Pita se uvijek cijenjeni Borislav Ristić u Večernjaku: “Jesmo li kao društvo postali imuni na glupost?“ Pitanje je sasvim na mjestu i treba ga shvatiti odmah i kao odgovor. Evo zašto.
Javila se na fejsu i moja tajnica gospođa Natalija, inače relativno apolitična osoba. Zgrožena je činjenicom da netko dvadeset godina čuva leš svoje sestre u frizeru, da postoji netko tko u času “ljutnje“ pobaca četvero djece s balkona na ulicu, da klinac od 14 godina nožem izbode svoju majku jer mu je navodno predbacila slab uspjeh u školi, da lik odmah nakon izlaska iz zatvora divljački prebije maloljetnu kćer…
Život prema nekima zaista nije pošten. Zato Ristić u nastavku svoje kolumne citira što o tome misli moj ljubimac Oscar Wilde: “Život nikada nije pošten, a jer nas je većina nepoštenih – to nam odgovara“.
Svjedočimo nizu crnih i depresivnih događanja. Na udaru su svi. Naročito političari. Zlatko Lukež je radikalan na fejsu kad kaže: ”Ne želim euro, ne želim funtu. Volio bih vlastitu vojnu huntu“. Možda bi hunta malo stisnula naše političare…
U ovako šizofrenim vremenima mnogima kao uvjetni refleks pada na pamet čarobna riječ – revolucija. U stara dobra vremena barem su revolucije bile rezervirane za proletere. Sjeća li se još netko čarobnih parola “Proleteri svih zemalja ujedinite se“? Pa kad su se milom ili silom ujedinili i kad se shvatilo što sve mogu, neki klerofašistički cinik lansirao je novu parolu: “Proleteri svih zemalja uozbiljite se“.
Pred nekih stotinjak godina genijalni vojskovođa Oktobarske revolucije Lav Trocki proglasio je novinare “intelektualnim proleterima“. Dana 2. ožujka ove godine u Zagrebu je počela prva – intelektualna proleterska revolucija, i to u slobodarskom glavnom gradu RH. Che Guevara naših potlačenih proletera bio je Hrvoje Zovko, “komandante“ revolucionarnog vijeća DNH. Naravno da je u masi potlačenih navodno bio viđen i Hrvoje Hribar te Hrvoje Klasić i Hrvoje Ante Tomić te Hrvojka Slavica Lukić…
Dobro pripravljeni i pripremljeni revolucionari odnosno intelektualni proleteri u svom ubojitom pohodu na “propali režim“ postavili su bitan zahtjev: non pasaran tužbama protiv novinara i osuđujućim presudama sudovima! Ti omraženi ”buržujski” sudovi sustavno i pedantno nenarodnim presudama izvlače iz “intelektualnih proletera“ njima uvijek drage “ustaške kune“.
Nije naš Hrvoje Zovko snimio film o “ratnom zločincu“ Anti Gotovini da bi se sad povlačio po nenarodnim sudovima. Kad je Jurica Pavičić lirskim nadahnućem opisao lik i djelo mog klijenta Duška Mucala otišlo mu je iz džepa 50.000 kunića. Tada je navodno Jurica promucao od muke: kakva je ovo država? Ogorčen je bio što je Mucalo izabran za ravnatelja Splitskog narodnog kazališta, a nije nikada plesao balet, nikada nije napisao knjigu Split u NOB-u ili uloga Hajduka u bitci na Sutjesci.
Zato je Jurica malo “puka’“ i ode mu 50 hiljada… onih omraženih, iz NDH. Čak je i Ante Tomić shvatio da je nesretni Mucalo pravi medij za izrugivanje koje je završilo na Općinskom sudu u Splitu nepravomoćnom presudom u korist Mucala. Mene je na tom ročištu pokušao uvrijediti tvrdeći da sam – kolumnist…
Dobro, priznajem da se naše drage, objektivne i prostodušne novinare često tuži bez pravog razloga. I sam se moram posipati pepelom po ćelavoj glavi. Tako je moj klijent K.Ž., veleposlanik HR u Maleziji pročitao u Jutarnjem da je u toj zemlji pokušao silovati sirotu sobaricu, da je zbog tog nestašnog čina protiv njega dignuta optužnica i da je na kraju smijenjen s mjesta veleposlanika.
