“I shall return“, čuvena je poruka generala Douglasa MacArthura koju je izrekao 11. ožujka 1942.g. na Filipinima. U tom viteškom vremenu “Žuti“ su bili malo jači nego što je to Big Mac očekivao pa je general dao petama vjetra.
Ostavio je filipinsko otočje Japanu na milost i nemilost. Iako je izraz ”milost” malo infantilan jer su kosooki znali za sve samo ne za milost, dok je MacArthur u Australiji spremao povratak na Filipinsko otočje, kao vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga u južno-pacifičkoj zoni, predala mu se na bojnom brodu ”USS Missouri” 1945.g. japanska vlada.
To je klasični obrazac ili kak’ bi Zagorci rekli “kak’ u filjmu“. Bijeg pa trijumfalni povratak i zauzimanje filipinskog otočja. Već osjećam “oduševljenje“ mlađih ovim mojim “prahistorijskim“ uvodom. Big Mac i hamburgeri?
Kakve veze ima američki general s pet zvjezdica sa koalicijom HDZ i HNS-a? Vjerovali ili ne, ali ima!
Pogledate li izloge zagrebačkih knjižara, prepune su knjiga sve samih ”nobelovaca”: Igor Mandić, Rade Šerbedžija, Duda Ugrešić, Ante Tomić, Miljenko Jergović… Ako neki naivac pogledom ovce traži na policama naših knjižara neko djelo Ivana Aralice, Slobodana Novaka, Veselka Tenžere… nek’ zaboravi. Ljevak, Profil i slične nakladničke kuće davno su se već profilirali.
Rade Šerbedžija izdao je, nakon bijega pa povratka u domovinu, knjigu “Poslije kiše“. Pune su je knjižare. Bolje se prodaje čak i od“ Predsmrtnog dnevnika“ jugoslavenskog gurua Igora Mandića. Rade je dao i zgodan TV intervju u kojima je mladim glumcima savjetovao da “pobjegnu“ iz zemlje. Savjet pun praktičnog iskustva.
Kad je buknuo “građanski rat“ na “ovim prostorima “Radiša” je zapalio ravno k agresoru. Snimao nekakve “antiratne“ filmove o Vukovaru, pozivao na mir, dobro i toleranciju. Za to vrijeme razarao se Dubrovnik gdje je Rade rado igrao Hamleta, razorili su njegovi i Vukovar, Ovčaru, Škabrnju… ma bolje ni ne nabrajati dalje. Ne znam je li Rade, kad je bio zbrisao, rekao da će se vratiti k’o MacArthur ili nije imao vremena za govorancije.
Međutim, nakon Tuđmanove pobjede u “građanskom ratu“ 5. kolovoza 1995.g. Rade se napokon ipak bio vratio iz inostranstva i odmah potom na juriš osvojio otočje Brijuni, kolokvijalno zvano Brijoni. Dobro, tu nije bilo broda ”USS Missouri” i vješanja nacionalista koji su izazvali rat na “ovim prostorima“, ali okupacija je bila k’o kad su “Žuti“ okupirali Filipine.
Od tada Rade i familija, za svoje ratne zasluge za RH, drže Brijune u željeznom stisku.
Kad stignu prijatelji stari – kao, recimo, ‘poštovani’ Neno Stazić – vjerojatno sve drugove prevozi brijunski minijaturni Missouri po 7 kuna. Sve to sa širokim, dobrodušnim smiješkom gledaju i HDZ i SDP. Radi stalno dolazi u goste “belosvetska“ umjetnička krema. Kad bi, ne daj Bože, slučajno zalutao neki neupućeni dragovoljac Domovinskog rata, pa još sa sobom donio šator, na noge bi se valjda digla cijela Žikina dinastija, razni Stazići, Tomići, Bajrušiji, Pofuci, Pavičići, Gerovci, Lovrićke itd.
