HODAK: A da 11 hrvatskih vojnika krene na komemoraciju u Logor Stajićevo!

Hrabre, nepobjedive srpske vojnike u njihovom “oslobodilačkom” pohodu na Jasenovac zaustavila je – carina! Vulinov pasoš izazvao je sumnju i “komandosi” se vratiše u rikverc. Još jedan tipični ustaški “genocid”…itd.

Moj profa Žukina misli da se radi o još jednom “plovećem kazalištu”.

Kad su se tenzije dobrano podigle, kad su se javili dragovoljci, branitelji… tada se Pupi povukao u “svoje odaje”, a u Novom Sadu je osvanuo jedan pomirljivi transparent pun nade: “Ubi Hrvata, da Šiptar ne bi imao brata…” ili tako nekako.

Progresivna Lijepa naša je skočila na svoje državničke noge. Na čelu s Pupovcem koji je bio “iskreno” konsterniran i žestoko osudio taj napad na epsko bratstvo i jedinstvo dva naroda. To je još jedan neoboriv dokaz da smo braća, pomislio je valjda u tom “historijskom” trenutku i Igor Mandić. I sve mračne prognoze o sudbini RH koja će u svemu jako sličiti na datum 8. maja 1945.g. nestale su kao da ih je netko dodirnuo čarobnim štapićem…

Sad evo i trećeg čina političkog vodvilja: dolazi “delegacija” srpske vojske s Vulinom na čelu, a Hrvateki o tome nemaju pojma. “Ne bih pao u nesvijest da Pupi i to osudi” mudruje moj Žuki. I tako, ekipi od jedanaest oficira Vojske Srbije propao je izlet u Jasenovac, a Kurir, Informer, Novosti, ALO, Srpski telegram i Blic dobili pravu “robu” za svoje naslovne stranice kao kad su objavljivali “Srbe klali i vadili im oči, a nitko nije osuđen”, “Ustaše prete Vučiću”, “Spremaju zlo, oni bi da vešaju”, “NATO monstrumi”…

Moj nepovjerljivi Žuki uvjeren je da se radi o zgodnom “festivalu glume”. Ni meni nije do kraja jasno od kuda toliko nepovjerenje u institucije “koje rade svoj posao”.

Drago Marković se na fejsu čudi: “Zamislite jedanaest vojnika Hrvatske vojske ide u odorama na komemoraciju u Logor Stajićevo!”. A Heidi Frank se zabrinuto pita: “Da li je Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak Srbije u EU?”.

Ako slučajno jest, onda možemo očekivati da će uskoro stići dozvola da se prije prvog sata u našim školama intonira hrvatska himna kao npr. u osnovnoj školi u Volovčici u Zagrebu. Bez obzira na to što na njeno intoniranje djeca druge vjeroispovijesti i nacionalnosti ne ustaju. Da mi je samo pogoditi o kojoj se to vjeroispovijedi i nacionalnosti radi? Pošto su ta djeca vjerojatno državljani RH onda je i zadnjoj političkoj budali jasno da oni koji ne poštuju himnu ne poštuju ni državu u kojoj žive.

Tu se nalazimo u začaranom krugu. Živimo u krugu etabliranih osoba kojima je prva asocijacija koja ih povezuje s ovom državom – NDH. Premještaju je iz srednje Europe na zapadni Balkan. Proglašavaju je “banana državom” kao da su je stvorili majmuni, a ne branitelji. Uvijek pljuckaju prema većini jer im zaklanja vidik prema “svijetloj budućnosti”.

To je izvrsno detektirao Mario Keča na fejsu: “Kada se na Rujanfestu, u glavnom gradu Hrvatske, izvode turbofolk ‘pjesme’ onda je to pitanje slobode izbora, a kad se u hrvatskoj školi, u glavnom gradu Hrvatske, izvodi hrvatska himna, onda je to pitanje poštovanje manjine koju to smeta!!! Većina nije bitna, niti u prvom niti u drugom slučaju! Neobična logika!”. Rekao bih – tipična ljevičarska dvoličnost.

