Ovog tjedna za ciničnog i zlobnog kolumnistu pravi je “švedski” stol događaja. Dugo se nije pojavilo toliko čvrstih i slikovitih dokaza da se kratka pamet ne može produžiti. Teme, jedna atraktivnija od druge.
Prvi čovjek JANAF-a, čim mu je dojavljeno za “mjere”, postao je oprezan, otišao je do legendarne Titove rijeke Save i bacio “vruće” mobitele u nju. Kako mutna rijeka još od 5. kolovoza 1995. teče uzvodno, vratio se miran kući ne znajući da su ronioci već čekali na dnu da ih pokupe te da je upravo svoj život izručio onima koji nikada nisu bili pozvani u ekskluzivni klub u Slovenskoj ulici u Zagrebu, a niti su se ikada sreli sa “Slovenkama…”
Podsjeća me to na divnu misao jednog libanonskog pjesnika i filozofa Khalil Gibrana: “Pitala je tko je važniji u životu, ona ili ja. Odgovorio sam, ja. Otišla je, ne znajući da je ona moj život”. Postao sam i ja napokon oprezan. Više ne idem ni u kakav klub. Čak ni u TKM (Teniski klub Mladost).
Jutarnji javlja: “Iz Kremlja poručili Alekseju Novaljnom da je uvijek dobrodošao u Rusiju”. Na čaj! Rusi očito traže još jednu šansu. Za Novaljnija vrijedi ona: onaj, kome pružiš još jednu šansu, sjebxx će te gore nego prvi put, jer je vježbao!”
Večernji javlja kako je počela post-đukanovićeva era. Lakonski javljaju da je “novu vladu u Crnoj Gori skrojio mitropolit Amfilohije u manastiru”. Dok hrvatski biskupi i političari prebroje koliko samo ima manastira u Hrvatskoj kao i koliko je moćna parapolitička struktura SPC u Hrvatskoj, moglo bi za nas biti i kasno. I u Crnoj Gori se sad čude što se to dogodilo.
U Hrvatskoj postoje i oni pravoslavni vjernici, Srbi, koji bi htjeli hrvatsku pravoslavnu crkvu jer im je logično da Crkva koja djeluje u Hrvatskoj ima taj pridjev. Ali SPC neće ni da čuje, a HBK, Vlada i Hrvateki se “ne bi šteli mešati”. Sve dok Porfirije jednog lijepog dana, a možda i prije, ne “skroji” novu hrvatsku vladu u nekom od manastira po Hrvatskoj.
Crknut ćete od smijeha, ali evo vam malog primjera pa se cerite i dalje. Državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolina dao je intervju Glasu Koncila koji će oduševiti naš drage Hrvateke: “Kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cjelokupnu Crkvu, katolike i pravoslavne. Kako na pravoslavnoj strani i dalje postoji otpor, do daljnjega Stepinac neće biti proglašen svetim!”
Znate kad će prestati otpor na pravoslavnoj strani? Nikada, a možda ni onda! Još za vrijeme “Austro-ugarske“, pa i u vrijeme nakon 1918., 1941. te nakon 1991. SPC je uvijek aktivno radila protiv proglašenja Hrvatske samostalnom državom. Sad su dobili katoličkog Papu koji suosjeća s njihovim političkim pretenzijama, a koji će “progledati” valjda tek na drugom svijetu. Za to vrijeme će oni Srbi koji su se zajedno s Hrvatima aktivno borili protiv JNA okupacije i za slobodnu i samostalnu Hrvatsku čekati svoju Hrvatsku pravoslavnu Crkvu. Kak’ vele Zagorci “do sveteg nigdarjeva…”
Ovaj Papa je za sada najzaslužniji za ulazak lisice u kokošinjac.
