Talentirani cinik Robert Valdec, jasno aludirajući na ‘Lijevu našu’, spomenuo je Murphyev zakon jer mu se učinilo kako se on pomalo pretvara u Ustav RH. Izvorno Murphyjev zakon glasi: “Ako išta može poći krivo, poći će krivo”. Nadograđujem ga od jutros: “Ako više ništa ne može poći krivo – i to će poći krivo!”
Evo, odmah primjer: na obnovljenoj zidnoj freski u crkvi svetog Jovana Bogoslava (Ivana apostola) u banatskom mjestu Bela Crkva naslikan je lik kardinala Stepinca kako gori u paklu. Freskoslikar Zoran Selaković, rođak srpskog ministra Vanjskih poslova, zna svoj posao.
No, znamo i mi iako nas posprdno zovu Hrvateki. “Imperija” je uzvratila udarac tako što je još nedavno iz državnog proračuna uplatila SPC-u 10.980.504,48 kuna.
Zna naša vlast da je Porfirije štediša. Kad “sveštena lica” slave na pravoslavni Božić Stepinca u paklu onda se svi pričešćuju istom žlicom. Na taj način valjda iskazuju solidarnost s našim Stožerom i njegovom “herojskom” borbom protiv podmuklog virusa koji sve više divlja. I sve to za bijednih 10 milja kunića.
Gromoglasnom šutnjom istakla se i Hrvatska biskupska konferencija. HBK samo “u principu” podržava kanonizaciju Alojzija Stepinca. Inače se ne bi šteli mešati…
‘Oni ne mogu oprostiti Thompsonu ono što opraštaju Đoletu’
Primjer drugi: Hrvateki vole i podržavaju Novaka Đokovića. I ne samo njega. Vole oni i Dinu Rađu i Deana Lovrena i masu drugih športaša jugo-rodoljuba. Kaj je, je! “Mi smo za pravicu” rekel bi Fric Krleža. Pa opet: “Ni med cvetjem ni pravice..” zaboravljajući pri tom da se i po cvijeću možeš popišati.
Naime, “naš” Đole se nakon afere u Australiji naslikao sav ponosan s ikonama i slikom “đenerala” Draže Mihajlovića. Znate onu narodnu u istočnoj Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji: “Od Topole pa do Ravne Gore sve su straže đenerala Draže…”
I što sad? Skočiše u zrak politički antivakseri (ili kako ih zovu moji Ličani – “antiksaveri”). Međutim, uvijek ima neki “ali”.
Da je naš najpopularniji pjevač Thompson kojim slučajem uslikan sa slikama Pavelića i Francetića, odmah bi bio od Đoletovih fanova prikovan na stup srama. Thompsona i dan danas žestoko progone, ne u Beloj Crkvi nego u vlastitoj domovini. Naši članovi “Žikine dinastije” nikako ne mogu oprostiti Thompsonu ono što sa zadovoljstvom opraštaju Đoletu. A zašto mi opraštamo njima? Odgovor bi trebalo zatražiti od World Psychiatric Association, i to odjela za politički mazohizam.
Jedan od naših “žikista” nedavno se požalio na fejsu: “Potpuno razumijem kroz što prolazi Novak Đoković. Tako sam ja jednom htio da odem avionom u inostranstvo, a nisam kupio kartu ni ponio pasoš pa su me vratili sa samog ulaza u terminal samo zato što sam Srbin”.
‘Tebe boli k***c tko je prvi počeo? Nas ne boli’
Dino Rađa je jedan od čelnika Košarkaškog saveza Hrvatske. U Jugi je košarka bila vrh vrhova. U RH, osim srebra na Olimpijadi u Barceloni, zahvaljujući onima koji danas vode taj Savez, imamo čisti ambis. Rupa bez dna… Mora se priznati da je naš Dino pokušao sve, ali i dalje je rezultat 0:0. Često je u Beogradu tražeći “zlatni gral” s obzirom da su Srbi košarkaška Himalaja u odnosu na nas. Posjećuje i bravarev grob na Dedinju tražeći inspiraciju od svog idola.
Ali, kako kažu Zagorci, “nejde pa nejde!” Nekad ga malo i krene. Recimo, kad je ušao u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu (Naismith Memorial Basketball Hall of Fame). Ušao je čak i prije Tonija Kukoča iako je Toni s Chicago Bullsima osvajao NBA prvenstva. To njegovo “zakucavanje” izazvalo je u Lijepoj našoj ne malo čuđenje. Na kraju se “duboka” košarkaška elita doslovno smilovala Toniju. No dobro, Dino je preko noći “puka”.