No, pustimo “kuruzu” s istoka i himne u školama. Ima i zdravog humora. Francuzi u školama puštaju svoju himnu. Plenković kaže da bi mogli i mi. Hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Uspješno su operirani od te “bolesti” još od rođenja. Što mislite koliko nacionalne manjine imaju udjela u stanovništvu recimo Latvije. Odgovor je 38,9%. U Luxemburgu 36,9%, u Češkoj 35,5%, u Estoniji 31,3%, u Bugarskoj 23,1%, u Nizozemskoj 19,3%, u Slovačkoj 19,8%… Koliko te zemlje osiguravaju svojim “manjincima” mjesta u parlamentu? Pogodili ste – ni jedno. U Hrvatskoj, u kojoj živi 9,6% pripadnika nacionalnih manjina, osigurano im je osam zastupničkih mjesta u Saboru. Sad vam je malo jasniji gornji zaključak da hrvatski poltroni nemaju smisla za humor. Ovo je podatak za rasplakati se. “Manjine su naš ponos” kažu naši političari.

Kako iscijediti humor iz podatka da 16,9 % manjinskih stanovnika Slovenije imaju dva mjesta u njihovom parlamentu, a Hrvateki za svojih 9,6% osiguravaju osam zastupnika u Saboru.

Tu nema mjesta ni najprizemnijem humoru. Samo depresiji i tuzi. Onako usput, i Austrija, i Mađarska, i Finska, i Italija, i Poljska, i Litva u svojim parlamentima nemaju ni jednog predstavnika iz kvote nacionalnih manjina. Koji su to “retrogradni” klerofašistički režimi. Umjesto da su ponosni, tronuti od sreće kao mi, oni svoje manjince puštaju u svoje parlamente samo na galeriju. Kod nas oni s 500-600 glasova ne samo da ulaze u Sabor nego i vladaju. Vode rat za stranke koje ih obožavaju i s njima vladaju te paze na njihovu većinu u Saboru. Naši manjinci u pravilu ne odlaze u Irsku. Dobro im je i tu.

Moja klijentica R. Vojnović ima smisla za humor pa objavljuje na fejsu: “Ubola me pčela. To mi je jedini ubod ove godine”. A nas ostale “ubadaju” iz dana u dan.

Ivica Granić objavio je izvrstan post na fejsu: “Čujem nedavno kako je jedan liječnik iz Splita proglašen najboljim keramičarom u svojoj novoj tvrtki u Hamburgu. Bravissimo ADZ, Pupi i bravissimo za blaženo hrvatsko ‘političko stado'”. “Mali” Ivica nastavlja: “Problem: Plenkiju ne odgovara da parlamentarne izbore dočeka kao partner, pajdaš, kao koalicijski partner SDSS-a. Dakle, jasno je kako ‘utakmicu’ treba odigrati…

I onda nekim čudom neko prebije nekog Deliju u Obrovcu, zatim i nekog Arsića u Rijeci. Ovog drugog čak i bez vidljive ogrebotine prebiše bejzbol palicom. Kuha se i na istoku… I tak.. A Pupi? Pupi grlatiji nego ikada, ono, slučajno izleti s nebuloznom tezom o NDH. Ne samo da smo gori od Ante i ‘one Hrvatske’, s današnjim se povampirenim hrvatskim nacionalizmom ništa ne može usporediti. Sibirski su Gulazi mila majka za zagrebačke, splitske, riječke ili one benkovačke”. I da ne citiram dalje Ivicu, sve je jasno.

Progresivni Đakić, u ime HVIDRE, traži da se Pupi ispriča. On, stara lička varenika, na to se samo prezrivo smješka. I tako mjesecima. Ali par mjeseci prije novih izbora za Sabor lijeva medijska falanga objavljuje raspad vesele koalicije s SDSS-om i HNS-om. HDZ-ovo desno krilo lijepi od sreće fete pršuta po čelu. Ankete odmah reagiraju. HDZ ide prema gore, SDP pada. Na scenu opet jednom stupa “blaženi hrvatski zaborav”.

