Dobri papa Franjo ima fino izbalansiran osjećaj za “tekuće” političke događaje. Bilo je to jasno već prigodom njegovog dolaska u Rim na papinsku dužnost. Trebalo je omekšati hrvatske zahtjeve oko kanonizacije kardinala Stepinca pa je dobri Papa odmah ugostio patrijarha Porfirija koji ga je oduševio.
Mudri Patrijarh je odmah “informisao” dobrog papu Franju tko je zapravo bio kardinal Stepinac i od kanonizacije je ostala velika nula s upitnikom ili uskličnikom.
No, dobro! Dobri Papa ipak brine o katolicima, napose o onih 1450 u “nesvrstanoj” Mongoliji. Prije toga obratio se sudionicima Sveruskog susreta katoličke mladeži u Sankt Peterburgu i možda postao ljubimac Kremlja. Njegov politički instinkt oštar kao kirurški skalpel izazvao je pravu političku buru.
Papa je poručio Rusima: “Ne zaboravite vlastitu baštinu (npr.: Staljina), Vi ste nasljednici velike Rusije, velike Rusije svetaca i vladara poput Petra I, Katarine II, imperija, velikog i prosvjećenog, velike kulture i velikog humanizma. Vi ste nasljednici velike majke Rusije…”.
Ta “majka” upravo razara Ukrajinu, dočim je “veliki humanizam” raselio dva milijuna ljudi. Kako to da sve to naš dobri Papa ne vidi i ne zna? Glorificirajući ruske careve koji su pobili milijune ljudi, često u ratnim pohodima sličnim sadašnjoj agresiji na Ukrajinu, naš Papa je postao ikona ruske grabežljive oligarhije. Možda ga je toj ruskoj “humanističkoj” povijesti poučio patrijarh Porfirije na nekom od njegovih legendarnih seminara kakve je držao i našim kriptojugoslavenima po Hrvatskoj.
Sjetih se jedne naturalističke misli Bertolda Brechta: “Glupa telad sama traži svoje mesare.“
U Lijepoj njihovoj i dalje “status quo (vadis)!” Višnja Strenja traži odgovor na naizgled lagano pitanje: “Čija je država Hrvatska?”
S tim mističnim pitanjem sreo se svojedobno i Mujo. Polagao Mujo “Osnove engleskog” za neku kvalifikaciju na željeznici. Mujo se znoji, a Haso čeka da dođe na red. Mujo izlazi crven u licu. Haso, sav nestrpljiv, upita Muju: “Jesi pro’šo, jesi pro’šo?” “Ne, pao sam”, odgovori tužno Mujo. “Što te, bolan, pitala?” navaljuje Haso. “Ma, pitala me kako se na engleskom kaže “osjećaj”. Čim sam uš’o imao sam “feeling” da će me pitat’ neko sranje….”
Čija je država Hrvatska?
Tako i Višnja brine “čija je država Hrvatska?”. Rade Šerbedžija obnavlja Jugoslaviju na Brijunima i dovodi u goste glumačke ekipe iz Skopja, Beograda, Sarajeva, Podgorice… Jedino nema gostiju s Kosova!? Čija je onda država Hrvatska?
Milanović predlaže dokazane krivotvoritelje i prevarante jugo orijentacije – Goldsteina, Ostojića i Viru za diplomate. Čudno što nije predložio i Budu Lončara. Njega će možda predložiti Mate Granić, s Plenkijeve strane. Tomašević naziva šetalište po kršiteljici zakona Ankici Lepej, Plenković se klanja ubojici Stepinca – Jakovu Blaževiću! Pa kako onda Višnja ne zna čija je država Hrvatska?
Ako ona ne zna, zna Ivica Marijačić. On tvrdi: “Kao urednik tjednika ‘Hrvatski tjednik’ uporno i sistematski odgovaram na pitanje ‘Čija je država Hrvatska’.”
U Hrvatskoj je danas sve moguće. U Zagorju vatrogasci igraju na nekoj fešti utakmicu između sebe. U 28. minuti sudac prekida igru s obrazloženjem da se čitavo vrijeme igra bez lopte. Znači, ako je moguće igrati nogometnu utakmicu bez lopte, onda smo mi zemlja smješka ili još točnije smiješna zemlja.
Ni komunisti više nisu isti
Sve se promijenilo. Ni naši komunisti nisu isti. Četrdeset pet godina se govorilo: “Kuda oni prođu, tamo ni trava više ne raste”. A vidi sad Zagreb! Obrastao u travu i smrdi po smeću dok se štakori sve više kote.
