Nema meni do Hrvatske. U njoj je propao socijalizam, a onda će i kapitalizam. Možda se vrati feudalizam? Recimo, ban Tomašević ili faraon Grbin? Slabo mi u životu idu prognoze.
Lako se zaje*em! Uvijek fini i pristojni Zagorci vole reći: “Mene ne bute jeb*li!” Oni s kamena bi to preveli da smo mi Hrvati slobodni – svoj na svome! Sjetih se Goethea: “Nitko nije veći rob od onoga tko sebe smatra slobodnim, a to u stvari nije.”
Mi Hrvateki znali smo se prije ili kasnije obračunati sa svojim despotima. Tako se nedavno naša ministrica kulture, popularna Nina Obuljen Koržinek, elegantno obračunala s jednim despotom. Riječ je o Draganu Despotu, velikom hrvatskom glumcu. Jednom od najvećih.
Krleža je još 1938. godine objavio roman: “Na rubu pameti”. To je jedini Fricov roman napisan u prvom licu jednine. Gledao sam Despota u toj predstavi. Da mu je ta uloga bila jedina u karijeri, ostao bi kralj, krležijanac bez konkurencije. On je za mene čudo od pisca i glumca. Što je sve Dragan Despot dao našoj kulturi, teatru, filmu…
Međutim, uplela se politika. Naime, negdje 2016. godine, kad se slagala tadašnja odnosno još uvijek i današnja Vlada, kandidatkinje za mjesto ministrice kulture bile su sadašnja Nina i Anja Šovagović-Despot, također naša velika hrvatska dramska glumica. Anja je na kolektivnim slikama uvijek desno, a Nina, naravno, lijevo.
Uostalom, kao i skoro čitava Plenkovićeva vlada. To je u RH davno pročitana priča. Naravno, zna se tko je imenovan ministricom kulture! I sad slijedi tragikomični epilog ove povijesne crtice. Dragan Despot napuni 65 godina. Trenutno igra uloge u tri velike predstave u HNK-u. U pravilu se u takvom slučaju ugovorno produlji angažman za godinu, dvije, dok se predstave odigraju.
E, sad se javila ministrica Nina: “U svim ustanovama u kulturi zbog korone nema produljenja stalnog angažmana”. Ja i svi koji znaju kadrovsko stanje u HNK-u mislili smo da će se dogoditi baš obratno.
Međutim, Nina je sada samo “pečatirala” svoj izbor iz 2016. godine. Sad vodi sa 2:0. To što je predstava ’64’, prema tekstu Tene Štivičić, otkazana, za nju nije neki problem. Ima ova zemlja glumaca k’o pljeve, i to onih “zaslužnih” i fleksibilnih. Recimo, naš Rade. Zapalio komšijama kad je počeo rat, snimio film u razrušenom Vukovaru, tamo sreo zemljaka Borisa Dežulovića, vratio se kad se “smirilo”, dobio stan i posao u Riječkom kazalištu i usput Brijune.
Inače, priča će vjerojatno završiti u nekoj pjesmi TRAM 11 jer je i njima vjerojatno namijenjena sudbina zadnjeg hrvatskog despota, Dragana Despota.
Uostalom, tko je kriv Despotu što nije iskoristio svoje ime i u “ona vremena” snimio za Srbiju film u Vukovaru. Danas bi možda bio intendant HNK ili pisao kazališne kritike u “Novostima” Milorada Pupovca, zajedno sa Borom Dežulovićem.
“Želi li se da dijela budu dobra, čovjek koji ih čini mora biti dobar jer ondje gdje nema ničeg dobrog ne može ništa dobrog ni izaći“, napisao je Martin Luther. Šteta što dobri stari Martin nije ni poznavao našu gospođu ministricu Ninu.
Izašle su kovanice eura koje će nam derati džepove kad se usrećimo eurima umjesto, nekima mrskim, kunama. Kao i obično, bio je raspisan natječaj za idejno rješenje da sve bude jeftinije i čisto. To je uobičajeno u Lijepoj našoj, mada, nekim čudom, na natječaju gotovo uvijek pobijedi onaj već ranije negdje tiho izabran. Na jednoj kovanici je zemljopisna karta Hrvatske danas.
Da se izabranom autoru (što je nemoguće jer zna se koga treba za takav posao uzeti) kod izrade rješenja omaklo pa da je stavio povijesnu zemljopisnu kartu Hrvatske od 1938-1945. godine, kovanice bi bile nepraktično velike jer je i Hrvatska tada bila takva. Krivac bi sad već sjedio u Remetincu s Markom Franciškovićem zbog poticanja na terorizam.
