HODAK: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”

Španjolska ili kako Jugovići vole kazati ”Španija” ne izlazi mi iz glave. Prilikom održanog referenduma javile su se mnoge “mudre glave“. Toliko apokrifnih priča, teorija o tome da pravo na neovisnost ima samo onaj narod kome to država od koje se želi odvojiti dozvoli svojim ustavom…

Voda na mlin onih brojnih glupana koji nas i dan danas uvjeravaju da smo dobili državu samo zahvaljujući “Maršalovom ustavu“ iz 1974.g. Za razliku od Katalonije, koju smo mi sreću imali. Rijetko tko je spomenuo da Tito na taj ustav nije stavio svoj potpis. Opreza radi, potpisali su ga poznati “ustavno-pravni stručnjaci“ Mika Špiljak i Kiro Gligorov. Okupiraš u miru ili ratu neki narod i ustavom mu uskratiš pravo na odcjepljenje.

Nije važno što Katalonci nisu Španjolci, što imaju drugi jezik, različitu povijest i kulturu… važno je što Katalonija služi kao krava muzara kraljevskom Madridu. Kao nekad SR Hrvatska Beogradu. Slušajući i čitajući te blefere ispada da nas bez ustavnog “poklona“ iz 1974.g. ne bi ni bilo. I političkom je slijepcu jasno da Tito kao predsjednik Republike nije potpisao taj glorificirani ustav da ga možda netko ne bi shvatio ozbiljno.

Tim ustavom lukavi i muzikalni bravar srezao je krila veliko srpskoj oligarhiji. Autonomijom Vojvodini i Kosovu skresani su velikosrpski apetiti i san o velikoj unitarnoj Jugoslaviji. Naravno, nakon što ljubičica preseli na onaj svijet. A nama u Hrvatskoj omogućio je da u “ležernom“ i “lagodnom“ Domovinskom ratu krvlju i žrtvama dođemo do samostalne države. Ista stvar čeka jednog dana i Kataloniju. Ovo sad je samo štih-proba. Izboriti se u početku za status Baskije. Plaćati godišnje Madridu točno dogovoren iznos od godišnjeg BDP-a.

Danas Kataloncima Madrid na kraju fiskalne godine vraća u blagajnu iznos koji on odredi. Takva je bila i hrvatska priča do 1991.g., pa isto čeka i Kataloniju. Možda ne tako skoro, ali da je to jedini način da Katalonija postane neovisna država sasvim je izvjesno. Do tada će španjolski nogometni suci uredno pokradati Barcu i navijati za Real. Kao što su i naši “španci“ uredno krali Dinamo i Hajduk te gomilali titule Zvezdi i Partizanu. Da nismo u jesen 1991.g. uzeli oružje u ruke i krenuli u rat još bi danas vodili na RT-Zagreb pseudo-intelektualne rasprave o tome što imamo, a što nemamo i ne smijemo po “legendarnom“ Ustavu iz 1974.g.

Uostalom, molim primjer gdje je to komunizam u svijetu došao na vlast pomoću ustavnog zakona, slobodnih izbora ili voljom naroda. Samo silom, puškom i kundakom. Nakon toga samo “uvjeriš“ narod da je to njegova volja i država… i da od veselja treba samo kleknuti.

Još je Eugen Kvaternik rekao: “Veći su nam žuljevi od klečanja, nego od rada.“

Hrvatsku tragediju nakon 8. maja 1945.g. polako nam otkrivaju i sami crveni “pobjednici“. Jedan od njih je Vlado Dapčević, potpukovnik JNA i pristaša rezolucije Informbiroa. On je manje poznati brat generala Peke Dapčevića

. Vlado je “studirao“ na Golom otoku što mu je omogućilo malo šire i iskrenije vidike od, recimo, splitskog režisera Ante Jelaske.

Na crnogorskoj televiziji Blue Moon Vlado je otvorio dušu: “Mi smo sto puta surovije postupali s ustašama nego s četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana strijeljali smo preko 30.000 ustaša 1945.godine kod Maribora“. Koji rekorderi !!! “Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihajlovića i nitko od njih nije osuđen na smrt. Svi su osuđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora“ kaže Titov prvoborac.

I sad ti objasni Anti Jelaski i starim orjunašima da su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata “na ovim prostorima“ bili zajednički partizani i četnici. Objasni Ivi Josipoviću kako je od 90% pobijenih ustaša ostalo još toliko da i dan danas zmijski plešu po čitavoj Lijepoj našoj.

Otvoriš usta, napišeš nešto što se ne sviđa starom Jugoviću Jelaski, podoficiru JNA Tomiću, kripto komunisti Pavičiću, jugo nostalgičaru Pofuku već si ustaša. Četnici nam dolaze u Šibenik. Postroje nas i poduče o definiciji građanskog rata a Jutarnji, Slobodna Dalmacija, Novi list, Globus i Nacional pronalaze nove i nove ustaše. Težak, ali zahvalan posao… Dokle?

