HODAK: Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku. Jedino oni ne vole Grdovića

Hajmo početi s najlakšom temom – nogometom. On je zbog legendarnog finala u Moskvi ušao u sve domove Lijepe naše. Ma, domove… u sve kuhinje. Što je uspjeh ravan srebrenoj medalji?

Društvo prijatelja Hajduka iz Njemačke otkazalo je nastup Mladenu Grdoviću “zbog podrške hrvatskoj nacionalnoj momčadi“ u Rusiji, tako javljaju dobro obavještene Sportske novosti. Grdović ima tetoviran grb bijelih na ruci. Vjerujem da su i njemački orijunaši, koliko god im to bilo mučno, gledali doček Vatrenih na splitskoj Rivi.

Taj hrvatski ponos, nepatvoreno veselje s Perišićem, Strinićem, Šubašićem, Lovrom Kalinićem, Rebićem… rezultiralo je čvrstim nacionalnim nabojem i ponosom diljem cijele Hrvatske. Split se još jednom pokazao kao najhrvatskiji grad u RH, ali ujedno i grad sa žilavom, tvrdom orijunom čiji krakovi sežu čak i do Njemačke, Kanade i Australije. Crtači svastike nacrtali su se i u Hajduku.

Novinar Zdravko Reić, koji je demaskirao sramotnu odluku da igrači na pripremama ne smiju gledati prijenose iz Rusije u kojima igra naša momčad, u roku odmah je izgubio akreditaciju za ulazak na Poljud. Relativno smo novo i ne potpuno izgrađeno post demokratsko društvo. Neka feralovci, stari ofucani orijunaši, jugo nostalgičari osnuju svoje nostalgične sekte diljem Dalmacije. To pravo pruža im i Ustav RH. No, neka ostave Hajduk puku i onima koji ga neće koristiti za lov u mutnom.

Hajduk i Dinamo moraju postati hrvatski Glasgow Rangers i Celtic. Borba za titulu do zadnjeg kola. Međutim, crtači svastike su žilavi. Bez obzira što su sva četvorica trenutnih izbornika bivši igrači Hajduka Dalić, Gračan, Jarni i Gudelj, njih to ne veseli. Njih veseli samo trenutni položaj Hajduka u prvenstvu RH. To im je čvrsti adut protiv pomirenja juga i sjevera. Što gore to bolje u Hajduku, nogometu i u Hrvatskoj.

Koliko je bolest uznapredovala vidi se i u odnosu aktualnog vodstva Hajduka prema Igoru Štimcu. U svakom prvenstvu RH koje je Hajduk osvojio od 1992.g. sudjelovao je Štimac. Kao igrač ili trener. A sad se treneri otpuštaju, a novinari gube akreditacije ako se druže s Igorom. U Splitu se često čuje jedna riječ u običnom i konvencionalnom razgovoru… ludilo! Stvarno je to ludilo koje je dovelo do mraka na Poljudu.

Charles Beard, američki povjesničar, jednom je napisao: “Samo kad je dovoljno tamno vide se zvijezde“.

Želimir Hericigonja je književnik. Možda je studirao i diplomirao za književnika. K’o nekad u Kini za vrijeme Mao Ce Tunga. Gledam njegov opus. “Vodenjak i stara kruška”, “Poštar i Zeko Brzonogi”, “Maslačkova kruna”… U zadnjem broju ‘7 Dnevno’ dobio je dvije strane za obračun s “rigidnom desnicom, školskim ravnateljima i učiteljima… već etabliranim i poznatim predstavnicima desnice, kao i udrugama blisko umreženim sa Crkvom”.

Očešao se naš Želimir i o moju klijenticu Judith Reisman i skinuo joj “maslačkovu” krunu sa glave. Doktorica znanosti, aktivni borac protiv pedofilije našeg je književnika naljutila jer je stekao dojam da bi naši “bukači… na čelu kurikularnog tima najradije vidjeli kontraverznu Judith Reisman, američku doktoricu komunikologije, koja i u poznoj dobi od 83. godine još uvijek putuje svijetom i pompozno promovira svoj krajnje konzervativan svjetonazor”. Amen! Taj njezin nazor je samo dosljedna i svakodnevna borba protiv nadiruće pedofilije.

Naravno, naš progresivac misli da bi on, da je imao sreću školovati se u školstvu koje su osmislili Blaženka Divjak i Boris Jokić, napisao nešto što bi bilo čak bolje od brzonogog zeke. U retrogradnom školskom sustavu bez tableta i kompjutora nitko nije “kritički razmišljao“. Zato je Krleža u Baladama Petrice Kerempuha tom narodnom lakrdijašu sagradio spomenik bez premca u europskoj književnosti. Bez “kritičnog razmišljanja“. Nije nam trebao ni švicarski Til Eulenspiegel ni mađarski Matijaš Grabancijaš kojeg je našim mentalitetima i govoru približio Tituš Brezovački.