Netko mi šalje na moj zid pitanje puno “feelinga”: “Koja je razlika između Crkve i države?” I odmah daje odgovor: “Crkvu vode pastiri, a državu čobani.” Ili možda grad Zagreb. Zlobno i neobjektivno. Sjetite se INA-e, PPD-a, propale zelene politike u Zagrebu, odlagališta smeća na Jakuševcu… Ako su oni čobani, što smo onda mi?
Prema analizi otpadnih voda Zagreb je po “šmrkanju” kokaina prvi grad u Europi. U novo-pronađenoj Bibliji navodno je Ko-kain ubio Abela…!
Ima međutim i onih koji o nama misle sve najbolje. Stara engleska poslovica glasi: “Lord, help me be the person my dog thinks I am” ili prevedeno “Bože, pomozi mi da budem takav čovjek kao što moj pas misli da jesam”. U međuvremenu je i pas doznao da se tekma u Zagorju igrala dvadeset i osam minuta bez lopte. Ali ima i gorih stvari…
Recimo, sanitarne inspekcije novčano globi mesare koje zatekne krvavih ruku, a braniteljima za čiste ruke Haag je udijelio po dvadeset i četiri godine zatvora.
Često puta u raznim društvima slušam izjavu o tome da Hrvatskom upravljaju mediji koji su, naravno, u službi onih koji na spomen države Hrvatske odmah dobivaju ospice. Ili tako nekako. Pretjerano, ali možda i nije sasvim daleko od istine. Dok je trajao četverogodišnji rat stvarala se “medijska falanga”. Tako danas nema ni jednog dnevnog lista, ni jednog tjednika, osim “Hrvatskog tjednika”, koji nije izrazito lijevog profila. Lijeva naša Hrvatska!!!
Osim u dva slučaja, Račana i Milanovića, birači su na izborima birali HDZ koji je barem formalno na desnom centru. Međutim, medijska scena je ostala kriptokomunistička, orjunaška, jugo-nostalgičarska. Što je najzanimljivije, financijski ovisna o onima protiv kojih smo vodili rat i taj rat na kraju krajeva i dobili… Ali medijski smo u cijelosti pobijeđeni…
Evo primjera. Žohar, kako je to znanstveno dokazano, može preživjeti nuklearnu eksploziju, ali ako ga udarite novinama nema mu spasa – mrtav je. Dokaz više da je moć medija upravo nevjerojatna. Zato je istinito zaključila Diana Jurin-Dixie: “Živimo u svijetu gdje je laž postala službena informacija, a istina teorija zavjere!”
Treba bar površno analizirati odluku zagrebačkih petokolonaša da Ankica Lepej, nova heroina lijevih aktivista, dobiva svoje “šetalište”. “Heroina” je izdala bankovnu tajnu tako da je objavila iznos koji je pok. Franjo Tuđman imao na svom bankovnom računu. Nino Mogorović misli, i u pravu je, da se radi o iznosu “koji svaki drugi naš radnik u Njemačkoj ima pod madracem”.
Nakon te njene objave počelo je masovno “demaskiranje” pok. predsjednika. Sorosevi su se plaćenici uskokodakali starom i prijesnom laži kako se radi o državi koja je u vlasništvu dvije stotine bogatih obitelji. “Heroina” je dobila otkaz u banci i čekala kad će biti proglašena “narodnim herojem” baš kao i njen uzor Milka Planinc.
Na slučaju cinkeraja Ankice Lepej hrvatske gradske vlasti i lijevi mediji srozali su se do samog dna, na nivo moskovske “Pravde” čije ime na hrvatskom znači “istina”. Kroz čitavo svoje postojanje ta Pravda nije objavila nešto što bar malo sliči na istinu.
Prije nego li je naša Anka-partizanka odšetala u svoje zagrebačko šetalište, navodno su je “njezini” pokušali zaposliti u Cinkarni Celje, ali ni tamo nisu imali sluha za hrvatsku cinkericu.
Navodno u Hrvatskom narodnom kazalištu neradnik ne može odigrati dvije stotine pedeset predstava, ali može dvije stotine pedeset puta odglumiti radnika. Koliko puta je Anka-partizanka odglumila radnicu banke?
Analiza Vesne Pusić o BBB-ima u Grčkoj
Vesna Pusić, bivša SDP-ova i HNS-ova zvijezda, istakla se k’o velika crna muha u čaši mlijeka. Vesna, čiji je rejting u “zlatna vremena” dosizao čak jedan posto, senzibilno i izbalansirano je prodivanila o navijačima Dinama koji su uhićeni u Grčkoj. Evo njene analize:
“BBB su privilegirani. Nitko nije prstom mrdnuo za naše humane ljude koji su išli posvojiti djecu iz Afrike!”