Dok Ustavni su RH ne bude održao sjednicu na kojoj će raspravljati i glasati ne samo o tome da li je ime ulice ”10. travnja” suprotno Ustavu nego i kad počnu ex offo raspravljati je li četnički spomenik u Srbu u skladu s Ustavom ove države?

Tek će se onda stvari početi mijenjati. Dotle će i dalje u glavama gledatelja Žikine dinastije carevati lex Vlado Dapčević. Ne na onako surov način kao 1945.g. u Mariboru, ali će se nastaviti lov na imaginarne ustaše dok četnici slobodno marširaju i slave kraj svojih spomenika diljem RH.

Naravno, uz taktičku podršku lijeve medijske falange i Jokića, Divjakice, Štromara, Miletića, Pupovca, Klasića, Jakovine, Markovine… Tu su pro jugoslavenski filozofski fakulteti, puni nasljednika zloglasnog jugoslavenčine Milana Kangrge. On je godinama polagao svoje antihrvatsko sjeme što je rezultiralo da su danas anacionalni praksisovci na svim bitnim pozicijama na filozofskim faksovima.

U svojoj knjizi “Šverceri vlastitog života“ izdanoj u Beogradu 2001.g., nakon dolaska Račana i Mesića na vlast, bolesni srbofil pokazao je destiliranu mržnju prema Hrvatima na kojoj bi mu zavidio i Vojislav Šešelj koji je s Kangrgom i bio član Hrvatskog filozofskog društva.

Upravo je nevjerojatna premreženost svih pora hrvatske zbilje tolikim brojem kroatofoba. Tako npr.: prof. dr. Jure Zovko citira sirovog Kangrgu: “Hrvat zbilja ‘gubi orijentaciju’ ili ga ‘hvata bijes’ kada mu spomenete Srbina”. Hrvat kao ‘takav genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva’.”

To je pisano u Beogradu, šest godina nakon Oluje. Toj sirovoj jugoslavenčini trebalo je pod nos staviti činjenicu da se u Domovinskom ratu protiv beogradskih agresora borilo i oko 10.000 Srba. I nije Hrvate zbog toga “hvatao bijes“ nego su bili ponosni na tu činjenicu. Ako se nastavi dobro orkestrirana “ustašoidna“ histerija ne bi se začudio da Ustavni sud zaključi kako je spomenik majoru Milanu Tepiću u Bjelovaru sukladan Ustavu Republike Hrvatske. Ni tada hrvatske ovce neće ni zablejati.

Negdje sam pročitao jednu od Aleksandra Velikog: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

S obzirom na to da ovu kolumnu pišem u Bolu na Braču evo jedne zgodne dalmatinske teme. Naravno, bazičnu informaciju dobio sam od svog prijatelja legendarnog Ufe. Riječ je o sad već omiljenom novom episkopu dalmatinskom Nikodimu Kosoviću. Novom ljubimcu hrvatske ljevice.

Nikodim, rođenjem Zadranin, prvi je Dalmatinac na ovom položaju nakon punih 106 godina. Površno prateći njegovo ustoličenje zapazio sam “zgodnu“ izjavu: “Živeći u mediteranskim zemljama koje dišu kršćanstvo, sve više sam razumio i milu Dalmaciju, gdje se susreću istok i zapad.“  Istok i zapad susreću se, po mom poimanju, na rijeci Drini, u BiH. No, dobro, uzmimo to kao zgodnu metaforu.

Međutim, na svom ustoličenju naš Nikodim, ili od milja Nikša, s ljubavlju se osvrnuo na svog slavnog prethodnika, dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša (1890-1912), a za kojeg je Eparhija dalmatinska 2006.g. podnijela prijedlog Komisiji svetog sabora SPC-e za uvrštenje u red svetaca Srpske crkve. “Sveti“ Milaš rođen je 1845.g. kao katolik u Šibeniku i kršten pod imenom Nikola Ante, ali je nakon tri godine prekršten u pravoslavnoj crkvi.

Zanimljiv detalj o tzv. ”prekrštavanju”.

No, pustimo te bizarnosti. Naš Milaš ostao je trajno u srcima svih pravoslavaca u Dalmaciji po svojoj “epohalnoj“ knjizi “Pravoslavna Dalmacija“ koja je bila tiskana 1901.g. i ponovno objavljena 1989.g. Knjiga je jako zanimljiva. Miliša “znanstveno“ i strastveno dokazuje najprije kako se pravoslavlje u Dalmaciji proteže još od apostolskih vremena pa je po njemu čak i apostol Pavao propovijedao i širio pravoslavlje po Dalmaciji. Knjiga negira svaki oblik povijesnog postojanja Hrvata kao katolika u Dalmaciji i stoga je temelj velikosrpske mitologije u sjevernoj Dalmaciji.

Po toj knjizi i Stipe Petrina je pravoslavac. Bez obzira na to što je “deložirao“ Franju Tuđmana iz Primoštena.