Dok se branitelji iz dana u dan ubijaju, razni ratni zabušanti praše po brijunskom otočju k’o general MacArthur po Filipinskom otočju 1944.g. kad se vratio sa “godišnjeg“ iz Australije.
“Balašević zapalio Zagreb”, ”Balašević i Zagreb vole se javno“ i da ne citiram dalje. Što je zanimljivo, a ujedno i cinično, to je i istina.
Isusovac, pater Ivan Ike Mandurić na fejsu piše o zanimljivoj simetriji. Svojedobno je Doris Dragović imala koncert u Sava centru u Beogradu. Novinarka TV Beograd postavila joj je direktno pitanje: kako to da je došla pjevati u Beograd s obzirom da je za vrijeme agresije na Hrvatsku izjavila da više nikada neće pjevati u Srbiji. Time je cilj bio postignut. Bojkot. To mi se čini potpuno normalno. I što sad? Kakove veze to ima sa Đoletom, simpatičnim Djedom Mrazom koji nas je došao razveseliti? Ima za one koji malo duže pamte. Da su Hrvateki kratke pameti i nije baš neka posebna novost.
Nakon pada Vukovara i svih jezivih zločina Đole je dao intervju za Beogradski NIN. Naslov intervjua je bio “Relativno rodoljubiv tip“. U tom intervjuu kaže naš Đole:
”Meni je lično, od svih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice časne sestre, koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutna bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca!!! (uskličnici su moj dodatak), kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo nešto na ljudskim facama, mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.”
Naš je Đole stvarno bio u vrijeme “oslobođenja“ Vukovara u rodoljubno-verbalnoj formi. U tom “biografskom“ razgovoru za NIN u prosincu 1991.g. Đole je otvorio svoju široku balkansku dušu pa je rekao novinaru:
“Neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko -nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene nitko nije terao, ali da i jeste, zar bi trebalo da pevam ‘ajmo u boj, za narod svoj’ kao onaj talog tamo u Zagrebu?“
A taj talog, svaki s najmanje 200 kuna, je neki dan napunio Arenu da bi oduševljeno slušao Đorđa Balaševića. Misli li netko da Balašević nije bio u pravu kad je Hrvateke nazvao ‘talogom’?
U neko davno vrijeme naš se Đorđe istakao i tako što je napisao pjesmu, po mnogima antologijsku, pod naslovom “Laku noć Janezi“. Duhovita pjesma s puno istine o Slovencima. Evo, samo malo pjesničkog naturalizma iz te pjesmice:
“Kvarni ste, jadna vam majka, nismo iz istog filma i dečki iz trećeg Reicha za vas su GG firma“… “Želim vam mir i spokojstvo i slavu vašoj zastavi. Bilo je zadovoljstvo, jeb’o nas k’o nas sastavi“.
Valjda se hrvatski staro i novopečeni obožavatelji sjećaju i tog pjesmuljka, pa makar ga nije otpjevao u Areni valjda im je i on srca drag. Ali, uvijek postoji nekakav ali… Kad se nakon početne euforije i oda “oslobodiocima“ Vukovara neke karte počele malo drugačije mješati, Đole je osjetio da se nebo malo naoblačilo. On, željan sunca i sigurnosti, uzeo novo državljanstvo – slovensko! I na taj način stavio “tačku“ na svoju vjerodostojnost i umjetničku biografiju.
Sad pater Ike pita sam sebe bili bi se neki novinar u Zagrebu usudio zapitati Đoleta o njegovim stavovima i izjavama za vrijeme rata? Kao što je to novinarka u Beogradu pitala Doris Dragović. Ha, ha, ha… Naši vrli novinarčići se usude imati teška pitanja samo za Thompsona…
Zato, drugovi i drugarice, uživajte u Đorđu Balaševiću, Bori Čorbi, Lepoj Breni, Bajagi, Ceci… a mi ćemo u Thompsonu, Prljavcima… I ne zaboravite, mi naše zastave ne mijenjamo tako lako kao vi svoju posteljinu. Kako bi rekao Đole: “Jeb’o nas tko nas sastavi”.
