Prosječni IQ je negdje oko 97. To je gotovo 60 manje od IQ-a koje su imali, recimo, Stephen Hawking i Einstein. Ovaj potonji nas je razveselio uzrečicom kako su samo dvije stvari bezgranične – svemir i glupost, uz napomenu da za svemir to još nije 100 posto siguran.
Jednom je, u trenutku iskrenosti, rekao naš psihijatar dr. Herman Vukušić: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih”. Koliko ima hrvatskih povjesničara koji nisu pregledani samo Bog zna. Koliki je prosječni IQ naših hrvatskih povjesničara i onih koji pišu srednjoškolske udžbenike povijesti ocijenite sami, odnosno koliko ih je “nepregledanih”. Već su “pre(o)gledani” Klasić, Goldstein, Jakovina, Markovina, a svoj pregled čekaju razni jugo-autori srednjoškolskih povijesnih udžbenika.
Najnovija prijava za taj pregled mogla bi biti i za Akmadžu i Hasanbegovića.
Naime, u Zagrebu je, u okviru Hrvatskog instituta za povijest, održan kolokvij pod nazivom: “Bosanska golgota četnika 1945.” Gosti su bili srbijanski “istoričari” Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević. Zanima me samo IQ organizatora ovog skupa bez obzira na opće poznate povijesne činjenice. Naime, već nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. četnici Draže Mihailovića počeli su najprije tajno, a potom i javno približavanje Titu i komunistima. Zagreb su tako “oslobodile” miješane partizansko-četničke jedinice, naravno u partizanskim uniformama.
Gura li nas se u obnovljeno jugo-bratstvo i jedinstvo?
Tako je partizanski general Dapčević jednom prilikom priznao da su u svibnju 1945. partizani strijeljali kraj Maribora oko 30 tisuća ustaša i domobrana, a četnici su, uz asistenciju Engleza, pušteni kući. Klasić zna “znanje”.
Aktualni jugo-istoričar Hrvoje Klasić je “šokovan” pa kaže: “Šokantno je da su za istim stolom sjedili oni koji veličaju ustaške zločine nad Srbima i četničke zločine nad Hrvatima i revitaliziraju ih.” A onog koji veliča partizanske zločine nad Hrvatima nisu pozvali za stol. Odmah svi na pregled!
Uglavnom po Klasiću su četnici i ustaše “dobro surađivali” u Drugom svjetskom ratu. Valjda je po Klasiću ta suradnja išla toliko daleko da su udovice četnika od NDH dobivale mirovine, hranu, lijekove, oružje… Naš “istoričar” valjda “misli” da su onda s tim oružjem četnici napadali njegove partizane. Vjerojatno i onda kad su se pred kraj rata masovno presvlačili u partizanske uniforme nakon obaveznog brijanja…
Ma kakav Drugi svjetski rat! Po Klasiću i jugo-povjesničarima to je bio samo bratoubilački rat partizana, ustaša i četnika. Međutim, za to klanje su nakon 8. svibnja 1945. platili isključivo ustaše dok četnici i partizani preko svojih nasljednika i danas primaju “penzije” od RH…
Mirovine, naime, primaju samo oni koji su se borili i izborili za Tuđmanovu Hrvatsku. A epizoda s Hrvatskim institutom za povijest, Miroslavom Akmadžom, Hasanbegovićem, Klasićem te četničkim istoričarima Dimitrijevićem i Devićem samo pokazuje u kojoj smo još mjeri zatrovani vulgarnom ideološkom jugo-propagandom i koliko smo još daleko od izlječenja. Ako uopće jesmo? Možda je to baš put kojim nas se stalno pomalo i tobože neprimjetno gura u neko obnovljeno jugo bratstvo i jedinstvo.
U Koprivnici je trideset metara od policijske postaje eksplodirala eksplozivna naprava. Policija nije reagirala jer nije bilo dojave građana.
Muškarci opet kleče i mole, narušavaju javni red i mir jugofila, ateista i “progresivnih” liberala. Preglasno mole. Fred Matić, inače zvan Punjena ptica, je ponovno u ekstazi. Bio je čvrstog uvjerenja kako je aktivizam u državi za koju se on borio dozvoljen samo za ljevičare i liberale (npr.: za pripadnike Možemo! kao Benčićku, Uršu Raukar i sl.).
Nigdje nisam pročitao ni vidio da “molitelji” urlaju, potežu druge za rukav, ometaju promet, deru se da je pobačaj “civilizacijski domet”, leže po pločnicima, lobiraju kod “svojih” istomišljenika u Saboru da galame po medijima i zagovaraju ih… Ljudi samo kleče i mole. Uglavnom, djeluju dijametralno suprotno od Freda Matića. Po reakcijama na fejsu Fred mnogima ide na “onu stvar”. Koja je to stvar ostaje na Fredu da sam utvrdi. Jednog će dana možda i naš Fred otkriti “sveti gral”…
Kao što je nekadašnji predsjednik RH Stipe Mesić dodijelio američkom veleposlaniku Williamu Montgomeryju velered kneza Trpimira zbog njegovih zasluga za uvođenje vele-reda, možda ga jednom, ako Kolinda opet postane predsjednica, dobije i Fred Matić.
