HODAK: Hej, Dragane, neće ti Let3 vratiti neprežaljenu Jugu. Traktor je loš znak

Armagedon je pojam vezan za proročanstvo o kraju svijeta. Spominje se u Bibliji, Novom Zavjetu, Otkrivenju (Apokalipsi) sv. Ivana. Za one koji nisu čitali Bibliju, pojam su mogli steći gledajući američki povijesni spektakl. No, to je bilo tako u prošlosti.

Sad je dovoljno pogledati vijesti i na običnom televizoru. Stravičan potres u Turskoj i Siriji. Stravičan rat s neizbrojivim žrtvama u Ukrajini. Snimke ruševina su skoro identične. Posvuda samo jad, sirotinja, ruševine, mrtvi na sve strane. Ginu i djeca i odrasli…

Uzroci ovih dviju katastrofa su različiti, ali posljedice su slične. Rat je rezultat ljudske zatucanosti, a potres neizmjerne snage prirode. U takvim situacijama nama pred TV ekranima ostaje još jedino molitva. Iz ovog mračnog i depresivnog vremena teško je s vedrinom gledati u budućnost.

U vrijeme i nakon korone umrlo je jako puno ljudi. Svatko od nas može potvrditi kako mu je u ovo zadnje vrijeme otišlo puno prijatelja, znanaca ili javnih osoba. Odlazi se uredno, iz dana u dan.

Pokoj ti vječni, legendo!

Otišao je i Miroslav Ćiro Blažević. Rođen u Travniku, ali za razliku od Ive Andrića, izabrao je Zagreb i Hrvatsku za svoju domovinu. Bio je moj dobri prijatelj i klijent 18 godina. Većina se slaže da je bio najveći i neponovljiv.

Do 1982. g. Dinamo je 24 godine čekao na naslov prvaka. Tadašnji novinar Radio Zagreba Ivo Tomić skoro je na “silu” nametnuo Ćiru za trenera uplašenoj upravi Plavih. Sve ostalo što se potom dogodilo je, kao i obično, povijest. Forsirani marš kroz jugo-ligu i osvajanje prvenstva. Nastankom naše države postao je selektorom i 1998. godine osvojio za Hrvatsku broncu na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Jedan i neponovljiv iz svijeta koji se raspada i nestaje… Pokoj ti vječni, legendo!

Sjećam se kad je jednom Ćiro Blažević izjavio kako su ga neki igrači “izdali” jer su se prije početka priprema udebljali. Kad su pripreme počele, Ćiro je zaključio da tu ima i “vele-izdaje”…

HDZ je čistio nepoželjne nazive ulica, ali…

Gine se, mrtvih na sve strane, a brakovi su izvor novih ratnika, budućih stradalnika koji će jednog dana doživjeti sve ono što mi danas doživljavamo. Gledam na fejsu kako izgleda tajna sretnog braka u Indiji, trenutno najmnogoljudnijoj zemlji na kugli ili ravnoj plohi. Mladoženji se pokloni puška, a mladoj naslikaju crvenu točku na čelu!

Igor Bjelik šalje na fejsu sliku Centra kardinala Stepinca u New Yorku. Postoji već oko 40 godina. Ni Zagreb ne zaostaje, ali s nazivima ulica komunističkih krvoloka. Tako npr.: na Jarunu postoji ulica Vlade Ranogajeca, državnog tužitelja, koji je stotine i stotine ljudi poslao 1945. g. u smrt bez prava na suđenje. Tako bar tvrdi bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Zanimljivo da je 1993. g. HDZ “čistio” nepoželjne nazive ulica, ali Ranogajeca nisu dirali. Odletjeli su tada Ivan Šikić, Franjo Debeuc, Julije Antolić, a zamijenili su ih Anton Stipančić, Bernard Vukas…. Treba li očekivati uskoro ulicu Ćire Blaževića? Bojim se da ne. “Narodni heroji” imaju prednost. Napokon, oni su se borili za Hrvatsku u Jugoslaviji. Lijepa naša Juga!

Sve se u životu kosilo s njegovim pogledima. Bio je naime Japanac.

Ako transrodna osoba opljačka banku, smije li se javno reći da je ona transrodna?

