Kažu da je atletika kraljica športova. Hmm… možda. Ali prava istina je da je nogomet kralj. Svjetsko prvenstvo u “Kataru” (kako kažu na TV-u) čisti sve pred sobom, mete politiku, rusku invaziju, Putina, ukrajinsku obranu, Bidena, NATO-ve suhe presice, inflaciju i recesiju…
Zamislite, Hrvatska je ušla u osminu finala, zemlja sa samo 3,8 milijuna stanovnika dočim SAD ima preko 330 milijuna ili Brazil s 212 milijuna. Ispali su Njemačka, Belgija i brojne druge jake momčadi. Ispala je i Srbija (do Tokija) koja je na početku Svjetskog prvenstva svima javno dala do znanja kako ide do kraja.
Vraćajući se kući, “Beli orlovi” su malo posivili. Ne kužim zašto nekima toliko smeta to naše zlobno cerekanje nakon poraza Srbije od “Švajcaraca” i njenih “Kosovara”. Ako ćemo objektivno, onda treba priznati da je najljepše i najatraktivnije golove na prvenstvu do sada primila upravo Srbija. U tri susreta primila je osam golova. A mi samo jedan i to u prvoj minuti.
Baš su beogradski mediji dobro skužili da smo “neugledna” momčad. Kod naših komšija izgleda kako vlada jedna vrsta deluzije. Nikako da skontaju tko je s “ovih prostora” do sada na svjetskim prvenstvima osvajao najviše medalja. Brončanih i srebrnih. Mi ili oni? Nema veze, mi idemo dalje, a oni neka pate. Pati, baby, pati!
Droga izaziva zavisnost, a kod Albanaca u momčadi Švicarske izaziva “nezavisnost”.
Gledao sam i tekmu Španjolska – Japan. Za vrijeme tekme nazvao me Dikan. On o “balunu” zna sve. K’o i svi Splićani.
“Španjolci su superiorni”, komentira.
“Je, još od španjolskog građanskog rata”, zadirkujem ga. Potom me superiorno podučio: “Ovi kosooki nemaju pojma”.
Ne mogu izdržati pa odgovorim: “Vidjet ćeš kad Japancima uđe u igru u drugom poluvremenu najbolji igrač”.
“Kako se zove?”. “Jaka Muda”, rekoh. I eto, ekipa s jakim mudama je pobijedila s 2:1.
Prvenstvo u pustinji ide dalje. Za koji dan čeka i nas baš Japan. E, sad su oči svih onih koji mrze ili ne vole Hrvatsku s puno nade uprte u japanska “jaka muda”. Doista su ozbiljni protivnik. Ali, uz Božju pomoć, možda naša mala zemljica (tj. naši momci s neponovljivim Dalićem) ipak može napraviti čudo. Onako euforičnom, padne mi na pamet podatak da Njemačka ima više registriranih nogometaša nego Lijepa naša stanovnika.
Još jedna stvar. Na redu su rovovske bitke. Čak je i prvi favorit Brazil popušio. U antičko doba, dok su trajale Olimpijske igre, nije bilo ratova. Međutim, Rusi očito dobro znaju razliku između svjetskog prvenstva i olimpijskih igara pa ne prestaju tuči po Ukrajini. Onako usput, nadam se da su Rusi zaboravili kako smo ih upravo mi eliminirali s ovog Svjetskog nogometnog prvenstva.
Obično se za gubitke na utakmicama krivi suce. I u Kataru rade što ih je volja. Protiv lopovluka nema pomoći. Kao i u životu, mali lopovi rade pod okriljem noći, a veliki rade pod okriljem moći.
Sve škripi osim represivnog aparata
Da je tome tako dokaz je i već “legendarni” ruski dron koji je na početku ruske agresije “sletio” u Zagreb u “dvorište” studentskog doma Stjepan Radić. Prošlo je već skoro godinu dana od bliske katastrofe, a još nitko od nadležnih nije službeno ni zucnuo čiji je to bio dron, tko nam ga je i zašto poslao…
Iz tzv. “službenih izvora” sad smo napokon saznali tek kako naša Vlada i NATO znaju čiji je bio dron i tko ga je lansirao na Zagreb, ali je to sve proglašeno “službenom tajnom” pa nam baš neće ništa reći. Nije li to očiti dokaz kako veliki rade pod okriljem moći? Sabor, Vlada, pravo birača na istinu… Je*ite se, građani, ‘ko vas šljivi kao i vaše pravo na informaciju. Ovakvo ponašanje vlasti me sve više podsjeća na komuniste u bivšoj Jugoslaviji. Tamo je sve škripalo osim represivnog aparata.
