Odbačena je tužba Srbije protiv Hrvatske za oduzetu imovinu. Srbija je, ne akademski rečeno, fulala tzv. “mesnu“ nadležnost. Da su tužili u Hrvatskoj, a ne u Chicagu, imali bi znatno veću vjerojatnost za uspjeh.
Dana 18. studenog je obljetnica masakra u Vukovaru. I Slovenci, bez obzira što još nismo priznali arbitražu, suosjećaju s nama. Na dan klanja po Ovčari, bolnici… kod njih ”peva” deklarirani četnik Bora Čorba. Priznajem to i nije neka vijest.
Barem ne za ovu “klerofašističku“ kolumnu.
Ali postaje vijest kad se podsjetimo da su prijatelji KGK, Thompsonu zabranili nastup u ”deželi” zbog tobožnjeg ustaštva. Četništvo je, kao i u Beogradu, već davno rehabilitovano. Čak i u Sloveniji.
Obzirom na 39 četničkih spomenika diljem RH uskoro će Bora i u Pulsku Arenu. Možda i prije nego se zabrani ZDS. U Srbiji su podigli spomenik majoru JNA koji je u 1991.g. u Bjelovaru dignuo u zrak skladište oružja pri čemu je poginulo 11 hrvatskih branitelja.
Još nije podignut spomenik admiralu JNA Vladimiru Baroviću Crnogorcu koji je 30. rujna 1991.g. počinio samoubojstvo. U oproštajnom pismu je napisao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“. Orjunaši i jugonostalgičari ni danas nemaju pojma na koji je narod Barović mislio.
Roman “Moj tata spava s anđelima“ o djevojčici Cvijeti Matković i njenom životu u Osijeku na početku agresije na Hrvatsku, je ‘čista intelektualna agresija’ i nije pogodan za lektiru u šestom razredu osnovne, smatraju ovi današnji
Sad se malo odmorimo od ognjištarskog sljepila pa se, iz zone sumraka, otisnimo u zonu kulture. Operativni tim Austrijskog kulturnog foruma iz Zagreba (!?) odlučio je u mjesecu hrvatske tragedije, studenom 2017.g. organizirati velikosrpski dernek na riječkom i zagrebačkom filozofskom faksu. Na zadovoljstvo Gvozdena Flege, Nevena Budaka, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Vjekoslava Perice te kao konkretan dokaz da se kurikularna reforma probudila iz desničarske kome.
Naime, Susanne Ranetzky, Zvjezdana Karlović i Ema Šolčić predstavit će Hrvatskoj i javnosti lik i djelo Petera Handkea, austrijskog književnika. Peter je osebujna figura. Austrijski Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić u jednoj osobi. Naš austrijski Pero kad god bi svoje pero umočio u tintu rodila bi se neka progresivna misao o velikosrpskom fašizmu. Žestoko je osporavao dvije desničarske laži. Prva je odgovornost Slobe Miloševića za ratove na “ovim prostorima“, a druga je genocid u Srebrenici. Handke je senzibilna duša osjetljiva na nepravdu. Zgrozi se na izmišljenu velikosrpsku agresiju tijekom devedesetih.
Kad je umro “pastoralni dobročinitelj“ Sloba, na njegovom grobu održao je dirljiv govor koji je dirnuo u srce Blagoja Adžića, Velju Kadijevića, Ratka Mladića, Ivice Dačića, Aleksandra Vučića i Vulina, vasceli region te 30% populacije u Lijepoj našoj, jugonostalgičare i orijunaše koji su na vrijeme evakuirani iz Dražinih postrojbi, gledatelje Žikine dinastije, članove DKH i brojne kriptokomuniste iz naših omiljenih ljevičarskih medija. Pero se spremno ponudio i za svjedoka na Slobinom suđenu u Haagu. Srbija mu se dostojno odužila u primila ga u članstvo Srpske Akademije nauka i umetnosti.
Nakon toga slijedilo je još veće priznanje ravno primanju u članstvo L’Academie francaise tj. Francuske akademije. Naš austrijski Pero primljen je u Akademiju nauka i umetnosti Republike Srpske. Non pasaran genocidu u Srebrenici! To kod mene ne prolazi misli Peter. Da se ranije rodio i živio u “samoupravnom socijalizmu“ gdje je vladala dijalektička teorija o odumiranju države Pero bi se ponudio da on odumre umjesto države.
Ako nikako, ono bar umjesto Srbije. Evo nama književnog zicera u Obrazovnoj reformi blažene Blaženke i Bore Jokića. Peter Handke! Mladi će napokon shvatiti trodimenzionalnog Slobodana Miloševića i pravu istinu o Srebrenici.
Međutim vodu muti Željko Maršić Zenga, hrvatski dragovoljac iz Vukovara. On u progresivnoj ideji Filozofskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci vidi podvalu koja se sankcionira člankom 325. st.2 Kaznenog zakona RH.