Afera “Kongo, Zambija…” ne jenjava u medijima. Lijevi političari i političarke urlaju sa svih govornica o nepravdi prema osmorici naših državljana. Neki naši “pravnici” se čude, k’o pura dreku, kak’ su to Zambijci prvo povukli optužnicu, a sad im opet sude po toj povučenoj optužnici? Takav je njihov pravni sustav. To je napokon shvatila i jedna naša bivša ministrica, ljevakinja, te je otprilike rekla kako nije točno da se 1945. g. strijeljalo nevine ljude . Oni nisu bili nevini, samo nisu nikada bili osuđeni na sudu… Trebali bi ponovno pogledati film Sydney Pollacka Out of Africa. Ministrica je taj film gledala.

Film zasigurno nije gledao Marko Špoljar, lijevo krilo Jutarnjeg. On se pomalo bavi i pravom. Kakav je novinar takav je i pravnik. Naime, naš Marko, kao i mnogi drugi, prati “sapunicu” iz Zambije u kojoj glavne uloge ima osmero naših državljana pod sumnjom na pokušaj trgovanja djecom. Marko “prosto ne može da veruje” kako su hrvatske “desne parapolitičke snage povele križarski rat” protiv posvojitelja.

Marko k’o i obično mlati praznu slamu i zato bi trebalo okrenuti slijedeću stranicu Jutarnjeg. Ali u Marku se probudio istražitelj ili isljednik pa kaže: “No, ovdje treba primijetiti i nešto puno opakije od puke činjenice da su desne snage zambijski slučaj odlučile iskoristiti kako bi nemilosrdno izudarale svoje političke protivnike… Naime, stalnim naglašavanjem činjenice da je jedan od uhićenih transrodan, domaći desničari izlaze iz okvira prihvatljive političke borbe te se svojim huškanjem približavaju zoni zakonom kažnjivog.”

I da završim s našim “pri-pravnikom”, on zaključuje: “To prekomjerno granatiranje prema jednom od uhićenih može se shvatiti samo kao govor mržnje usmjeren prema svim transrodnim osobama u ovoj zemlji…”. Javila se i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter te stala uz našeg Marka: “U komentarima o Hrvatima uhićenima u Zambiji ima i rasizma, transfobije, govora mržnje u širem smislu.”

Što ako neka transrodna osoba opljačka banku ili nešto slično? Smije li se javno reći da je ona transrodna i smije li se uopće komentirati takav događaj? O sudbinama djece gotovo nitko od tih dušobrižnika niti govori niti piše. Gdje su djeca, kako sve to doživljavaju, gdje su im roditelji, što oni na sve to kažu, itd. To naše medijske dušobrižnike ne zanima previše. Navodno je u tom dijelu zatajilo njihovo “istraživačko” novinarstvo.

Čini mi se da postoje razvijene, nerazvijene zemlje, zemlje u razvoju i Lijepa naša sa smetnjama u razvoju.

Poltronski gen ili stjecaj okolnosti?

Bernarda Holjevac se zabrinuto pita: “Zamislimo da nije bilo Tita, antifašista, komunista, NOB-a. Rat bi završio kao što je i završio, a Hrvati bi se našli na gubitničkoj strani zajedno s Njemačkom, Austrijom, Italijom, Norveškom i Japanom”. Stvarno, zamislite, bili bi lišeni samoupravljanja, UDB-e, OZN-e, Bleiburga, Hudih i drugih jama, Golog otoka… Mnoge su maske već odavno pale.

Mnogi se pitaju koja je danas razlika između srpske četničke radikalne desnice i hrvatske radikalne antifašističke ljevice… Izgleda da neke bitne razlike nema. Jedni i drugi su jugo-nostalgičari, kmeče za vremenom kad su jedni bili gospodari života i smrti, a drugi plaćeni sluge. Siguran sam da ne moram objašnjavati tko su jedni, a tko drugi.

Dovoljna je jedna sjednica Hrvatskog sabora pa da sve bude k’o na dlanu. Tko tu sve ne sjedi, koji folklor, teatar, vašar taštine. Već su izmišljene cigarete bez nikotina, kava bez kofeina, avioni bez pilota, ali još nije izmišljen parlament bez idiota! Sad se, recimo, skupljaju potpisi za opoziv glavne državne odvjetnice. Taj prijedlog Saboru može po zakonu podnijeti samo Vlada RH-a. Dakle, džabe ste farbali!

Navodno neki ludi atentator nije stigao “odstrijeliti” Krešimira Beljaka jer je ovaj u međuvremenu postao “sitna divljač” na koju je proglašen lovostaj. Za mene ipak Beljak i dalje ponosno nosi titulu “prvog pravog frajera hrvatske politike”.