A što škripi u Hrvatskom saboru? Problem je u misiji “vojne pomoći Ukrajini”. Dobar je naslov u Jutarnjem Goranke Jureško: “Dok Ukrajina gori, Hrvatska oporba se češlja!”. Naši zastupnici dobili su u ruke vrući kesten. Trebalo je odlučiti tko je u pravu – predsjednik države ili premijer.
Moraš biti tvrdi cinik da se oko toga dvoumiš. Elementarno poštenje nalaže da Ukrajini treba pomoći. Ako Ukrajina izgubi ovaj rat, onda to više neće biti samo “ukrajinski rat” nego na žalost i “naš rat”. Iako to po mnogo čemu jest već i sada. Komšije samo čekaju, naoružavaju se, apetiti su im veliki, a naša peta kolona izlazi polako iz poluanonimnosti.
Orjuna i nostalgičari već slažu novu repku Juge za svjetsko prvenstvo 2026. g.
Sastav se zna: Livaković, Juranović, Lovren, Gvardiol, Sosa, Modrić, Brozović i još pridodati Shaqiri, Xhaka… Za njih će valjda tada navijati i Vedrana Rudan.
Podsjetimo što je ranije napisao Sandi Blagonić na fejsu. On je jedan od onih koji su iskreni: “Posve sam ravnodušan na rezultate utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam, ne gledajući jedino kad igra Hrvatska, za njene protivnike. Malo me što tako rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka lošijih birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku egzistencijalnu mučninu”.
Ako ste tvrdokorno odbijali vjerovati koliko mrzitelja Hrvatske živi u njoj, sad su vam se valjda ipak otvorile oči. Naš Sandi pati od mučnine, ali i cijela bulumenta ostalih mrzitelja. Zato, naši momci, samo naprijed! Pobjedama im vadimo mast, pa možda odustanu i odu živjeti tamo kamo ih srce vuče.
U francuskom postoji fraza koja otrilike glasi: “Zablistajte svojom odsutnošću”.
Polako starim. Legnem kako bih se odmorio nakon jela pa zaspim. Legnem da bi nešto pročitao pa opet zaspim. Legnem pred TV kako bi gledao neki film i na pola filma zaspim.
Legnem spavati pa ne mogu zaspati. E, starosti…
Jedan politički idiot je 29. studenoga na “Dan republike” u Jakšiću kod Požege izvjesio jugo zastavu. Novosti, Indeks i Jurica Pavičić “pali u nesvest” kad su čuli da je policija “intervenisala” i podnijela protiv lika prekršajnu prijavu. Jurica Pavičić se čudom čudi: “Na svoj frižider magnetom sam zalijepio zastavu SFRJ. Pojma nisam imao da time kršim zakon”.
Jura, doma možeš raditi što te volja, ali zastava je javni simbol države kad se izvjesi vani. Jugo-stijeg je mrtvi relikt više nepostojeće države i ideologije. Pa dobro, majku mu, zašto baš ta zastava tako strašno “vrijeđa moralne osjećaje građana?”. Onako duboko k’o što je nekad uskliknula Milena Dravić “Ah taj Fest, pašću u nesvest!”.
Naš dobri jugo-nostalgičar Jurica ima problema s tzv. memorijom pamćenja. Neka se prisjeti tenkova iz Beograda koji su krenuli na Vukovar, što su “tenkisti” radili na Ovčari itd., a sve kako bi sačuvali već raspadnutu lešinu Juge. Čija se tada zastava vijorila na tenkovima? Ona s Juričinog frižidera. Vjerojatno je još uvijek u srcima ili na frižideru i drugih jugo-nostalgičara kao Vedrane Rudan, Ante Tomića… Zamislite drugovi, što bi se dogodilo da neki drugi politički idiot 10. travnja izvjesi javno zastavu NDH… Naravno, zastava NDH je “historijski” gledano zločinačka, puna krvi nedužnih žrtava.
Zato je ona Jurina s njegovog frižidera zastava onih su se borili za “tamnicu naroda”, odnosno za Jugoslaviju, za jednopartijsku diktaturu s OZNA-om, UDBA-om… i drugim sustavima spremnim za ubijanje. Ali u toj zastavi naš Jura ne vidi ništa loše. U svom zadnjem jugo-pamfletu Jura cinka nekog s “staračkim rukopisom” koji mu je redovno slao isječke što o njemu pišu Hodak, Letica i Marijačić. Jadničak, ili kako Ličani kažu “jado”, dijeli političke lekcije. Naš humorist se pita :”Kome smeta mrtvi relikt nepostojeće zemlje?”