I zbog takve zanemarivo banalne pogreške čovjek je tužio nakladnika Jutarnjeg i nakon deset godina munjevitog sudovanja stigla mu i presuđena lova te na dvije strane Jutarnjeg objava pravomoćne presude. Čovjek je deset godina morao slušati duhovite opaske u stilu – kakva je mala bila…? Što te smijenilo…?
I kad je iz malezijske vlade došlo službeno objašnjenje da nikakvog silovanja odnosno kaznenog postupka i optužnice nije ni bilo, da je K.Ž. iz te zemlje otišao kad mu je istekao mandat, moj je klijent, umjesto da bude sretan što se sve sretno završilo, odlučio tužiti. Srećom da je tužio prije ovog današnjeg grandioznog protesta. Sada kad na snagu stupi lex Hrvoje (bilo koji) nema više tužbi protiv naših novinara.
Čak ni HRT ne smije više tužakati svoje novinare koji su iznenada skužili da ih “katedrala duha“ cenzurira. Po tom revolucionarnom zakonu trogloditski desničari snosit će ozbiljne sankcije ako se samo usude tužakati naše intelektualne proletere. Nema više majci…
Gojko Drljača iz Jutarnjeg, koji je osjetio bilo naše demokracije, pozvao je sve potlačene, porobljene, ugnjetavane i potplaćene intelektualne proletere da zbace sa sebe okove auto cenzure i da kad god mognu pišu i demaskiraju Duška Mucala kao metaforu koja je dovela do ove kontrarevolucije. A Duško neka si svoj Ekonomski fakultet zatakne na jedno mjesto.
Skromni Duško mi je, u trenutku slabosti, samo prošaptao: ”Da sam samo u svom životopisu napisao kako sam umjesto završenog Ekonomskog faksa pisao u Feral Tribune nitko me ne bi ni spomenuo”. To je točno, ali u tom slučaju ne bi bilo ni love od Pavičića i Tomića.
Zločeste misli Oscara Wildea kažu: “Održavanje novinarstva objašnjivo je jedino genijalnom Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive”.
Nakon mojih ljubimaca novinara hajmo se malo pozabaviti našim političarima. Tu ima svega i svačega. U pravilu oni ‘malo išamaraju’ svoje zakonite žene, ali ne i ljubavnice. Nakon obiteljske tragedije na Pagu političar Bernardić traži ostavku ministrice Nade Murganić. To mi se s njegovog stanovišta čini prilično uravnoteženo. Ne može se Ministrica samo šminkati oko Markova trga.
Ne znam tko je donio zakon o radu i uredio djelovanje centara za socijalnu skrb? Tim su zakonom centri za socijalnu skrb postali država u državi. Po uzoru na EU zakone koji su tako dobri. Moš’ mislit’! Tako smo nedavno mogli čitati o jednoj majci iz Norveške koja je zatražila i dobila politički azil u Poljskoj te se s djecom odselila u Poljsku. Sve to zbog maltretiranja, oduzimanja djece i zlouporabe svojih preširokih ovlaštenja centara za socijalni rad u Norveškoj.
Zanimljivo je da su gotovo sve ravnateljice centara za socijalnu skrb žene. Tu muškarci samo smetaju. Kako kaže Vesna Tićac na fejsu: “Iza svake sretne žene, stoji njena majka, kćer i prijateljice“.
No otišao sam predaleko, čak do Norveške. Može i bliže, recimo Švedska. Mladež švedske liberalne stranke je odlučila predložiti švedskom parlamentu par dražesnih zakona. Jedan od njih je Zakon o incestu i pedofiliji. Sunarodnjaci Karla Bilda predlažu da se omogući legalan odnos između braće i sestara samo ako su stariji od 15 godina. Dobro da ta granica nije pet godina.