Na kovanicama će se naći i glagoljica bez ćirilice. Možda bi se ćirilicu moglo staviti na ograničeni broj primjeraka kovanica, samo za upotrebu u Vukovaru i okolici! No, frka je očekivano nastala jer je izašla i kovanica s likom iz Like – Nikolom Teslom. Zemljotres! Sramota! Hrvati su prisvojili najvećeg Srbina! Srbija, koja nikada nije ni željela ni zgrabila ništa tuđe, sad se grčevito bori za Teslu.
Oni tuđe ne žele ni vidjeti, ali samo u mrkloj noći.
Teslom se, inače, pedantno bavi “Informer”, srpska inačica Indexa. Kažu oni: “Sramotan pokušaj Hrvata da ukradu Nikolu Teslu, kome su za vrijeme rata minirali spomenik u Gospiću…” i “Hrvati ne znaju da svoje novčanice naprave, pa iskopirali srpske…”.
Možda je “intelektualni proleter” iz Informera mislio da prelazimo na dinare? Uglavnom, Informer je grubo demaskirao hrvatski pokušaj “krađe” srpskog dinara i pokušaja da ga se podmetne Europskoj uniji k’o hrvatski euro.
Šuška se da Rada Borić, trenutna predsjednica Odbora za imenovanje ulica u Zagrebu, razmišlja kako da jednu ulicu u istočnom dijelu grada nazove ulica “srpskog evra”. No “naš” Indeks ide još dalje od Informera. Oni su s kolegama iz srpskog Blica organizirali anketu s pitanjem što Srbi misle o kovanici eura s likom Nikole Tesle.
Za razliku od političara, narod je objektivan i dobronamjeran. Skoro pastoralan. Evo nekih poruka bratstva i jedinstva: “Užasno, užasno, to nije normalno. Možda će i našeg Sv. Savu staviti…”, ” Lepo izgleda, zašto bi mi smetalo, pa i oni sami znaju da su oni Srbi”, “Ja mislim da to treba ostati naše jer je Nikola Tesla naš” (lik valjda misli da euri trebaju ostati “naši”), “Ne možemo nikoga spriječiti, takvi su Hrvati”, “To je veliki udarac za Srbiju jer je Nikola Tesla naš brend”, “Slovenci su nam uzeli ajvar i rakiju, pa nije čudo ni ovo…”
Akcija uzimanja krvi Hrvatima od 1991. godine do 5.kolovoza 1995. godine u cijelosti je uspjela. Krvi ima dovoljno i posvuda. Samo kod nas slave se počinitelji kaznenih djela…
Rijeka je dovela golmana iz Srbije. Pod pseudonimom “Patria Nostra” netko na fejsu komentira: “Barem neko da domaćim igračima daje šansu”.
No, ostavimo se mi nogometne zlobe. Naša Rada Borić, predsjednica Odbora za imenovanje ulica grada Zagreba, podsjeća na lisicu koja je dobila ključeve kokošinjca. Rada sniva dati ulicu “heroini” Ankici Lepej koja je otkrila “tajni” račun Franje Tuđmana u domaćoj banci. Tajni račun je račun na ime i prezime supruge predsjednika države u domaćoj banci. Ovo je jedinstven slučaj da javna vlast daje ime ulici po nekome čija je zasluga to što je počinio kazneno djelo odavanjem računa klijenta banke. Po tom kriteriju bi i za aferu Borg jednog lijepog dana netko trebao dobiti kvart u sjevernom dijelu Zagreba.
Laži, laži i jednog dana to će postati istina, rekao je Goebbels. Jedino nisu izmijenili iznos od 105 tisuća eura. Iznos koji je bagatelan čak i za Radu Borić i njenu “štednju” u Finskoj.
S vraćanjem trga obožavanog Broza ići će malo teže. Čekat će se s poskupljenjem plina od oko 70 posto. Onda će možda doći i inicijativa Save Štrbca da se dodijeli ulica “ustaškoj” žrtvi Kapetanu Draganu. Kad će već ulicu dobiti obitelj Zec, predlažem da ulicu dobiju i druge obitelji, npr. obitelj Kraus, obitelj Šerbedžija, obitelj Pupovac…
Kako brane Srbiju i Milana Nedića…
Ogijev se otac istaknuo idilične 1945. godine kad je navodno preimenovao Židovsku općinu u “Jevrejsku općinu”. Kad smo već kod “Jevreja”, u zadnjoj mojoj kolumni lik me je secirao k’o stari ocvali udbaš: “Hodak laže, sve što piše je debela laž i nema veze sa istinom…” ili tako nekako. Kad je netko od ostalih koji komentiraju moju kolumnu upitao “UDB-u” nek’ citira neku laž, naš blefer se isprsio: “Laže da je Milan Nedić prvi obavijestio Hitlera da je Srbija “Juden fraj”, prva je bila Litva ili Latvija”.