Da ne bi protekli tjedan bio crnji od Crne Gore, pobrinula se dvanaest godina stara tvrtka Nanobit. Tvrtka je to za proizvodnju računalnih igara. Vlasnici su mladići Alan Sumina i Zoran Vučinić. “Frknuli” su tvrtku Šveđanima za više od milijardu kuna. Lova do krova. Odmah su mala čela počela od toga stvarati velika načela. Što bi bilo da smo “milijarde, umjesto u škverove, ulagali u Nanobit..?” Dobar odgovor dao im je Marko Biočina iz Jutarnjeg. Čim bi državna lova ušla u ovakvu firmu odmah bi u “Nadzornom odboru dobili nekog požeškog HDZ-ovca u usponu”. Zato Marko dobro rezonira: “Za sve nas možda je bolje da se politika i dalje bavi brodogradnjom…”
Veli Zagorec: “Denes sem doktoru odnesel suhu šunku i kovertu. Šunku nije štel zejti jer veli da to ni zdrave. Zel je same kovertu v šteroj je bila potvrda od veterinara da prašić ni imel trihinelu”.
Od zanimljivijih tema je i ona o “zvijezdi petokraci” na neboderu u Rijeci. Mateja Šobak iz 6. Ličke u dilemi je u Večernjaku: “Petokraka kao umjetnost ili simbol totalitarizma?” “Totalitarizam, ajte, molim vas lepo! Zvezda s istoka, simbol je slobode, napretka, komunizma”.
Toliko naprednog simbolizira da bi bilo najbolje da se svi takvi “naivci” nabodu na njene crvene isturene šiljke na riječkom neboderu. Možda onda ipak napokon progledaju. Umjetnost? Možda je tu Mateja u pravu. U nekih sto godina poslati pod zemlju oko 100 milijuna ljudi, zaista je prava umjetnost. Naravno, jedino u Rijeci i Sjevernoj Koreji čvrsto partijski vjeruju da je to “samo” umjetnost. Ipak, u Večernjaku, onako opreza radi, iza “simbol totalitarizma” oni samo stave upitnik. Ja mogu staviti samo uskličnik!
U taj ideološki rašomon uplela se, naravno, tko drugi nego naša partizanka Katarina Peović. K’o i sve pripadnice “6. Ličke ona je “sigurna u sebe” morala je reagirati na provokaciju da ime novog vojnog sveučilišta bude dr. Franjo Tuđman. U maniri svoje pokojne babe s pištoljem oko pasa, Kate se zamislila. “Zašto, drugovi, baš Franja Tuđman? Pa Međunarodni kazneni sud je utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu”. Ona i Radnička fronta “prosto nisu mogli da veruju…”
Javio se i odvjetnik generala Gotovine, odvjetnik Luka Mišetić, smatrajući da naša Kate lupeta. Ma, što on zna? On je samo branio u tom predmetu, ali nije shvatio bit kao Kata. Sve su to bili destilirani zločinački pothvati – Oluja, Bljesak i država izvan neprežaljene Juge. Dokaz više da stari žilavi, rigidni i osvetoljubljivi SKJ i dalje živi i sve se više širi, baš u Hrvatskom saboru.
Opet se vraćamo na biblijski program – lustraciju. Da smo proveli samo 10 posto lustracije, kao ostale tranzicijske zemlje, naša ljupka Katarina ne bi ušla u Sabor ni uz pištoljčinu svoje babe partizanke. I tako tvrdokorne komunjare još samo u Hrvatskoj i Sloveniji pokazuju svoje zastrašujući pokvarene zube. A samo jedna mala lustracije bila bi sasvim dovoljna da se zajedno nađu na “đubretu istorije” te da zajedno sa Ankom Taritaš Mrak pjevaju “Po šumama i gorama…”
I na kraju ove kriptokomunističke boze, Kate ima jedan praktičan savjet: “Ustašofilima koji lažu da je zvijezda zabranjena, treba reći informirajte se.”
A što se tiče njihovih oznaka HOS-a, prvog bijelog polja na grbu, ustaških pjesama koje pjevaju, tu treba reći da su zalutali – ovo je Hrvatska, a ne Italija”. Draga partizanko, zvijezda nije zabranjena. Barem još danas. Međutim, Vijeće Europe je komunističke simbole, pa tako i vašu zvijezdu, proglasilo izričajima zločinačke ideologije zajedno sa simbolima fašizma i nacizma.