Taj st. 2. kaže: ”Kaznom iz st. 1 ovog članka (kaznom zatvora do 3 godine) kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, ratnog zločina…” E, moj Željko, crni ognjištaru. Ti bi u Križarski rat protiv umetnika i akademika iz Republike Srpske. Koji je statistički pokušao dokazati da su najveće žrtve “građanskog rata“ zapravo Srbi.
Benjamin Disraeli je napisao: “Postoje tri vrste laži: laž, besmrtna laž i – statistika.“
Roman “Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik“ Stjepana Tomaša iz 2006.g. je isti kao lektira šestog razreda. Bolje rečeno bio. Dok KGK i Plenki nisu dali znak da Blaženka Divjak, naša popularna ministrica, što prije krene sa “sustavnim rješenjima“. Što god to značilo.
U tom romanu djeca nailaze na pojmove i nazive koje lede krv u žilama. Za dom spremni, Paraga, Čavoglave, duboka Drina. ”A uz Čavoglave te Juru i Bobana ne može se plesati, samo ratovati“, kaže naša Blaženka i nadoda: “Navedeni književni naslov ne nalazi se na popisu lektire u sklopu prijedloga predmetnog kurikuluma ”Hrvatski jezik“.
Pazite, radi se o romanu iz Domovinskog rata. Nema ni Sutjeske ni Neretve. Nema Save Kovačevića ni sedam ofanziva, nema uspješnog bježanja dok Rusi nisu stigli na srijemski front. I kako su “oslobodioci“ 1945.g. odmah našli “sustavno rješenje“ tako ga je našla i ljubimica naše Predsjednice. No da parafraziram Krležu, ni med anđelima ni pravice. Postoje neki drugi progresivni anđeli i naslovi koji se nalaze na popisu “lektire u sklopu prijedloga predmetnog kurikuluma ”Hrvatski jezik”.
Knjiga Zorana Ferića“ Anđeo u ofsajdu“ je na svakom popisu. Zaostali ognjištari cvile da se radi o pedofilskoj literaturi. Kao da oni znaju što je to pedofilija. Žive u zabludi da su pedofili i homoseksualci jedno te isto. Za pedofile misle da su pedijatri. Otac vodi svog maloljetnog sina u javnu kuću. Neka dijete vidi kako se to radi. Neka u šestom razredu vide što je to naturalizam. Lakše će shvatiti Emila Zolu i Viktora Hugoa i njegov roman “Jadnici“.
Kad smo već kod “Jadnika“ bojim se da će taj pridjev dobro pristajati većini Hrvateka kojima još nije jasna odgojna perspektiva koju nude Bora Jokić i Blaženka Divjak. Vodi se mali podzemni rat za svijest djece o Domovinskom ratu. Prvu prijavu podnio je Ured bivše pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić koja ovih dana poručuje djeci poruku nade: učite strane jezike i nakon toga bježite iz zemlje ili tako nekako.
Tadašnji ministar Predrag Šustar ogovorio je, mudrim savjetima sklonoj pravobraniteljici, da u romanu ne vidi ništa sporno. Ali su sporne stvari vidjeli ili skoro nanjušili Slavica Lukić, Heni Erceg, Boris Dežulović, Robert Perišić, Centar za Građansku hrabrost, kukurilovci. Hrabra HDZ-ova vlada kapitulirala je prije prvog ispaljenog metka. I tako će mladež najprije doznati sve o “građanskom ratu na ovim prostorima“ pa malo po malo o Bošku Buhi, Mirku i Slavku pa kasnije o hrvatskim velikanima pisane riječi Anti Tomiću, Zoranu Feriću, Vedrani Rudan, Borisu Dežuloviću, Slavenki Drakulić, Dubravki Ugrešić… kraj tako progresivnih likova roman “Mali ratni dnevnik…“ o djevojčici Cvijeti Matković i njenom životu u Osijeku na početku agresije na Hrvatsku je čista intelektualna agresija.
Curica od 13 godina kojoj nisu jasni pojmovi “slavne epopeje“ Sutjeska, Neretva, bitka za ranjenike, “pripajanje Istre, Dalmacije i otoka Jugoslaviji“ je čisto retrogradno zatupljivanje naše omladine. Umjesto slavne povijesti djeca čitaju o pojmovima kao što su Čavoglave, Paraga, obrana Osijeka.. I tako nam se lagano vraća Stipe Šuvar.
Pitanje iz 80 –tih: koja su dva najveća Hrvata? Ban Jelačić i Šuvar. Jelačić je ukinuo kmetstvo, a Šuvar školstvo.
Mora biti da Jutarnjem ide odlično. Po treći put mrči njegove stranice Gvozden Flego. On je baš Srećko. K’o da je vlasnik lista. Vodi uporno i čangrižljivo bitku s Marinkom Jurasićem oko fašizma i ZDS. Želi dotući Jurasića i ako se ovaj uopće ne brani. Flego ga profesorski podučava pravu u kojem on pliva k’o riba u vodi. Kao i većina profesora s Filozofskog faksa. Vidi se utjecaj Vojislava Šešelja koji je 1983.g. postao član Hrvatskog filozofskog društva.