Što li je sve sposobna “pučka memorija” izroditi
Potom nastavlja da je “tragični poraz hrvatske nacionalističke ideologije taj što se SFRJ u pučkoj memoriji vratila puno uglancanija i bolja nego što je doista ikada bila”. To je stvarno trenutak kad je Jure nadmašio samog sebe. Pučka memorija se po njemu valjda odnosi na djecu Miljenka Smoje, pučanku Vedrana Rudan, pučanina iz podoficirske škole JNA Ante Tomića, pučanina “tenkistu” Boru Dežulovića, pučanine s Filozofskog faksa Klasića i Jakovinu, potom na Borovinu, Leticu, Denisa Latina, pučanke iz 6. Ličke itd. itd.
Odnosi se sigurno i na onog “pučanina” koji je na svoju kuću negdje oko Požege izvjesio jugoslavensku zastavu i odmah obećao kako će je i druge godine opet izvjesiti jer ga “oni” inače godinama plaše “ustaškim zastavama”. Nije objasnio kako izgledaju te današnje “ustaške” zastave. Zato objašnjenje očekujem od stručnjaka za Heraldiku Ante Tomića. Podoficirska škola je zakon.
Kaže mudri Ante: “U odnosu na Šimunićeva ustaška mahnitanja, Borjan se čini kao oksfordski gentleman i prvak diplomatskog opreza”. Što li je sve sposobna “pučka memorija” izroditi. Antine pučke umotvorine podsjećaju na pučkog političara koji je nastao križanjem muhe i komarca…
Zastupao sam Joe Šimunića. Nikada nije javno uzviknuo ZDS. Rekao je “za dom”, a čitav stadion je uzvratio “spremni”. I to je “strefilo” senzibilno antifašističko srce našeg Ante. Punu satisfakciju dobio je ovih dana i pučanin Denis Latin. Naime, javili su se “pučki antifašisti” s prijedlogom da Hrvatska pošta izradi markice i žig s likom Tita.
Denis je inače specijalist za markice. Svojedobno je bio protiv izdavanja marke s likom dr. Franje Tuđmana jer zbunjeni kupci ne bi znali na koju stranu trebaju pljunuti kod lijepljenja nepoćudne marke. Denisovi “kupci” mogu sada pljuvati kamo im srce želi. Kako bi rekao Vuk Drašković za Crnu Goru “ovđe nema ni Tuđmana ni Tita, ovđe se vladika pita”.
Njofra, obranio si Tita k’o Martić Knin!
Franjo Habulin, predsjednik SAB-a, slikovito nam je i izbalansirano objasnio da je stvorena takva klima prema Josipu Brozu “da je najbolje ne družiti se s njim… Mnogi su proglasili Tita zločincem, a protiv njega nije nikada vođen ni jedan sudski postupak niti je osuđen za bilo što”.
Njofra je ovog puta u pravu.
Dobro se sjećam kako je u bivšoj Jugi bezbroj puta “pučka demokratska javnost” dizala optužnice protiv “ljubičice bijele”, ali je tadašnje Javno tužilaštvo (današnji DORH) svaki put ostajalo praznih ruku pa Tito nije bio osuđen “za bilo što”. Bravo, bistri Franjo! Obranio si druga Tita k’o što su Martić, Babić i kapetan Dragan obranili Knin.
Partizanski “prvoborac” Franjo iznio je gradonačelniku Tomaševiću par kompromisnih prijedloga. Prvo vratiti trg maršala Tita, zatim ponovno ulice u Zagrebu nazvati po “nekima” iz HOS-a. Sad kad je partizane krenulo, trebaju hitno opet zauzeti Zagreb, k’o 1945.g. Moja Hatzova ulica zvala bi se opet Ulica 8. maja. To je inače bio dan “pobjede”. Dan kada su “naši” zauzeli sablasno prazan Zagreb. Borbe su se vodile još samo u mitskom Odžaku gdje je Drugi svjetski rat završio 25. svibnja 1945.g. Berlin je pao 8. svibnja, a Odžak 25. svibnja. Samo na znanje i ravnanje.
Nagradno pitanje: Ima li razlike u klečanju u molitvi na Trgu bana Jelačića i koračanja u Povorci ponosa?
Kompanija koja se bavi proizvodnjom neprobojnog stakla u Kanadi ostavila je na autobusnoj stanici u staklenom sefu tri milijuna dolara kao nagradu za onoga tko će uspjeti razbiti stakleni sef. Na fejsu su napisali komentar: “Neka stave to kod nas na autobusnu stanicu, ako imaju muda”.
Pita učiteljica malog Ademija: “Što radi tvoj tata?” .”Moj tata je muška striptizeta u klubu za pe*ere. Svlači se gol pred drugim muškarcima i nekad s njima spava.”
Šokirana učiteljica izvede Pericu iz razreda i upita ga: “Perice, je li to stvarno istina?” “Nije”, odgovori Perica. “Moj tata igra fudbal u srpskoj repki pa me je bilo sram priznati pred razredom!”
Zvonimir Hodak: /Foto: Maxportal