Drago mi je da se nakon Splita i Zagreb poklonio našem “velikanu” Miljenku Smoji. Smoje to i zaslužuje. Karmela Devčić u Večernjaku nas podučava: “Otkud splitski dišpet?” Nastavlja: “Tražila se karta više.” Zagrepčani kuže što je prava kvaliteta. Kad je Dragan Despot, pred otprilike godinu dana, postavio na scenu Krležin roman “Na rubu pameti” iz 1938., dvorana na Trgu bana Jelačića bila je poluprazna. Danas, sto metara sjevernije, traži se karta više za “Velo misto”. Očito, svoj istančan ukus žitelji glavnog grada pokazuju tek kad se pojave Lepa Brena i Smoje. Nekako je simbolično da će oboje nastupiti u hrvatskoj “komediji”.
Smoje je bio pravi jugoslavenski druker
No vratimo se mi našem Miljenku. Tip je bio stvarno osebujan lik. Danas ga se štoviše podiže na razinu idola. Kao, bio je “naš čovik” koji se rugao vlastodršcima. Ha, ha, ha! Smoje je bio stopostotni režimski novinar i cinker. Ne “žviždač” nego druker.
Već sam više puta pisao o tome kako postoji sudska presuda iz koje je vidljivo da je “naš čovik” prijavio miliciji taksistu koji je povjerovao kako je Smoje “naš čovik”. Smoje je bio definitivno jedan od kulturnjačkih stupova tadašnjeg komunističkog režima. U protivnom mu nikada ne bi bilo ni dozvoljeno da napiše i snimi humorističke serije “Naše malo misto” i “Velo misto“.
Bio je uvjereni splitski Jugoslaven. Njegov tobožnji “anarhizam” bio je samo jeftina farsa, krinka kako bi humanizirao komunističku jugo-vladavinu. Vlaji su po njemu bili “horde koje su se s druge strane brda spustile u fini, crveni i jugoslavenski Split”.
Kad je 26. listopada 1985. došlo do “gužve” na utakmici Hajduk – Crvena Zvezda, uzburkale strasti Splićana “smirivao” je naš Miljenko izjavivši: “Klero-nacionalisti, još bolje fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom, a još i tuku pitomce”(?). Uz ostale kvalitete, bio je i najžešći protivnik skidanju crvene zvijezde s hajdukovog dresa. Godine 1986. ili 85. bio sam na utakmici Hajduk-Dinamo u Splitu.
Dan ranije Smoje je otprilike napisao kako je*eš pobjedu protiv ovakvog Dinama, aludirajući na tada “slabu” Ćirinu momčad. Završilo je 4:0 za Dinamo, a junak pobjede bio je, Ćirno otkriće, gluhonijemi Jozo Bogdanović koji je dao dva gola. Smoju sam vidio na tribini. Izgledao je kao da su mu upravo javili kako je njegov ljubimac Tito umro.
Što se to događa s našim dragim i lijepim Zagrebom? S jedne strane se slavi Smoje, s druge dolazi i glazbeno nas zatupljuje Lepa Brena, s treće beogradski povjesničari dolaze cmizdriti nad “zlom sudbinom” četnika u Drugom svjetskom ratu, pa cajke pune Arenu…
Očekuje se možda uskoro i neki moderni balet o Arkanu, povratak Tita na sve zagrebačke trgove, ulice koje nose imena Milke Planinc, Anke Berus, možda sutra i Vučića, Izetbegovića mlađeg, Plavšićke, Martića itd. Sve to u ime novog bratstva i jedinstva koje su Tuđman i njegovi nacionalisti nasilno prekinuli osnovavši i izborivši samostalnu Hrvatsku. Naravno, prije toga “Možemo!” mora riješiti još samo pitanje smeća u gradu… Mislim na ono nacionalističko!
Sjećam se Biljane Plavšić osuđene za ratne zločine u Haagu. S nevinim izrazom lica izjavila je na Haaškom sudu da su na Palama Srbi imali isključivo snježne topove pa su grudama snijega gađali Sarajevo…. E, moj narode…
Pronađen je pravi ključ za izbor dobitnika književnih nagrada: Jurica Pavičić ili Miljenko Jergović.
Tko kaže da “leve treba iti ne” kako lijepo kažu Međimurci? Njih dvoje su istinska djeca Jagne Pogačnik. Čeka se samo da na red dođe Ante Tomić sa svojim raskošnim antitalentom. Treba samo pogledati sastav žirija. Lijevi narcisoidni paunovi. Hrvatski ljevičari mogu sve, baš k’o i srpski. I Milorad Dodik čeka neku relevantnu povijesnu nagradu.