Prvo bijelo polje na grbu? Možda ga je naša partizanka vidjela na crkvi sv. Marka u Zagrebu. Navodno je Pavelić još u XIII. stoljeću naredio, kod gradnje Markove crkve, da prvo polje bude samo bijelo kako bi se komunjarama u XXI. vijeku zacrnilo pred očima kad pogledaju crkvu.
Dobro, moram, iako teško, priznati da naša Kate, kao uostalom i njena baba s pištoljem za pasom, ima univerzalnu formulu – kako usrećiti narod? To je stara Staljinova mudrost. Jednostavno pobiješ one koji su nesretni, a one koji prežive, e ti su sretni što su ostali živi.
Hajmo sad malo na realni sektor. Gospodarski problemi, BDP, porezi, trošarine… Tu nema zaostalog komunizma, orjunaša, klerofašista, kato-ličkih zatucanih ognjištara. U gospodarstvu je sve čisto i nevino od bilo kakve ideologije. Trebate samo imati kompjuter ili računalo. I bankovni brojač novca k’o u Slovenskoj. E, malo sutra! Ima i tu politike koja guli u ime države. Pitat ćete: koga Vlada i Sabor mogu guliti kad su izabrani od naroda i kad njihova moć “izvire” isključivo iz naroda? Malo morgen!
Kad smo ulazili u članstvu EU-a (euforično s glasovima 17 posto birača) onda su nam gospoda političari priopćili kako više nema carina na uvoz automobila. Samo sitne trošarine. S pravom danas nas drugovi s Prometnog faksa upozoravaju kako nam je prosjek starosti automobila na cesti iznad 12 godina te da smo primitivno neodgovorni prema sebi i narodu jer se s tim ragama izlažemo opasnosti na cestama itd.
S druge strane i država nam ide na ruku. Onako k’o lanac u komunizmu koji je uvijek išao na ruku radnom čovjeku. Osobito kad se napio i pričao viceve o drugu Titu. Dakle, država nam ide na ruku tako što više ne naplaćuje uvoznu carinu na automobile, ali zato naplaćuje debelu trošarinu i PDV na vrijednost auta. Tako je za isti auto u Lijepoj našoj trošarina 10.520 kuna, a u Sloveniji samo 331 euro.
To u praksi znači, na sreću i veselje nas Hrvateka, da u nekim slučajevima, zavisno od vrijednosti auta, moramo platiti čak do 117.510 kuna više od Slovenaca. Klasičan harač. Prema našim poreznim “majstorima”, Turci su sa svojim haračem bili male bebe. Najgore licemjerje je kad se nađe neki pametni političar pa se stane skandalizirati i lamentirati kako se mogu normalni ljudi voziti u tim “mrtvačkim sanducima”.
Klasična dvoličnost! Navodno postoji jedan zgodan naturalistički “oglas” našeg Ministarstva financija: “Naš posao je da vam od vašeg rada uzmemo 25 posto PDV-a, 15 posto za zdravstveno, 20 posto za mirovinsko, 20 do 40 posto na ukupne prihode, 18 posto za porez…
I onda sve damo političarima, lažnim braniteljima, nevladinim udrugama, Pupovčevim Novostima, nacionalnim manjinama… pa sve tako dok ne odete u blokadu. Pa vam uzmemo sve što imate i prenesemo dug na vaše potomke. A s tajkunima radimo predstečajne nagodbe i sve im dugove oprostimo. Vaše ministarstvo financija RH”. Baš zgodno što nas naše Ministarstvo virtualno uvijek na vrijeme obavijesti ili onesvijesti…
Od svih jezika na svijetu jedino bosanski ima “prošlo svršeno vrijeme u budućnosti”, a što se najbolje vidi iz rečenice “J*bo sam ti mater kad te ufatim!”