U jednom trenutku je iziritirano izjavio: “Jasno mi je i imam spreman odgovor koji vrijedi za svako pitanje. Više me boli k***c za rat, za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude s ograničenom inteligencijom koji nam ne daju normalno živjeti. Ne zanima me tko je prvi počeo (!!?), tko je više griješio. Odbijam sudjelovati u tim pričama koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da, želim vidjeti kako ljudi žive normalno”. E, moj Dino, bravo! Svaka ti dala, Dino! Možda si pročitao komentare na fejsu. Ako slučajno jesi, onda si mogao vidjeti da nas “idiote” boli k***c za tebe, tvog ratnog zločinca s Dedinja, dalmatinske orijunaše koji se neprekidno nadaju nekom “prisajedinjenju” s bradatom braćom u Srbiji itd.
Od sada pa idućih nekoliko stoljeća morat ćete se priviknuti živjeti u Lijepoj našoj, s 4. splitskom i onima koji su krvlju stvorili Tuđmanovu RH. Tebe boli k***c tko je prvi počeo? Nas ne boli. Nama je važno da smo mi svoje neprijatelje i izdajice 5. kolovoza ljeta Gospodnjeg 1995. ispratili dok su na traktorima krenuli u masovni posjet Dedinju. A ti šmrcaj i dalje za Jugom, ali ne uništavaj više hrvatsku košarku.
Navodno su jednom pitali nekog jugo-nostalgičara je li ikada mjerio svoj IQ. Odgovorio je da je on zdrav i da nema IQ!
Popularni Stipe bio je gost u Pressingu N1. Kad smo već kod te TV-kuće koja je izgubila nacionalnu koncesiju, čvrsto vjerujem da nema rigidnog ljevičara u zemlji koji nije dobio priliku da svoje “mudre” misli pošalje sa N1 u eter. Naravno, Stipe je raritetan gost, vrli borac protiv Tuđmana čija je politika bila, kako sam kaže, “detuđmanizacija”. On se, onako popularan, kreće među ljudima i nekako mu se čini da se “situacija promijenila i sad imamo opet tuđmanizaciju”. Ono što je zanimljivo jest da sada naš “popularni” Stipe na neki način denuncira Ivu Sanadera: “Moram reći, za vrijeme Sanadera, i on je prihvatio detuđmanizaciju”.
‘Tuđman je bio siromašniji i od Mesića i Josipovića’
Stipe i Ivo! Sjetite se tog zlatnog doba čedne i čiste Hrvatske. Tada ni čuvena Ankica Lepej nije imala što raditi. Pokojni predsjednik Tuđman je honorar za svoje knjige stavio u banku. I to oko 105 tisuća eura. Woow! Koja lova! Tuđman nije imao kredite. Znao je da su svi krediti – gotovinski. Kad ga uzmeš, gotov si! Prošla su zlatna vremena Markovićevih kredita kad si za jednu kunu mogao kupiti tvornicu.
Naša “zviždačica” Lepej živjela je sve do nedavno. Pokoj joj duši. Umrla je, a da pojma nije imala od čega je Rada Borić uštedila oko 150.000 eura ili Benčićka iz “Možemo” još daleko više. Za Josipovića kruži priča da ima desetak stanova i garažu. Mesić je kupio u elitnom dijelu Zagreba ogromni stan. Tuđman je bio siromašniji i od Mesića i Josipovića, ali to lijevu političku aktivisticu pok. Lepej nije zanimalo. Čak ni Sanaderov “put svile”.
Trebalo je napraviti, k’o i sada, frku. Onda zbog deviza pok. Tuđmana, a danas zbog stana Frke Petešića. A to što će plin uskoro poskupiti 100 posto, zbog toga nema frke. I na kraju, samo napomena neinformiranim novinarima: u to vrijeme zakon nije obvezivao Predsjednika Republike da prijavljuje svoju imovinu na nekakvoj imovinskoj kartici. Tuđman je novac držao na otvorenom računu, u domaćoj banci. Usprkos bankarskoj tajni, Lepej se istaknula k’o crna muha u čaši mlijeka i 17. rujna 1998. godine dala izjavu koju je Jutarnji list objavio kao “senzaciju” o silnoj lovi Tuđmanovih na računu u banci.
Sve što je bilo orijunaško, jugo-nostalgičarsko, ali i opozicijsko u Hrvatskoj tada se odmah zapalilo k’o slama i gorjelo mjesecima uz zlurado smješkanje naših vanjskih “prijatelja” koji Tuđmana nisu mogli smisliti jer im je razbio Jugu i osamostalio Hrvatsku. Danas, kad su se razni političari pozicije i opozicije kao i njihovi biznismeni već toliko obogatili da bi čeprkanje po nekakvom bankovnom računu, recimo, Plenkija bilo besmisleno, protivnicima Lijepe naše ne preostaje ništa drugo nego da stalnim “otkrivanjem” nekih ne baš ozbiljnih afera i aferica kamufliraju istinu kako nam EU sprema 100 posto poskupljenje struje i plina zbog nebuloznih ideja zelenog džihada koji caruje u EU. Sad se jugo-nostalgičari i eurofili više ne mogu grijati čitavu nadolazeću zimu na stotinjak tisuća eura Tuđmanove love u banci. Lijepa naša Hrvatska!