Kod nekrofilije predlažu da se legalizira samo ako ljudi prije smrti napismeno izraze želju da se njihova tijela nakon smrti koriste za seks. I takvi napredni švedski liberali će jednog dana biti ugledni političari u EU pred kojima će se našim političkim elitama tresti gaće. Stoga ne čudi što će se gotovo 90 posto naših političara zahvaljivati dragom drugu Titu što je Dalmaciju i Istru vratio Hrvatskoj.
Međutim, pametni A. Majić se pita: “Ako je Tito vratio Dalmaciju i Istru Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od NDH?” Na neka pitanja političari znaju odgovor, ali ga čuvaju kao zmija noge. Ako su partizani oslobodili Hrvatsku 1945. od koga se Hrvatska oslobađala 1991.?
Učimo li mi u Hrvatskoj lažnu povijest upravo zato kako bi se ona mogla ponoviti? Problem naših političara su prioriteti. Zato je dobro s fejsa citirati brazilskog onkologa, dobitnika Nobela za medicinu, Drauzija Varellu koji kaže:
“U današnje vrijeme se pet puta više investira u medikamente za mušku potenciju i silikone za žene nego za liječenje Alzheimerove bolesti. Tako ćemo za par godina imati babe s ogromnim sisama i djedice s ukrućenim penisima, ali se nitko od njih neće sjećati zašto je to dobro i čemu to zapravo služi“.
Franjo Koroljević je zabrinut pa se pita na fejsu: “Od ovih komunista u Hrvatskoj nećeš smjeti čestitati ni Uskrs koji počinje s prvim velikim slovom U“.
Branimir Pofuk nije političar, ali politiku nosi u svom antifašističkom srcu. Proziva Brane KGK: “Predsjednice, kako su to ustaše mogli kompromitirati pozdrav koji nije postojao prije ustaške NDH?” Bravo Brane! Jedan od ljepših autogolova iz tvoje progresivne lisnice.
Uz kolumnu šaljem redakciji stranicu lista ”Hrvatski Domobran“ koji je izašao u Ohiou, St. Pittsburgh 3. kolovoza 1936. Članak “Dragi hrvatski brate“ autora Luke Gabrića završava: “Uz izraz poštovanja s domobranskim pozdravom – Za Dom Spremni!!!”
Što će sad izaslanik Beogradske filharmonije u Lijepoj našoj? Možda je Pavelić osnovao državu u Kanadi i SAD-u? Možda se tamo umjesto dolarima plaćalo kunama. No znam da ovo malo otkriće neće pokolebati naše političare. Zato i evo jednog aktualnog vica o njima.
U kafiću među praznim flašama Žuje tip se prodera: “Naši političari su svi kreteni..“ ”Ne vrijeđaj!” začu se s drugog stola. ”Što, ti si političar?” zapita prvi. ”Ne, ja sam kreten!” odgovori uvrijeđeni.
Uvijek se pitam od kuda dolazi kompleks Hrvateka prema Srbiji? Počelo je u Maksimiru. Dinamo – Partizan 5:0. Nastavilo se traktorijadom mitskog 5. kolovoza 1995. i na kraju balade ušli smo trijumfalno u EU kad je 29 posto Hrvateka s biračkim pravom iscijedilo između sebe novih 29 posto pa se Šeksovom lucidnošću malo promijenio Ustav RH. Dovoljno za istinski trijumf. Znači 3:0 za nas Hrvateke.
U naravi to izgleda ovako: Jugovići i orjunaši dreče na sva zvona: ustašizacija Lepe njihove. Kako je moguće, pitaju se progresivne pravobraniteljice da se pjesma Čavoglave smije izvoditi? I to još pred djecom. Naravno, pri tome imaju opću podršku od Vučića, Pupovca, Dačića, Vulina, Ace Stankovića, Borisa Vlašića, Brane Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Robija Bajrušija, Slavice Lukić i ne bih ih nabrojao sve do kraja godine.