Tako iskompleksirane, poltronsko-kmetske ulizice, koje se ne usude čestitati građanima s TV ekrana i po izlozima ni ”Sretan (čestit) Božić” nego nam čestitate “blagdane“. Poltroni svih zemalja uozbiljite se! Prestanite se stalno nekoga bojati!!! Branitelji su 5. kolovoza mitske 1995.g. izborili pobjedu, između ostalog, i za vas guzičare!
Albert Camus je napisao: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje nego po onima koje kaže.“
Krešimir Bagarić, vjeroučitelj, završio je u istražnom pritvoru, znamo zašto. Indeks za blaženog Leopolda Mandića piše da je “lešina“. Zato se u našoj tolerantnoj državi ne ide u zatvor. Mate Kapović se “sere“ na Bleiburg. No, no, ne biti prost. Lik iz Dubrovnika napiše na svom profilu da je šteta što Mig 21 nije pao na Čavoglave za vrijeme proslave pobjede 5. kolovoza 1995.g. i za sve to nikome ništa.
Kad je svojevremeno Ante Tomić zaljubljen u “bratstvo i jedinstvo“ napisao i javno objavio da sve desničare treba zatvoriti na stadion u Maksimiru i onda mitraljezom otvoriti vatru na njih, nije se našao ni jedan revni državni tužitelj da za našeg Antišu zatraži istražni pritvor. Međutim, ja sam skoro završio u zatvoru kad sam to u ovoj kolumni napisao. 86 % Hrvata su katolici pa zato žive u katoličkoj đamahiriji, uspoređuje ih se sa ustaškim zmijama i drugim ljupkim gmizavcima, naziva ustašama, ognjštarima, klerofašistima, revizionistima i nitko zbog toga ne ide u zatvor.
Bagarić je u buksi da ne bi na slobodi utjecao na svjedoke. Vjerojatno se istražni sudac boji da bi Bagarić mogao čekati djecu pred školom i nagovarati ih da svjedoče za njega. Ha, ha, ha!
Tu bi možda jedino bio primijenjen pritvorski razlog onaj koji se u “zlatna“ vremena zvao “uznemirivanje javnosti“ tj. nekadašnja toč.4 ZKP-a. Ako se ne bi nekog pritvorilo za prve tri pritvorske točke kao što su bijeg, utjecaj na svjedoke ili opasnost od ponavljanja djela, ubacila bi se četvorka, spasonosno ”uznemiravanje javnosti”. Dragocjena su iskustva iz komunizma sa “ljudskim likom“ pa bi ih trebalo vratiti kao i verbalni delikt te njegovo strogo zatvorsko kažnjavanje.
Naravno, i u idealnoj državi, kao što je to bila nikad prežaljena Juga, klasni neprijatelji bi se narugali klasno svjesnim tužiteljima zlobnim zaključkom: “Narod prije ili kasnije dozna da je bio uznemiren“. Međutim, to nikako ne vrijedi danas i to iz jednostavnog razloga što narod danas nema ni jedan jedini razlog da bude uznemireniji negoli je svaki dan…
Carlo Bini je napisao: “Povijest samo pokazuje, da niste potlačeni, bili bi sami tlačitelji.“
Pametni i nadasve pedantni Slaven Letica polemizira sa svojom prijateljicom i mojom znanicom Ines Sabalić o njoj već dosadnoj arbitraži s “prijateljskom“ Slovenijom. Ines iz Bruxellesa poručuje:
“Trenutak je da se odustane od infantilnog ponašanja u Piranskom zaljevu. EU ima toliko stvarnih problema, ova isforsirana situacija, i ta igrica na rubu incidenta je vrlo neodgovorna“.