Zaboravili su Hrvateki i Tuđmana pa će zaboraviti i Pupovca, Blaženku Divjak, Đakića, Aleksandra Stankovića, Anku Mrak-Taritaš, Ankicu Lepej, Antu Tomića, Arsena Bauka, Bojana Glavaševića, Borisa Dežulovića, Borisa Jokića, Borisa Miletića, Branimira Pofuka, Budimira Lončara, Dalibora Matanića, Danijelu Trbović, Davora Butkovića, Dejana Jovića…itd.

Znate li što je zajedničko svim do sada nabrojanima? Ni oni, a ni oni njima slični nikada, baš nikada, neće doći u priliku da se okite titulom “najboljeg keramičara” u Hamburgu, Irskoj, na Novom Zelandu ili negdje drugdje diljem svijeta. Sve njih ćemo mi opet birati, čitati, slušati i pljuckati prema njima te ih futrati našim ustaškim kunama… Dolar i lira, moneta od papira… kako je pjevao legendarni Zvonko Špišić. “Sem zabil”, rekli bi Zagorci.

Ministar “narodnog zdravlja“ Milan Kujundžić zaprijetio je revizijom svih bolovanja. Prvi je na redu Molierov “Umišljeni bolesnik”.

U subotu 7. rujna mogli smo se, samo kad bismo znali, prisjetiti jedne stare koalicije. Prirodne kao, recimo, ova već famozna HDZ-a, SDSS-a i HNS-a. Tog rujanskog dana 1932.g. dogodio se tzv. Lički ili Velebitski ustanak. UHRO, Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija kojoj je na čelu bio onaj Pavelić, a ne novinar Novog lista, izvršila je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića.

“Ustanak” je trajao oko pola sata nakon čega su se napadači na čelu s Andrijom Artukovićem i Markom Došenom povukli. U sukobu sa žandarima poginuo je ustaša Stjepan Devčić. I to bi bilo to da se nije 28. prosinca 1932.g putem “Facebooka” javio list Proleter, organ CK KPJ. Uz plamene pozdrave hrabrim ustašama objavili su da Komunistička partija: “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. Tako se lički “seljak” Dr. Ante Pavelić barem jednom našao na “pravoj” strani povijesti.

Oni koji me čitaju znaju da sam se “k’o pura dreku” čudio zašto Tito kao “vrsni pravnik” (ima “sudija” koji se k’o pijani plota drže zakona) nije organizirao Paveliću suđenje u odsutnosti. Najprije ga je “držeći se zakona kao pijan plota” pokušao ubiti iz zasjede u Argentini.

Kad je ovaj zbrisao u Madrid, naš “pravnik” znao je i adresu i broj kvadrata njegovog stana, ali nikada mu nije palo na pravničku pamet da organizira suđenje u odsutnosti. S brižno probranim svjedocima mogao je imati presudu u kojoj je pravomoćno utvrđeno da je u Jasenovcu ubijeno par milijuna ljudi. Možda je razlog, kažem možda, upravo ova epizoda oko Velebitskog ustanka kao i tajna posjeta Milovana Đilasa i dr. Vladimira Velebita Zagrebu i njihovim pregovorima s Nijemcima.

Naravno, po Tvrtku Jakovini priglupe ustaše pojma nisu imali da se najbliži Titov politički suradnik Đilas nalazi u Zagrebu 1943.g, da je Velebit posjetio svoje roditelje, da su on i Đido razgovarali s generalom Gleiseom von Horstenauom, da je Đido par puta išao u kino. Jakovina i Klasić sigurni su da je razlog što su ustaše ostavile na miru Velebita taj što su vjerovali da je on bio sudionikom Velebitskog ustanka iz 1932.g. I nakon toga Velebit je više puta boravio u Zagrebu.