Dobio sam poziv sa HRT-a da dođem na projekciju dokumentarnog filma o Veselku Tenžeri. Veselko je bio najbolji od najboljih. S njim me upoznao Bosiljko Mišetić u kultnom kafiću Moka ili tako nekako. Tri do četiri puta sam tamo navratio na kavu i kao periferni autsajder upijao jezik i elokvenciju Tenžere. I to je sve.
Dakle, nisam bio njegov prijatelj ni dio njegovog društva. Kad sam pročitao na pozivnici tko će sve evocirati tko zna čije uspomene na velikana hrvatske književne riječi odmah sam odlučio da taj film gledam iz svog osobnog kuta i fotelja. Imam pamćenje zlobnog nosoroga, ali ni jednog se od onih koji će govoriti o Veselku ne sjećam iz Moke…
Naravno, to ništa ne govori. Međutim, ima nekih jugo apologeta koji s Tenžerom i njegovim političkim osjećajima i opredjeljenjima imaju veze k’o recimo Ante Tomić s Dostojevskim. Odavno je znano kakav je status imao najbolji hrvatski novinar u kulturnoj rubrici Vjesnika. Isto tako je poznato da su tome znatno pridonijeli i neki od drugova koji će sjediti u prvim redovima na obilježavanju 35. godišnjice od njegove smrti. No, u svakom slučaju, hvala Branki Kamenski na pozivu. Čekam njen film na TV-u.
Savršeni pisci i novinari su na svakom uglu. Reče Bog i stvori zemlju okruglu…
Slažem se s Robertom Bajrušijem: “Dodik je doista zadnji s kojim treba razgovarati”.
Imamo hrvatskog velikana Željka Komšića, Izetbegovića… Ministar vanjskih poslova povukao je pametan i pragmatičan potez. Dolazak Dodika treba malo trgnuti iz sna o “građanskoj državi” Bošnjake koji bi tako osigurali dominaciju jednog naroda nad ostala dva pri čemu onda možeš onaj s najmanje pripadnika, Hrvate, diskriminirati kad i koliko zaželiš. To čak i Dodik jasno kaže u svom nedjeljnom intervjuu.
Srbi i Dodik vrebaju trenutak da realiziraju stari san o svim Srbima u jednoj državi. Naravno, uz snažnu i vidljivu logistiku Vučića i ekipe. Čak se i Dodik u tom intervjuu čudi zašto hrvatska politika ne stane otvorenije i snažnije iza Hrvata u BiH. Hrvati će u slučaju raspada BiH ostati na tankom ledu s našim Bajrom-Komšićem.
Našem klasičnom unitaristi iz Jutarnjeg je bitno k’o robotu ponavljati da Hrvatska i BiH imaju tisuću kilometara zajedničku granicu, ali mu je potpuno nebitno što u Sarajevu ima više Kineza nego Hrvata, što u desetak javnih ustanova u Sarajevu radi jedan Hrvat. Što Bošnjaci imaju Sarajevo, Srbi Banja Luku, a već desetak godina opstruiraju se izbori u Mostaru gdje bi Hrvati mogli demokratskim izborima doći na vlast.
I stoga je bio dobar i pametan potez Radmana da dade do znanja domaćim unitaristima kako u politici uvijek postoji više opcija. To je na kraju krajeva u više navrata bio pokazao i dr. Franjo Tuđman bez obzira što mu je diplomaciju formalno vodio bezbojni Mate Granić, čovjek sklon svim trulim kompromisima. Naš Roby izabrao je bošnjačku stranu. Zanimljivo, tu stranu su izabrala i dva bivša predsjednika RH – Mesić i Josipović. I time je sve rečeno. I o Bajrušiju, i o Mesiću, i o Josipoviću. Unitaristi uvijek ostaju unitaristi, što god to značilo. A ne znači ništa dobro…
I za kraj dva vica, možda ne do kraja “politički korektna” (da prostite!). Ali svaki vic je ipak samo vic. “Zašto se Tesla nikada nije ženio? Zato što je genij!”
”Ranije se znalo. Još su ti u bolnici rekli: muško je! Danas moraš čekati da odraste pa da se samo izjasni!”