Velika je privilegija ležati u “luksuznim” grčkim zatvorima i čekati koga će između stotinjak BBB-ovaca nesvrstano grčko pravosuđe izabrati za “ubojicu” grčkog navijača. Toj Pusićkinoj tvrdnji fali samo logika i istinoljubivost pa se refleksivno vraćam na ono što sam već u ovom tekstu naveo o našim ljevičarskim medijima.
Naime, i potpuno apolitičnim Hrvatekima je jasno da se naša “narodna vlast” angažirala srcem, lovom i diplomacijom kako bi naše “humane ljude” oslobodila zatvora i što prije transferirala u Lepu njihovu.
Čitava transakcija izvedena je savršeno. Mediji su službama pomagali u lovu kroz Zambiju i Demokratsku Republiku Kongo u kojima se navodno sakrivao Ivan Pernar. Dotični se ipak, unatoč linču u medijima, sretno i nediplomatski domogao Zagreba, navodnog centra hrvatskog nacionalizma.
Od hrvatskog nacionalizma pobjegli u Zagreb?
Javio se negdje u isto vrijeme kad i Vesna Pusić i Damir Markovina jugoslavenski glumac u Zagrebu. Kaže naš Damir, a da ni okom nije trepnuo: “Mostar je prije rata bio moj raj, ali ga je uništio hrvatski nacionalizam”. I gle, vraga! Damir zbrisao za vrijeme rata u taj nacionalistički Zagreb pa se nikako ne da iz njega u neku drugu državu u kojoj nema hrvatskog nacionalizma.
Drugi Markovina je zasjeo na splitski faks kao povjesničar koji predaje ono što glumac misli… I tako Markovina do Markovine u bijegu od hrvatskog nacionalizma u Bosni zapališe u agresorsku i nacionalističku Hrvatsku i sad se ne daju iz nje makar im se gadi. Jedinstveni fenomen. K’o da sad Ukrajinci bježe od ruske agresije u Rusiju ili Bjelorusiju.
Napokon nešto dobro iz Slobodne Dalmacije. Sin pita oca: “Pape, k’o su ti Bjelorusi?”
“Sine, to su Rusi koji navijaju za Hajduk”, odgovori otac.
Javio se u “nezavisnom” hrvatskom tisku Saša Milošević, nekadašnji službenik Ureda za ljudska prava UN-a. Saša ex cathedra objašnjava što je to “zapovjedna odgovornost”. Njemu su interesantni likovi dvojice generala. Jedan je poduzetnik, trgovac naftom. Teško je pogoditi na koga diplomat Saša misli! Drugi je saborski zastupnik, moj bivši klijent Željko Sačić, koji je u kaznenom postupku pravomoćno oslobođen.
Međutim, nešto drugo je tu zanimljivo. Tko je po zapovjednoj odgovornosti odgovoran za smrt više od 600 ubijenih Hrvata koje su četnici ubili u zoni pod nadzorom UN-a? Tamo je i Saša djelovao kao UN službenik. Zar tu nema zapovjedne odgovornosti? Možda, ali sigurno ima kaznene?
Šteta što nije bilo vremena da se u UN-ovu zonu ubaci Ratko Mladić, Mile Martić i slični da i oni “dejstvuju” u interesu Republike Hrvatske. Sjećam se kad je pok. predsjednik mojoj supruzi rekao: “Ljerka, kad bi vi znali s kim sam ja sve morao stvarati ovu državu Hrvatsku”. Između ostalih, predsjedniče, i sa Sašom. E’ moj Saša….
Dio operacija koje nisu hitne, pacijenti će plaćati sami. Operaciju Oluja već plaćamo!
Javio se opet Davorin Karačić, odvjetnik. On je i BBB-ovac, i to bez dlake na jeziku. Uglavnom su mu točne i beskompromisne sve analize. Kaže Karačić:
“Ubojstvo grčkog navijača sve manje se dovodi u vezu s Dinamovim navijačima.” Dobro, to znamo. Ali zanimljiv je nastavak: “A to je ono što nikako ne odgovara Grčkoj, a bogme ni nekima u Hrvatskoj.”
To je sukus svega i sve harange koja se povela protiv uhićenih BBB. Držati u zatvoru sto ljudi pod optužbom da su se udružili u zločinačko druženje kako bi izazivali nerede i u njima ubili jednog navijača, e to je bijedni pokušaj zataškavanja istine i skretanje pažnje. Do sada nema ni riječi o tome tko je započeo makljažu s navijačima iz Hrvatske i tko je stvarno bio ubojica.
Blago nama, živimo u zemlji u kojoj mega-lopove može uhvatiti jedino išijas.
Zvonimir Hodak/Foto: press