Obrazovnu reformu komentirali su i mnogi “ognjištari” kao što je akademik Vladimir Paar te stotine istaknutih stručnjaka iz škola, sveučilišta, znanstvenih instituta i HAZU-a. Akademik Krešimir Nemec ima različiti stav od našeg književnika koji se voli potpisivati kao književnik. Kaže akademik Nemec: “Posredi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim meta jezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi…” Eto, toliko o tvrdnji dječjeg književnika: “Onda su tu iskočili i uvijek isti bukači koji iz pseudo moralnih i vjerskih razloga osporavaju državi da bez njihove suglasnosti autonomno uređuje i određuje novi nastavni program…”

No, naš književnik je prokužio tko su ti koji krajnje orkestrirano, bučno napadaju i blate ministricu Blaženku Divjak. Pazite, naš Želimir želi nas uvjeriti da su to oni: “koji su počeli javno minorizirati patnje onih nesretnika koji su bili zatočeni u Sabirnom logoru Jasenovac… tako neki pojedinci s desnog političkog spektra besramno prosipaju “bisere” da se u tom logoru samo radilo i dobro zabavljalo(!!?)

Možda književnik misli na Stipu Mesića i njegove video snimke u kojima tvrdi da se u Jasenovac išlo “da se spasi glavu”. Ali da ovaj osebujni književnik zna i povijest bolje nego nevolje “Zeke i mrkve” pokazuje i ovaj citat: “Mislim da se uvaženom povjesničaru profesoru Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smrači pred očima nad takvim krajnje nakaradnim pseudo znanstvenim tumačenjima laika željenih svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti”. To, druže Želimire, to!!! Laik željan svjetala pozornice i društvene prihvaćenosti! Još kad bi na tu lijevo naherenu pozornicu mogao izaći držeći se za rukicu s “istoričarom” Hrvojem Klasićem, nitko sretniji od književnika koji se mora i potpisati kao književnik.

Dvije stvari me na kraju kopkaju. Nije li možda Želimir Hercigonja-književnik ovaj bijeg od “Vodenjaka” te “Poštara i Zeke” u obliku ovako infantilnog teksta poslao Pupovčevim Novostima… pa je pošta, znate kako to već ide, zabunom usmjerila na 7 Dnevno.

Druga stvar koja me muči je na koga je Fjodor Mihajlovič Dostojevski mislio kad je 1860. napisao roman “Idiot”? Ovo drugo pitanje izgleda da ipak nije tako mistično. U svakom slučaju, pomalo je i romantično da je ministrica Blaženka Divjak postala femme fatale našeg književnika. Naravno na hrvatski način.

Međutim, u kakvoj je to uzročnoj vezi s eksperimentalnom fazom kurikularne reforme u hrvatskim školama te sa Sabirnim logorom u Jasenovcu, e, to znaju samo Zeko brzonogi i profesor obožavatelj Hrvoja Klasića.

Idemo malo citirati tipa koji se nije školovao po programima Divjak-Jokić. To je Albert Einstein koji je još davno rekao: “Samo dvije stvari su beskrajne. Svemir i ljudska glupost, time da za svemir to još nije sigurno”.

Subota je 8. rujna. Arena Zagreb. Za razliku od one antifašističke u Puli, u ovoj se pjeva Thompson. Bez straha od Miletića i Jakovčića. Pozvao ga je Filip Hrgović. Ogromni momak iz Dubrave koji si polako, ali sigurno krči put prema samom vrhu svjetskog boksa. Kad se zaorilo “Geni, geni kameni…“ Arena je eksplodirala. Zlobno se smješkam. Kakav bi tek urnebes bio da tamo pjeva, recimo, Bajaga…, a boksaju Dragec Pilsel i Goran Gerovac zajedno protiv Denisa Kuljiša koji je po tko zna koji put prešao na pravu stranu.

No, hajmo se malo uozbiljiti. Vraća nam se dobri stari Gazimestan. Dok je Sloba 1989.g. izgovarao legendarnu poruku “Niko ne sme da vas bije…” (dok ja ne kažem da mogu – op.aut.) u Gazimestanu je vrijedilo demokratsko pravilo Gazi, gazi Šiptare… Danas kosovski specijalci čuvaju Vučića. Ne čuje se “Gazi, gazi Šiptara!” ali se prvi put čuje za jezero dugačko 24 km – Gazivode s najvećom nasutom branom u Europi, visine od 107 metara.

Kad bi Kosovo isključilo dotok vode u tu hidroelektranu, bez struje bi ostalo oko 700.000 ljudi. Oko 80% površine Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok, s većinskim srpskim stanovništvom. Zašto vas gnjavim s tim statistikama. Jer će to jezero i rudnik Trepča biti nova tempirana bomba na “brdovitom Balkanu”. To je srpsko “vekovno jezero i vekovni rudnik” što je možda činjenično i točno. Ali ima zapravo mali problem, a taj je da se i Gazimestan i Gazivode nalaze u drugoj međunarodno priznatoj državi, a tamo više nema “gazi, gazi Šiptare…”

Sve je počelo u ljeto 1990.g. s balvanima na “vekovnim” srpskim zemljama. Nastavilo sa SAO Krajinama, maštalo se i o SAO Paulu u Brazilu jer i tamo ima srpskih grobova, a sada eto završava u Gazivodama u Zubin Potoku na sjeveru Kosova u drugoj državi. Ni malo spektakularno… tamo su tvrdi i nimalo blagi brđani. Ne daju svoje. Spremni su i poginuti.