Evo primjera šešeljevske argumentacije i gvozdene logike bivšeg ministra: “Svaku javnu upotrebu fašističkih, nacističkih i ustaških sadržaja smatram protivnom odredbama hrvatskog Ustava, brojnih rezolucija UN-a, konvencijama i rezolucijama Vijeća Europe, kao i ispod moga praga tolerancije,…” I sad pazite ovu kriptokomunističko kukavičje jaje našeg ljevorukog profe. Napustila ga “memorija pamćenja“ pa čovo zaboravio Rezoluciju Vijeća Europe br.1481/06 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.
Dakle, 25.siječnja 2006.g. u Strasbourgu parlamentarna je skupština Vijeća Europe snažno osudila zločine komunizma. Ustaše se ni ne spominju. I tamo su znali da su svi bez suda poubijani, zakopani u Hude jame jer se “nije imalo vremena za suđenje“ kako misli Vesna, također s Filozofskog faksa. Koja filozofska misao. I kolega Šešelj bi bio zadovoljan.
Kad je u Fleginoj Jugi bio uveden polog od 5.000 din za prelazak preko granice, jedan je putnik uplatio samo 2.500 din. To nije dosta-rekoše mu. ”Znam, ali ja se ne kanim vratiti” veselo je odgovorio!
U Rovinju su pompozno objavljeni rezultati “ankete“ gdje su drugovi i drugarice na Weekend Media Festivalu proglasili najutjecajnije novinare u Hrvatskoj. Kuljiš je to kolegijalno ocijenio: “Tomić i Šprajc nit’ su utjecajni nit’ su novinari! Bujanec je za njih kralj“. Tako je Ante Tomić proglašen najboljim novinarom u RH onda ”na zdravlje!”. Igrale se delije nasred zemlje Hrvatske.
Iza Tomića je Jurica Pavičić koji je proglasio pokojnog Slobodana Novaka kretenom. Na sedmom mjestu je “utjecajna“ Jelena Lovrić koja ne može utjecati ni na samu sebe da zaboravi Jugu, JNA i samoupravljanje. Apsolutni pobjednik je Zoran Šprajc što je relativno i podnošljivo. Mora da se radilo udarnički i bez odmora kad su nagrade zaobišle tolike gigante progresivnog tiska.
Gdje je drug Branimir Pofuk? Jest da piše u Večernjaku. Ali ipak.. Pa Vedrana Rudan? Boris Vlašić trebao je dobiti ako ne brončanu, a ono bar drvenu medalju. Pa onda Žonja iz Večernjaka? Pa Lili iz Jutarnjeg koja se k’o mungos bori za Jokića i Divjakicu. Pa Goran Gerovac, borac protiv divljeg kapitalizma. Pa mnogobrojne hrabre amazonke iz Šeste ličke koje će doći Trumpa glave prije ili kasnije. Vjerojatnije kasnije, nakon isteka drugog mandata.
Pa gdje je Robi Bajruši koji je lucidno skužio da će novi Zakon o braniteljima izazvati “nove podjele“. Ili gdje su tu Vučić i Vulin, živi dokaz da je Robi u pravu. Kakve li je tek podjele izazvao svojim pisanjem Davor Ivanković u Večernjaku: “Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor?“ Zato i nije nominiran. Zasluženo. A mogao se naći u društvu s Tomićem i Lovrićkom. E, da je imao imalo nesreće.
Ta cirkusijada me podsjeća me na talijanskog renesansnog pjesnika Ludovica Ariosta koji je napisao viteški ep Bijesni Orlando: “U sveopćem klanju neće pobijediti junački vitezovi nego rječiti pjesnici”. I “rječiti pjesnici“ u Rovinju podijeliše medalje jedni drugima. Izljubili se, nažderali, napili talijanskog šampanjca od 2,5 eura i urbi et orbi dali do znanja tko su zapravo. Bijeli dim je obznanio: Antiša i Zoki.
Ali duboko u meni slegla se tuga što zlatnu medalju, barem utješno, nije dobio Robert Bajruši, zvan “mali“ Puki. Pazite, samo ovaj naslov zadnjeg Robijevog otkrića: “Bivši diplomati Plenković i Grabar Kitarović posvađali nas sa svima“. U sridu Robi!
Donosi se Zakon o braniteljima, a Vučića nitko ne konzultira. Šeks naziva Vučića četnikom. Valjda zato jer je siguran da se Vučić neće naljutiti. To mu je kao osobni kompliment.
Slovenija vara u arbitraži, a Plenki to na Generalnoj skupštini bez i malo diplomatskog srama ponovi. Zamislite, čak ga nije bilo briga što je Slovencima bilo neugodno. K’o da su uhvaćeni u seksu u kućnoj veži.
Kažu da je neočekivani seks odlična stvar. Osim ako ste u zatvoru…