Episkop Nikodim spomenuo se episkopa Irineja Đorđevića koji je na tom položaju bio od 1931. do 1952.g., a koji se zalagao za integralno jugoslavenstvo i svesrpstvo u Dalmaciji te je bio član Središnjeg nacionalnog odbora Ravnogorskog (četničkog) pokreta.

Evo nas opet kod Vlade Dapčevića. Član četničkog pokreta, naš Irinej Đorđević, a potom do 1952.g. episkop dalmatinski dok je kardinal Stepinac bio na robiji iako nikada nije bio član ustaškog pokreta.

Osvrnuo se naš Nikša i na Nikolaja Mrđu episkopa koji je poticao balvan revoluciju i koji je “zapalio“ iz Šibenika u rujnu 1991.g., neposredno uči granatiranja grada od strane JNA. Eto, par razloga zašto hrvatski ljevičari glorificiraju Nikodima i tepaju mu kao mirotvorcu, “čovjeku novog pravca“, “pijanom od ljubavi“, skoro da ga ne proglase živim svecem. Dobro, mora se priznati da ljevičari i Nikšine kolege sa “zapadne strane“, katoličke biskupe i nadbiskupa također uvažavaju i o njima pišu “biranim“ riječima kao što su ustašluk, crnomantijaši, klerofašisti, ustaški popovi.

Puno toga lijepog napisano je npr. o biskupu Košiću. Spominje se i moja lička bunika. Po njima je Katolička crkva nositelj mnogih zala. Kad bi ta Crkva bila samo kato-lička tj. locirana samo u Lici nekako bi je Josipović, Lovrićka, Tomić, Pavičić, Pofuk, Frljić, Matija Babić, Rudanica, Vlašić, Mate Kapović, Jakovina, Markovina… još i provarili u svojim ljevičarskim želudcima. Ali ta Crkva želi i silom se nameće kao nekakva Crkava svih Hrvata. Pa čak i u čitavoj Dalmaciji, u Stipinom Primoštenu koji je prvi ustao protiv Titovog generala klerofašiste Tuđmana. I tako su pametni Srbi 1941.g. odlazili u četnike, a 1945.g. se vraćali iz partizana. Ili kako je napisao veliki hrvatski “intelektualac“ Slavko Goldstein “1941. godina koja se vraća“, ne moramo se unaprijed brinuti.

Winston Churchill je rekao: “Umjesto da se unaprijed brinemo, bolje je da unaprijed razmišljamo i planiramo.

Napokon nešto pozitivno i vedro u Lijepoj našoj. Drug Britvić osnovao novu braniteljsku udrugu VeDra. Još jedan progresivni prilog kohezionom pristupu braniteljskoj populaciji. Ranko Britvić u svojoj udruzi okuplja partizane i branitelje. Znači i partizane koji su došli na tenkovima, a otišli na traktorima.

Partizani koji su nosili na kapama crvenu zvijezdu, a na kraju otišli na traktorima Crvene zastave. Sad s Britvićevim “braniteljima“ željno čekaju da Bandić “vrati Maršala na njegovo mjesto prvom prilikom kad bude mogao, kad se riješi tih crnih vrana koje prizivaju aveti krvave prošlosti.“ Naravno, kad naš Ranko promrsi “krvava prošlost“ da ne misli na Vukovar, Škabrnju, Saborski, Borovo selo, Dubrovnik… nego na NDH.

S punim pravom jer će s takvim stavom ući u sva braniteljska srca. Neće više biti šatora. Ruku pod ruku marširat će 4. Splitska i Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić, Miroslav Radić… Naravno bez mog branjenika Mile Dedakovića. On niti je progresivan, a niti lako zaboravlja. Ranko Britvić je stari dobri tip partizana.

U Drugom svjetskom ratu partizani su djelovali u SSSR-u, Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Norveškoj, Finskoj, Čehoslovačkoj itd. Svi su zatucani i marksistički neobrazovani ušli u bitke s nacistima i fašistima za SSSR, Francusku, Italiju, Grčku, Norvešku, Finsku, Poljsku itd. osim Britvićevih partizana. Oni su se borili i ginuli samo za Jugoslaviju. Za Jugoslaviju koju je Tito davno prije proglasio “tamnicom naroda“.

I sad nas drug Ranko Britvić pomoću Zlatka Šimića i Jutarnjeg želi uvjeriti da iz jedne tamnice naroda nismo nakon 8.maja 1945.g. ušli u drugu, krvoločniju i zloglasniju tamnicu naroda. Zato dragi Britviću, ne brini ti za “crne vrane“. Čekaj strpljivo sa Sneškom Banović povratak Maršala. Načekat ćeš se. I prisjeti se tko je poslao slobodarsku poruku Hrvatima: “ Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Ajde Ranko oladi…

Dwight Eisenhower je napisao: “Postoji samo jedno sredstvo da bi trijumfirao mir: usvojiti zakon po kome, u slučaju rata, ratnu štetu plaća – pobjednik”. Kao što znate, u slučaju Hrvatske to se i dogodilo. Svi ćemo mi iz proračuna plaćati za Britvića i njegovu VeDru. Za neke tužno, a za neke vedro..