Naime, naš Mile, kojeg cijeni i naš predsjednik Milanović, proglasio je bosanskog kralja Tvrtka Srbinom. Stvarno za nagradu! To je čak zasmetalo i osvjedočenog borca za bratstvo i jedinstvo Roberta Barjušija. Znam da ne vjerujete, ali je tako. Toliko jugo-neandertalaca baulja Lijepom našom da to polako prelazi u političku komediju.
Javljaju kako je vozačica BMW-a stradala kod Karlobaga dok se šminkala upravljajući autom. Policija je ustanovila da je krivac isključivo ljudski faktor, točnije Max faktor.
Završio je upis “državnih obveznica”. Penzići su napokon živnuli. Sad mogu zaraditi od države tri posto na iznos mirovine ako za cijelu tu mjesečnu crkavicu od 200-300 eurića kupe obveznice. Taj mjesec ne trebaju jesti. Račune će platiti za dvije godine kad dobiju od države prinos od tri posto. Ma gdje ćeš bolje prigode za sirotinju da se napokon obogati. Jedna lijepa vijest za sve njih: pojeftinio je BMW X7 za nekih 2000 eura pa im je otvoren put za kupnju državnih obveznica.
Provokatori ne spavaju. Jedan objavljuje: “Ako kupiš državne obveznice za 500 eura, za dvije godine zaradit ćeš 30 eura. Ako kupiš pive u limenci za 500 eura pa kad sve popiješ i odneseš u otkupni centar limenke, dobit ćeš 35 eura. Dokaz više da su neki nemoralni, a neki imaju dvostruki moral.”
Lako je biti nevin kad te nitko neće…
Slavica Lukić postavlja zanimljivo pitanje: “Hrvati se radije obraćaju EU tužitelju nego DORH-u. Zašto?” Ako je hrvatsko pravosuđe ono s posebnim potrebama onda je DORH prvi problem koji vapi za solidnom terapijom. Savjet: čuvajte se nepisanih zakona jer s pisanima je lakše. Sjećate se raketiranja Banskih dvora prije trideset godina?
Nedavno je DORH završio izvide i sad je potvrđena optužnica. Napad se dogodio 7. listopada 1991. Zna se za dogođaj, znaju se akteri Ljubomir Bajić, Slobodan Jeremić, Đuro Miličević, Čedo Kovačević itd. Sve je jasno, ali procedura traje li ga, traje već tri desetljeća.
Zna se odavno da je pravo jedina znanost gdje je procedura podjednako važna kao i sadržaj, ali ipak trideset godina?! Prije će Ljubo, Slobodan, Đuro, Čedo i ekipa otići ne samo u penziju nego u “srpsko nebo” nego li će naše državno odvjetništvo, koje radi k’o mrav, istjerati pravdu na sudu. Mislim da nas samo EU-tužiteljstvo može izvući iz ovog pravosudnog gliba.
Dok smo mi imali svoje principe, oni su imali Gavrila i Sinišu…
Luka Lisjak Gabrijelčić, slovenski povjesničar, potvrđuje ono što ja “tupim” već godinu dana. Ako Putin pobijedi i ostvari svoje interese, najveće žrtve bit će zemlje poput Hrvatske i Slovenije. Vučić već šalje delegate na Hrvatski povijesni institut. On je svoje četnike već rehabilitirao dok mi svoje ustaše i dalje lovimo u svakom kutu. Putin, apstraktno gledano, uređenje granica između Srbije i Hrvatske prepušta Srbiji, a to znači “pomoz’ bog junaci”.
Srbija se naoružava punom parom, a mi? Uz toliki broj orjunaša, jugofila, partizana i domaćih izdajnika ne piše nam se dobro. Nema više novog Tuđmana. Po Gabrijelčiću, Putinov rat protiv Ukrajine pomno je isplanirani pokušaj obnove imperije.
On kaže: “Ako želimo zaustaviti rat, moramo zaustaviti agresora, a ne prestati pomagati žrtvi….” I Milanović i Kučan i Turk imaju pomalo utopistički stav. Zaustaviti rat u Ukrajini prestankom slanja oružje Ukrajincima. To je glupost. Rusi su krenuli na sve ili ništa. Prestane li se oružano pomagati Ukrajini, Putin će biti pobjednik, a onda se pripremimo za novu invaziju Srba u Glinu, Vukovar, Knin, Pakrac…. Ovo je možda pretjerana i neugodna analiza, ali po mom mišljenju istinita.
Navodno je predsjednik Milanović negdje izjavio da je Hrvatska sa 74. mjesta u korumpiranosti “pala” na 55. mjesto, ali smo to skupo platili.
Zvonimir Hodak/Foto: Press