Slažem se Ines da su u pitanje igrice. Čitajte Roberta Bajrušija, Ivicu Maštruka, Žarka Puhovskog i lijepi niz ljevičara koji nas zatucane nacionaliste uvjeravaju da smo ustvari mi, a ne Slovenci, arbitražni pobjednici. Priglupi Slovenci zapeli iz petnih žila da se provede arbitraža koju su izgubili. Tako je i “genijalni“ sporazum Račan-Drnovšek bio samo ljevičarski mamac Slovencima da ga potpišu i njime dobiju cijeli Piranski zaljev ili Savudrijsku valu. Ali tako bi izgubili Joška Jorasa koji bi pripao pobjedničkoj Hrvatskoj. J… lud zbunjenog!
Jedino što je sigurno je da su gubitnici hrvatski ribari kojima policija u Umagu u “pobjedničkom“ trijumfu savjetuje da ne idu do sredine zaljeva. Gledajući ovih dana “specijalne“ reportere s granice sa Slovenijom, stječe se dojam o granitnom prijateljstvu dviju bratskih država. Kao naučena pjesmica ”mi smo uvijek bili prijatelji” pjevuše s obje strane granice. Političari mute vodu… O “ribanju i ribarskom prigovaranju“ ni riječi.
Ni riječi o najavi policijske okupacije hrvatskog dijela Savudrijske vale. O dugogodišnjoj okupaciji Svete Gere također muk. Spominjati to je tako infantilno!!! Osobito kad živiš u Bruxellesu.
Prijatelji Slovenci su nas malo ucjenjivali kad smo ulazili u EU, pokušali oteti NE Krško, pokušali prisvojiti 800 hektara u općini Sveti Martin na Muri, prisvojili su lovu hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci, evidentno su nas izvarali u arbitražnom procesu koji smo mi “dobili, “postavili su žilet-žicu na granici, blokirali nas kod smo željeli ući u OECD, blokiraju nas kod ulaska u Schengenski prostor…
Uglavnom, sve su to ode o bratstvu i jedinstvu koje je nabrojio Slaven Letica našoj briselskoj Ines. Ako nam je Slovenija prijatelj onda definitivno neprijatelje ne trebamo. I ovako je previše.
Ono što zabrinjava kod svih hrvatskih vlada je pod podcjenjivanje jedne riječi, izuzetno važne u međunarodnom pravu, a to je ”reciprocitet”. Ako ne možemo recipročno reagirati prema politici SAD-a, Rusije, Kine, Engleske, Njemačke ili Francuske jer smo, eto, dobri i miroljubivi mali miševi prema njima, možemo bar prema Sloveniji, Srbiji, BiH, Andori, Monacu… Jel’ doista naša dobrota i tolerancija beskrajna? Mi nećemo i nadalje biti infantilni, kao što nas optužuje Ines i ljevičari, već samo beskrajno tolerantni i strpljivi.
John Dryden je napisao: “Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka.“
Sada, za kraj godine, evo malo o našim blagim i tolerantnim ljevičarima i njihovom širenju dobrote. Miljenko Jergović šalje blagdansku poruku katolicima kojih je u RH oko 86 posto: “Križ se ne voli i ne može se voljeti“. Zatim nas podsjeća na Isusa i njegovo rođenje pa da je Josip slučajno ostavio Mariju, Isus bi se rodio kao kopile…“
Nakon što je Tuđmana proglasio “lešinom sa Mirogoja“, sad mu je Isus kopile.
Dvadeset članova drame HNK ne žele Zlatka Hasanbegovića u Kazališnom vijeću. Čudno? Promislite… Šef drame u HNK je Ivica Buljan. Naš Ivek se istakao kao debla muha u čaši mlijeka u kriptokomunističkom protestu pred HNK prilikom skidanja ploče njihovog Maršala. Uz zastave Jugoslavije i SSSR nikako ne ide “rigidni“ desničar koji je jedan od najzaslužnijih što je njihov bravar završio u povijesnom otpadu.
Charles Bukowski je napisao: “Čini se da čovjek ima samo dva izbora – živjeti u užasu ili biti propalica“. Hasanbegović se s tom mišlju očito ne slaže.