Tako nepismeni udbaši “rehabilituju” Milana Nedića na hrvatskim portalima, valjda po zadatku. Mislim da je povijesno važna činjenica da je Srbija na samom početku Drugog svjetskog rata ponosno obavijestila Njemačku da je riješila židovsko pitanje. Ovo napose stoga što Kraus & Co. stalno održavaju i naglašavaju krivnju Hrvata za protjerivanje Židova u NDH, a tadašnje srpsko ponašanje im nimalo ne smeta.
Na kraju, zanimljivo je napomenuti kako je Kraus stariji, proglasivši Židovsku općinu Jevrejskom, ispalio klasični ćorak. Naime, prva država s kojom je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose bila je država Izrael. Tito je imao genijalan “nesvrstani” plan da se Izrael povuče sa svih “okupiranih” područja pa će Naser i ekipa priznati Izrael. Izraelu bi tada ostao samo Tel Aviv.
Kako su jaja na velika vrata ušla u antiterorističku sferu, sad na tržnicama vlada pojačani oprez. Tako je nedavno jedna građanka došla na Dolac po domaća jaja. Stala je pred košarom punom jaja koja je stajala na tezgi i počela birati. Kako domaća jaja koja se prodaju kod nas još uvijek ne moraju biti unificirana, u košari je bilo većih, manjih, bjelijih i smeđijih jaja. Oprezna građanka ih je opipavala, premetala, ogledavala, provjeravala jesu li trula ili zdrava, osluškivala jesu li svježa ili stara, njuškala i sumnjičavo mrmljala. Inače strpljiv prodavač koji je neko vrijeme mirno pratio njeno prebiranje po košari, kako se kupovina otegla, nervozno je procijedio: “Čujte gospica, badava prebirete, tu kur*a ne bute našla”.
Moj pokojni prijatelj i preferans partner Jovan Hovan jako je cijenio moj talent za karte: “Volim igrati s Hodakom. Ne zna igrati, ali ima novca”. Otkrio mi je jednu novinarsku tajnu iako tada nisam ni sanjao o kolumnama. Kazao mi je: “Novinar je dobar ne onoliko koliko ga oni koji ga čitaju hvale nego koliko ga čitatelji napadaju, vrijeđaju, pljuju po njemu”.
Sjetio sam se Jovana gledajući komentare na moje zadnje kolumne. Već sam pisao o “advokatu” Milana Nedića. S obzirom na Hovanovu teoriju, sav bijes i riganje vatre me iskreno veselio. Pišu tako da sam jugonostagičar, orjunaš, da SOA o meni piše, da sanjam po noći kako radim u UDB-i, da žalim za čl. 133. Krivičnog zakona SFRJ, da mi ili vrag ne da ili po zadatku moram čitati i komentirati “proustašku” Lijevu našu.
Sujeta bi mi narasla do neba da nema Jovana Heraka, Nenada Marinkovića, Marka Bilić-Mara, Zan Raosa, Atlanta Gige – zvanog Tito, “Mateo Zrinskog”, Ray Bonnera, Ote Maxa, Zdravka Voleneca, Maxa Brode…
Kao što vidite, po izmišljenim imenima radi se o šljamu posebne vrste. Njih 99 posto javljaju se s lažnih profila, rokću i sikću jer, država je k’o fol “ustaška” pa se “poštene Jugoslavenčine” sakrivaju iza izmišljenih pseudonima. Ako ste stvarno face, javite se punim imenom i prezimenom. Dajte protuargumente. Diskutirajte, nemojte samo vrijeđati. Ili je to sve što znate i možete?
To samo dokazuje s kim smo mi ratovali četiri godine. Nečemu ipak služe. Ako je teorija Jovana Hovana točna, onda je moja kolumna zaista uspješna. Mrze te, ali te po zadatku ili iz čiste mržnje moraju čitati. Lijep je osjećaj da te moraju čitati i frustrirani komarci. Tada nije teško ni otrpjeti “ubode komaraca” takvih bivših “društveno političkih radnika”.
Stara židovska poslovica kaže: bolje da Rusi zatvore plin nego da ga Nijemci otvore.
Čitam na fejsu još jednu mudrost: “Bolje biti malo glup nego malo pametan” i “gore od žene koja ne zna hodati na štiklama je samo muškarac koji zna”.
I na kraju jedan genijalni vic pok. Mustafe Nadarevića. Pitali su ga kakva mu je mirovina? Mustafa je odgovorio: “K’o menstruacija. Dođe, imaš je pet, šest dana i više je nema. Onda me možeš jeb*ti!”
Ipak, za vic dana saznao sam danas iz novina. Izrada milijun euro kovanica koštala je Republiku Hrvatsku 900 milijuna kuna. Koja genijalna konverzija! Milijun eura za 900 milijuna kuna. Super luksuzni stadioni u Beču i Budimpešti koštali su između 50 i 60 milijuna eura.
Novi stadion u Maksimiru koštat će oko 350 milijuna eura. Kaj nam pak moreju! Em, smo mi Hrvateki!
Zvonimir Hodak/Foto:M.M.