U organizaciji Švaba obilazio je partizanske odrede u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni prenoseći naređenja o prestanku napada na prugu Zagreb-Beograd, što je Nijemcima bilo najvažnije. I onda je došlo do razmjene zarobljenika, pa je tako bila razmijenjena i Titova supruga Herta Haas. Znači, bilo je “saradnje” i s ustašama, i s Hitlerom… sve dok sovjetski maršal Fjodor Tolbuhin nije protutnjao kroz Srijem, Beograd, Slavoniju, Hrvatsku i Sloveniju…sve do Beča. Kamo je ipak malo zakasnio. Iza njegovih akcija počelo je partizansko “oslobađanje” gradova, sela i genocid nad nenaoružanim i razoružanim. Što je našu “ljubičicu bijelu” dovelo na deseto mjesto najvećih ratnih zločinaca XX stoljeća. Ništa novo, ništa senzacionalno… to znaju čak i “istoričari” tipa Klasića, Jakovine, Markovine…

Navodno je svojedobno, pri susretu u Vatikanu, Stipe Mesić oštro zamjerio Papi njegove kontakte s Tuđmanom, predočivši mu pritom audio i video zapise te transkripte, nakon čega je navodno Papa od Mesića zatražio oprost!

U veljači ove godine donesena je na splitskom Općinskom sudu presuda koja je po Slavici Lukić “zgranula novinarsku javnost”. Intelektualni proleteri “prosto nisu mogli da veruju”! Sutkinja Dunja Ljubičić presudila je da Jurica Pavičić, ljevoruki kolumnist Jutarnjeg, mora Dušku Mucalu, bivšem intendantu splitskog HNK, platiti pedeset tisuća kuna.

Sad je vijeće Županijskog suda u Splitu, pod predsjedanjem Senije Ledić, tu presudu ukinulo i pravomoćno naredilo da Mucalo plati Pavičiću 12.000 kn troškova postupka. Po ZPP-u rasprave su “usmene i kontradiktorne”. Takav postupak provela je i sutkinja Dunja Ljubičić.

Žalbeno vijeće pak takav postupak nije provelo. Na temelju izvješća suca izvjestitelja i pregleda spisa vijeće nije ukinulo prvostupanjsku presudu i vratilo predmet Općinskom sudu na ispravku i dopunu nego, da smiri “zgranutu novinarsku javnost”, samo je meritorno presudilo. Sada “novinarska javnost” sigurno više nije zgranuta. Zgranut je samo Mucalo.

Naime, Mucalo je i moj klijent u jednom drugom predmetu. Tužili mi neoprezno još ljevijeg Antu Tomića te dobili presudu u našu korist pred splitskim Općinskim sudom. Ako predmet po žalbi našeg Antiše dođe pred isto vijeće Županijskog suda u Splitu, Mucalo odmah može početi skupljati lovu za Tomića i njegove troškove.

Pravosuđe nam je doista s “posebnim potrebama”. I nakon Sovjetke, Sovjetka. Zabrinjava li ikoga u ovoj državi ovakvo socrealističko sudstvo? Moram ponoviti da na Novom Zelandu uvijek ima 99 sudaca. Nemaju nijedan zaostali predmet. Koliko se kod nas čeka na presude, znate i sami!

Nije ni čudo kad nam većinu sudačkog kadra na višim sudovima čine suci s partijskim stažom. Stoga ne čudi što se kapetanu Draganu uvažava žalba i smanjuje kazna, ali se odbija žalba Tomislavu Merčepu i povisuje mu se kazna za godinu i pol, usprkos teškom zdravstvenom stanju i presudi zasnovanoj na zatvorenom krugu indicija.

Pouka iz svega toga je: ne budite naivni i ne tužite novinare jer takva presuda može “zgranuti” Slavicu Lukić i HND. Tužite samo desničarske krkane, a ne medije jer: “Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu” stoji u presudi Županijskog suda u Splitu.

U svojoj nedodirljivoj mudrosti, mediji možda donesu i vijest da su neprijavljeni radnici počeli štrajkati na crno.