S druge strane, iskompleksirani muk svih gore navedenih na činjenicu da se u Beogradu otvara muzej đenerala Draže Mihajlovića. Dobri naš Čiča. Malo je klao po Bosni, Dalmaciji, i Crnoj Gori zajedno s talijanskim fašistima… i na kraju ispalo da je bio antifašist jer je do kraja surađivao s fašistima. Sad će dobiti i muzej. Da je barem Muzej voštanih figura pa da uz Čiču tamo postavimo i naše antifašiste kao recimo Stipu Mesića, Josipovića, Antu Tomića, Šokru Beljaka, Marasa, Nenu Stazića, Boru Miletića…
Kad bi se našlo mjesta i za Anku Taritaš Mrak, eto nam uz Muzej voštanih figura još jedan svjetski poznati muzej…
U beogradskoj Bregalničkoj 29, u kući u kojoj je prije rata živio Draža niče muzej “prvom gerilcu Evrope“, čovjeku koji će svojom karizmom smanjiti prihode na godišnjoj razini i samoj Titovoj kući cvijeća. Kamo će sada hrvatski rodoljubi kad se upute u prestolnicu? U Bregalničku ili k Maršalu? I tako, uz mutavu i sramotnu šutnju hrvatske političke elite, Draža ulazi u povijest. Amerikanci su ga već odlikovali. Što još čeka Hrvatska? Novog Tuđmana? Načekat će se!
Obzirom na poznatu ljevičarsku blagost, dobrotu i sklonost opraštanju samo je pitanje vremena kada će hrvatska politička elita oprostiti i Franji Tuđmanu što je u trenutku povijesne neopreznosti stvorio ovu iskompleksiranu državu. U ono vrijeme Isus reče svojim učenicima: “Može li slijepac slijepca voditi?“
Pjevačica Severina hoda sa srpskim biznismenom, ali sama ne zna s kojim.
Epsko, stoljetno suđenje Ivi Sanaderu ide polako, ali sigurno prema zastari. Pa i red je kad nema dokaza. Ili možda ima? Saslušan je kao svjedok Davor Mayer, bivši član uprave INA-e. Davor, kao svjedok koji je upozoren od sutkinje Maje Štambuk da je dužan govoriti istinu jer u protivnom čini kazneno djelo, pojašnjavao je sudu razlike u ugovorima između MOL-a i RH. Prema prvom ugovoru iz 2003. kojeg je potpisala Vlada Ivice Račana,
Hrvatska je imala 75 posto upravljačkih prava u INA-i, a MOL 25 posto. Prema ugovoru iz 2003. u upravi INA-e bilo je pet hrvatskih i dva mađarska predstavnika. Izmjenama ugovora iz 2009. koje je potpisala Vlada Ive Sanadera, MOL je dobio 100 posto upravljačkih prava u INA-i.
Izmjenama dioničarskog ugovora iz 2009. predsjednika uprave INA-e imenuje MOL, a potvrđuje ga nadzorni odbor INA-e većinom glasova, a Mađari u njemu imaju većinu. Hrvatska strana nema utjecaja ni na jednu operativnu odluku u vezi s INA-om, a ni Vlada RH nema mogućnosti da dobije informacije o radu INA-e. Znači od početka lajtmotiv čitavog procesa leži u pitanju govori li Davor Mayer istinu ili ne?
Ako ne govori, već je davno trebao biti u zatvoru zbog lažnog svjedočenja. Ako govori istinu, onda se samo od sebe nameće pitanje zašto se sudi samo Ivi Sanaderu? Zašto i ostali članove te vlade iz 2009. ne sjede na optuženičkoj klupi?
Je li sve ovo što je rekao Davor Mayer bilo poznato Ustavnom sudu RH u bivšem sazivu i Jasni Omejec? Ako je bilo poznato, jesu li se ti suci trebali ispričati sucu Ivanu Turudiću jer su usvojili ustavnu tužbu Čede i Jadranke protiv pravomoćne osuđujuće Turudićeve presude? Kao što se vidi prilično jednostavan predmet kad Hrvatska ne bi bila pravno retardirana država. Na kraju, što da na sve ovo kaže običan čovjek?
Diogen je sa svijećom tražio čovjeka, a poslije su njega tražili vatrogasci…
