potporu obiteljima, ženama koje razmišljaju o pobačaju zbog ekonomskih problema ili pritiska okoline. Želimo da se ženama u Hrvatskoj omogući da bolje usklađuju svoj profesionalni i obiteljski život“. (…) „U Hrvatskoj bračni parovi, u prosjeku imaju jedno dijete manje nego što bi željeli, a kao razlog uglavnom navode ekonomske poteškoće. Konkretnim ekonomskim mjerama treba omogućiti onima koji vole i žele djecu – da ih imaju.“

Nadalje, Hod za život ukazao je na problem pobačaja i naglasio da je sada u Hrvatskoj najčešći pobačaj zbog tzv. ekonomskih razloga. Odnosno zbog neimaštine. Naime, prema dostupnim podatcima, čak 75 posto žena odlučuje se na pobačaj zbog ekonomskih razloga, zbog nedostatka novaca da se djetetu pruži primjerena skrb. No, tu su još mnogi drugi razlozi zbog kojih se žene teže odlučuju na proširivanje obitelji, a jedna od njih je i činjenica da čak 30 posto žena po povratku na posao nakon poroda dočeka niža plaća, 20 posto žena se ne može vratiti na svoje radno mjesto, a mnogim ženama poslodavci doslovno prijete otkazima ako se odluče zadržati dijete. To je, nažalost, hrvatska stvarnost.

Međutim, u dobrom dijelu medija nitko se nije bavio tim činjenicama nego su stvorili histeriju oko toga da organizatori Hoda za život žele zabraniti pobačaj, iako to nigdje tako nije rečeno. Pa se tako danima bave time tko ima ili nema pravo na svoje tijelo i problemima koji nastaju ako se ilegalno radi pobačaj?! No sve je to daleko od merituma stvari. U Hrvatskoj vjerojatno ne će doći do zabrane pobačaja, niti je i niti će itko od članova vlade ili kakve relevantne političke stranke načeti to pitanje jer je riječ o skliskom terenu od kojega svi bježe. I nitko se, u lovu na birače, ne želi igrati i ne vjerujem da će pitanje pobačaja, a kamoli ozbiljnije izmjene zakona koji regulira to pitanje u skoroj budućnosti doći na dnevni red.

No, ne vidim nikakav problem u tome da postoje ljudi koji zagovaraju njegovu zabranu. To više što je riječ o dubokom etičkom pitanju. Danas , kada su nam dostupne sve znanstvene činjenice, jednostavno je primitivno reći da život ne počinje začećem. Uostalom, i Europski sud za ljudska prava začetom je djetetu priznao ljudsko dostojanstvo i pravo na zaštitu, dok je Europski sud u Luksemburgu 2011. u predmetu Oliver Brüstle vs. Greenpeace istaknuo da se svako ljudsko jajašce mora, čim je oplođeno, smatrati ljudskim zametkom i da je oplodnja ono čime počinje proces razvoja ljudskog bića. I hrvatski Ustav jamči pravo na život svakom ljudskom biću. Zbog čega bi se onda kulturan svijet uopće trebao čuditi što postoje odgovorni ljudi, udruge, zajednice kojima je život iznad svega i koji smatraju da je pravo djeteta iznad prava pitanja slobode majke.

Strahota je i sramota da uopće postoje oni koji su na krajnje primitivan način pokušali spriječiti nastojanja onih koji zagovaraju život i koji upozoravaju na činjenicu kako se teška gospodarska i socijalna, a onda i narušena moralna slika društva veoma često slama preko onih najosjetljivijih. Preko nerođene djece koja ne mogu ni zaplakati, kao uostalom, a svjedoci smo tome ovih dana, i teško bolesna djeca ili djeca s trajnim poremećajima koja zbog administrativnih rupa i neosjetljivosti sustava ostaju bez prava na ionako mizerne naknade. To bi barem bile vrijednosti oko kojih bi svi morali biti suglasni.

Grupica netolerantnih osoba u prošlu je subotu pokazala da je naša država daleko od demokracije. Mirnom i miroljubivom prosvjedu Hod za život (inače, on nije izum „natražne“ Hrvatske već se desetcima godina održava u SAD-u, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Italiji) suprotstavili su se psovkama, vrijeđanjem, pokazivanjem srednjeg prsta, a onda, u konačnici, pokušajima fizičkih nasrtaja.

Štoviše, jedna ženska osoba, koja je uz psovke pokušala zaustaviti povorku u naletu svojih petnaest minuta warholovske slave, javno je kazala kako ju je iritiralo to što su sudionici Hoda za život koristili glazbu i kulturu. Strašno, zar smo došli do toga da će se u 21. stoljeću one koji misle drukčije getoizirati i zabranjivati im da koriste glazbu?!

Takva stajališta govore o njihovu kućnom neodgoju, ali i o nečem puno gorem. Pokušaju umrtvljavanja drugog i drukčijeg te zatomljivanja svake različitosti. Jer ako netko može tako navaliti na mirnu povorku s puno djece kojoj je jedini krimen to što su u njoj nečiji neistomišljenici, onda se svi skupa trebamo ozbiljno, ozbiljno zabrinuti.

Foto:Albert Horvat