Najprije su nas navukli, a onda nategli. I sad imamo euro. Sjećam se kad su Grci mijenjali svoju prastaru valutu drahmu u euro. To su primili “drahmatično”…

Pobrinimo se najprije za našu djecu, a onda za migrantsku

Gordana Grgas je zabrinuta: “Trebalo bi nam biti važno kako kod nas žive strani radnici.” Gordana je s pravom zabrinuta. Možda bi nam trebalo biti čak i važnije kako kod nas žive naši radnici i njihova djeca. Čitam u Večernjaku da u Hrvatskoj 14.000 djece živi u teškim uvjetima, točnije u teškom siromaštvu. U pučkim kuhinjama je gužva, kopa se po kontejnerima. Volimo se hvaliti da smo za neke azijske i afričke radnike “Njemačka”. Jesmo, ali samo kao tranzitni prolaz do Njemačke, Švedske…

Pobrinimo se najprije za našu djecu, a onda za migrantsku. Dok mi brinemo o stranim radnicima, naši uče engleski i spremaju se za Irsku. Nijemci kažu: “Što gluplji seljak, to veći krumpiri”. Naše poltronske komplekse pokušavamo bezuspješno izliječiti brigom za strance, a domaći nam jedva spajaju kraj s krajem.

Navodno su neprijavljeni radnici štrajkali, ali “na crno”.

Hrvati mogu napokon odahnuti. Sad smo pred vratima raja. Preko Dore se u glazbeni svemir vinuo Let3. Pjesma je otvorena politička parodija. Andrija Jarak je nezadovoljan. Nije u pravu. Pjesma Mama ŠČ je lijepa, raspjevana balada o životu, psihopatu i traktoru. Zamislite da na finalnoj večeri Eurosonga naši momci ulete na pozornicu na traktorima. Ako još netko tada započne vikati “evo Rusa” pa nastane kaos i “bežanija”, proslavit ćemo se po cijeloj Europi i ako ne pobijedimo. Zašto pjevaju o traktoru skužit će samo Lukašenko.

Glazba pjesme Let3 je atraktivna i melodična, a kostimografija i svjetlosni efekti su ludnica…

Neće Let3 odmah vratiti neprežaljenu Jugu

Uostalom, nakon talijanske pjesme koja je pretprošle godine pobijedila na Eurosongu, ova naša pjesma je samo nastavak zabavno-glazbene euro-dekadencije. Netko će možda pomisliti kako pišem o nečemu za što nisam stručan. Varate se.

Pred 10-15 godina na Dori je pobijedila Doris Dragović s pjesmom “Marija Magdalena“. Na čelu žirija sjedio je tada Zvonimir Hodak, odvjetnik. Kompetentan i stručan za glazbu k’o svi Ličani. Ličani pjevaju “pjevaj mi, pjevaj sokole…” jer su uvjereni da je sokol ptica pjevica. I ja s njima.

Pravi glazbeni znalci k’o recimo Dragan Markovina znaju koja je to vrsta “muzike”.

On je u “Telegramu” pobjedu “letača” shvatio kao društveno priznanje njihovoj inventivnosti i ujedno se upitao “je li to znak nekih širih promjena?”. Hajde Dragane, neće Let3 odmah vratiti neprežaljenu Jugu. Ni traktor kod nas nije dobar znak. Znaš već, traktori, beganje, Oluja itd.

Uglavnom, fejs gori o pobjedničkoj pjesmi Let3, a komentari su ili sjajni ili ogorčeni. Milivoj Čalo je sklon kompromisima: “Njihov primitivizam i vulgarnost je svojstvena pećini i špilji…”. Dobro, Eurosong je već dugo parada kiča i neukusa pa da i mi pokažemo naše “guzice i pipače”. “Pa kad je bal, nek’ bude maskenbal”, piše Zubić Vila. Slažem se! I tako idemo u Liverpool s “Mama ŠČ” i njenim traktorom. Volan će morati prebaciti na lijevu stranu s obzirom na političku opredijeljenost izvođača.

Prema istraživanjima ženskih udruga, prvi dojam na Hrvaticu muškarac ostavlja svojom odjećom i obućom. Drugi dojam ostavlja kad skine obuću! Fuj, smrdi!

Razgovor državnoj firmi. Direktor: “Dobro, recite mi zašto bi htjeli raditi baš kod nas?” Odgovor: “Daj, tata, nemoj me zaje***ati.”