Pitali su pravne eksperte iz kakve je to šume propisa i zakona Jutarnji od 17. rujna 1998. godine izvlačio podlogu o objavi Tuđmanovih 105.000 eura? Odgovor je bio: iz Katynske šume.
Sluđeni koronom
Pomalo smo sluđeni koronom i fleksibilnošću Stožera. Priča mi zananac: “Odem u mesnicu. Na vratima piše: “Samo dva kupca istovremeno”. Jeb*te, čekao sam skoro sat vremena dok se nije pojavio još jedan…”
Dalai Lama je mudro rekao: “Ako se problem može riješiti, nemaš se zašto nervirati. Ako se ne može riješiti, uzalud se nerviraš”. Tako sam se ja godinama nervirao što mi vrijeme prolazi. Tada se sjetih ove Dalaj Lamine izreke i pomirih se sa srebrom u kosi (kojeg zato više nemam), zlatom u zubima, šećerom u krvi, kamenjem u bubrezima, olovom u nogama te s nepresušnim izvorom plinova. Tko je od nas mogao u mladosti slutiti da ćemo s godinama nagomilati takvo bogatstvo!
Austrija je uvela obvezno cijepljenje za odraslo stanovništvo. To je prava demokracija! Hoćeš, ok, nećeš, plati 3600 eurića. Nije se Adolf slučajno rodio u Austriji. Sada, skoro da je jeftinije održati komemoraciju pobijenim Hrvatima na Bleiburgu nego se ne cijepiti.
Idemo sad na djelotvornu diplomaciju. Tu možemo samo učiti od naših komšija u Srbiji. Javljaju da je Vlada Srbije kao odmazdu prema “ustašoidnoj” Australiji otkazala sve ugovore s britansko-australskom tvrtkom Rio-Tonte za ogroman posao u Srbiji. Nema više mile-lale. Poštivat ćete vi Đoleta ili nema love!
A sad nešto šaljivo iz povijesti srpske diplomacije. Navodno postoji brižno čuvani pisani naputak Miloša Obrenovića srpskom pregovaraču Petru Ičku pred njegov odlazak u Carigrad. Miloš je inače bio nepismen, ali u povijest visoke diplomacije je ušlo k’o da je to on sam napisao. Kaže Miloš svom pregovaraču Petru Ičku: “Pazi dobro Petre, kad budeš tamo pred sultanom, da se ku*čiš, bre, neka vide Turci da Srbija nije mačji kašalj. Ne mogu oni da rade kako oni hoće. Ali Petre, dobro vodi računa. Ako na tvoje ku*čenje počne i sultan da se ku*či, e ti Petre odmah da se otku*čiš, jer Srbija je mala zemlja. I da znaš, sultan je slab na pare i na muško dupe, a mi para nemamo da ti damo”.
U Beogradu su nedavno donijeli jedan zgodan zakon. To je “Zakon o srpskom kulturnom nasljeđu”. Tako čl. 23. st. 4 tog Zakona tvrdi da “nasleđe” čine i “izdanja dubrovačke književnosti”, Držić i Gundulić… Sad kad su zakonom “popisali” sve tuđe kulturne velikane kao svoje, uvjereni su kako više nitko od zlobnika neće moći tvrditi da imaju najtanju knjigu onu – kulturnog nasljeđa. Sad kad vjeruju da su u “ostavinskoj raspravi” kulturne prošlosti susjednih naroda, napose nas Hrvateka, naslijedili Dubrovnik, Porfirije bi mogao primjerak tog njihovog zakona pokloniti papi Franji da mu napokon sine s kime ima posla.
Kad su napokon zakonom “osvojili” Dubrovnik, odmah su fresku sa Stepincem prefarbali “belom farbom”. Doći će valjda jednom vrijeme kad ćemo i mi moći reći “Džabe ste frbali”.
Dok je Dine Rađe, Igora Mandića, Vedrane Rudan, Ante Tomića, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića i naše ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Dubrovnik je naš! K’o bi rekao da Srbija toliko voli tuđe da to i zakonom krade. Voli to i Putin. Sve recentne analize slažu se da će si Rusija uskoro “prisajediniti” ne samo Krim već i Ukrajinu. Kad su to priopćili Joe Bidenu, on se navodno jako razljutio I pospano promucao: “Ako Rusi napadnu Ukrajinu, odmah ćemo im uvesti sankcije…” Na to se Putin još danas trese, ali od smijeha.
Na primjeru preostalih živućih antifašista viđenih nedavno na obljetnici “ustanka” u šumi Brezovica kraj Siska, vidimo da prosječni antifašist živi četiri godine za antifašizam, a ostatak života od antifašizma.
Na izboru za maloljetnu misicu ljepote izbrane su prva i druga – dadilja!
