Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.
Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.
Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.
Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…
I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.
Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!
Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!). Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama.
Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.
Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti.
To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.
Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!
U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.
Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga.
Oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba.
Oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“.
Oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“.
Oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata.
Oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja.
Oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo. I da ne nabrajam do kraja godine.
Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu. Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”.
U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo – Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…
Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima…
Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.
Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.
Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”
Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke. Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“.
Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.
Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…
I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.
Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?
Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova.
Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“. Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine.
Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.
Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.
Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“
A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića.
Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću:
”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom. Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.
Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti. Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“.
Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.
Zvonimir Hodak /foto:maxportal