Nisu oni kao u pulskoj Areni, ili kao Jakovčić i Miletić, oni nemaju Drageca Pilsela, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka, Antu Tomića, Juricu Pavičića, Vedranu Rudan, Igora Mandića, Markovinu, Jakovinu, Klasića, Hercigonju, Radu, Vitasa, Krasneca…

Njima orijunaši ne diktiraju kako će voditi najpopularniji dalmatinski nogometni klub. Na kraju krajeva oni su nešto naučili iz tragične povijesti Lijepe naše. Još uvijek stvaraju državu… oni znaju protiv koga su se borili za razliku od ”istoričara” Klasića koji se je u Domovinskom ratu borio protiv “zlih ljudi.“

Uglavnom, skoro je izvjesno da će Vučićev Gazimestan proći isto kao i Slobin. Srbija je kao država prvi puta priznata 1878.g. Tada je bila bez Vojvodine, Sandžaka i Kosova. Vraća li se danas polagano Srbija svojim korijenima iz 1878. godine?

Znate li kako je Radio Priština dao najkraću vijest o smrti Slobodana Miloševića? “Danas je u Beogradu tmurno i minus jedan”.

U SDP-u smjenjuju Bernadića. “Progresivni” tisak tvrdi da je protiv njega 90% članstva, ali je on žilav i ne da se smijeniti. Možda da Žonja, Toma i ostatci partije povise taj postotak na 110%, kao u stara dobra vremena kad je “poštena” inteligencija mogla sve.

Ne da se ni Donald Trump. Nevažno je što je po lijevoj medijskoj falangi ogromna većina Amera protiv nestašnog Donalda. Međutim, zastrašujuće je kako Trumpa uporno, iz dana u dan, ruše Željko Trkanjac, Tomislav Krasnec…redakcije Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodanke, kupusovog Lista, Indexa, Net.hr, Denis Latin, N1 i nepoznati i marginalni New York Times, Naš Hajduk, Boris Miletić…

Uglavnom, loše se piše Trumpu kad su svi hrvatski ljevičari protiv njega!

Zadnji vapaj “demokratske“ javnosti poslan je preko Jutarnjeg u petak 7. rujna kad je Željko Trkanjec trkeljao i nadao se: “Generali stoje iza rušenja Trampa?“ Da bi se srušio rigidni desničar dobro dođu i generali. Nešto k’o kad je bio srušen s vlasti Augusto Pinochet. Nakon njegovog pada Čile je do danas ostao najjača gospodarska i vojna zemlja u Južnoj Americi. Šteta što je mrski Augusto svrgnuo marksistu Salvadora Allendea jer smo uz Kubu mogli uživati i u čileanskom marksizmu.

Zapitat će se neki kakve veze ima Pinochet s Trumpom? Onaj tko je živio u SAD-u, a ja sam bio tamo više od šest godina, zna što je prioritet prosječnog Amerikanca. Politika, a naročito međunarodna, Amerima je debelo na zadnjem mjestu.

Njih prvenstveno zanima zaposlenost i plaće radništva, dobar život je apsolutni prioritet. Bio bi i previše dosadan da sad statistički dokazujem kako su zaposlenost i plaće Trumpov adut na kojima će slomiti zube svi Trumpovi protivnici, a napose našmrcani Hollywood i ljevičarski mediji. Priglupo prizivanje generala i objavljivanje anonimnih pamfleta u The New York Timesu podsjećaju na gađanje tvrđave jajima. Američki radnici ne puše te ljevičarske fore.

Abraham Lincoln je napisao: “Jednom možete prevariti sve ljude, a neke ljude možete prevariti i uvijek. No, ne možete uvijek varati sve ljude”.

Potres u Vukovaru osjetio se i u okolici, a naročito u središnjici HDZ-a. Gradonačelnik Ivan Penava najavio je da će 13. listopada održati prosvjed protiv rada odnosno nerada državnih institucija. Inače 13. listopad 1991.g. je dan kad su hrvatske snage zadnji puta pokušale proboj u grad. Cilj protesta je Ministarstvo pravosuđa, Glavni državni odvjetnik, MUP, obavještajne službe.

S punim pravom Penava govori o “deset tisuća dana šutnje”. Nedavno je lišen slobode čovjek koji je bio zapovjednik logora u Manjači kroz koju je prošlo oko 30.000 logoraša. Naš Dane je prije toga devet puta ulazio u Hrvatsku, obično na proslavu 27. srpnja u Srbu.

Devet godina osumnjičeni za ratne zločine bauljaju po RH, a da ih nitko ne pita za zdravlje. Ministar pravosuđa kaže da je vrlo važno da su tužiteljstvo i sudovi neovisni. Oni su doista ne-ovisni o radu. Možda se do 13. listopada trgnu. Teška su vremena, a novaca nema. Stare fore.

Ralph Waldo Emerson je napisao: “Je li se ikada dogodilo da vrijeme nije bilo teško i da je novaca bilo dovoljno?”